Autor Tema: Bol  (Pročitano 4124 puta)

Sati

  • Administrator
  • Član
  • *****
  • Poruke: 4091
  • Karma: +546/-1
  • Pol: Muškarac
Bol
« poslato: Mart 15, 2010, 15:00:16 »
Živeti sa bolom, ali ne i sa patnjom
Bhikkhu Bodhi

Sve dok imamo telo, osećaćemo fizički bol. Budizam ne obećava bekstvo od njega. Ali ono što možemo da promenimo jeste način na koji doživljavamo taj bol. Bhikkhu Bodhi izlaže tehniku smanjivanja mentalne patnje usled bola, istražuje njegovu pravu prirodu i iz toga izvlači vredne pouke:

"Kada pišem o životu sa bolom, uopšte nemam potrebu da koristim svoju imaginaciju. Od 1976. me muči hronična glavobolja, koja se tokom svih ovih decenija samo pogoršavala.

Ovakvo stanje postavilo je granitnu stenu na putu mog praktikovanja meditacije. Bol često odnese po čitav dan i noć iz mog kalendara, a ponekad se to protegne i na nekoliko dana. Ovakvo stanje koštalo me je sveukupno nekoliko godina mog produktivnog života. Pošto usled intenzivnog bola ne mogu da čitam, ono je ponekad ugrožavalo i moju vokaciju proučavaoca i prevodioca budističkih tekstova.

U traganju za lekom konsultovao sam ne samo zapadnu medicinu, već i travare u zabačenim selima Šri Lanke. Bezbroj puta su me probadale igle akupunkturista, prepuštao sam svoje telo u ruke kineskih masera-terapeuta u Singapuru, uzimalo tibetanske lekovite pilule u Dharamsali i tražio pomoć od egzorcista i iscelitelja čakri na Baliju. Ali rezultati su bili sasvim skromni. Trenutno u držanje bola pod kontrolom zavisim od nekoliko vrsta lekova. Ali oni nisu u stanju da ga uklone iz korena.

Iz prve ruke sam video kako bol može da duboko izjeda naš duh. U stanju je da unese dugu senku u odaje našeg srca i gurne nas u stanje potištenosti i očaja. Ne mogu tvrditi da sam pobedio bol, ali naše tako duge veze otkrio sam neka pravila koja su mi pomogla da se nosim sa takvim jednim iskustvom.

Pre svega, korisno je prepoznati razliku između fizičkog bola i naših mentalnih reakcija na njega. Iako su telo i um tesno isprepleteni, um ne mora da deli istu sudbinu kao i telo. Kada telo oseća bol, um može da stoji izvan toga.

Umesto da sebi dopusti da bude u to uvučen, um može jednostavno da posmatra bol. Zapravo, um čak može preusmeriti bol i transformisati ga u sredstvo unutrašnjeg razvoja. Buda bića mučena telesnim bolom upoređuje sa čovekom probodenim strelom. Dodavanje mentalnog bola (averzije, besa, depresije ili samosažaljenja) povrh fizičkog bola jeste kao da nas je pogodila i druga strela. Mudra osoba se zaustavlja na prvoj streli. Time što bol nazovemo njegovim pravim imenom, zaustavljamo ga da se širi izvan domena fizičkog i time sprečavamo da nanosi duboke i prodorne rane duhu.

Bol možemo smatrati i učiteljem – oštrim i ponekad vrlo elokventnim. Svoju glavobolju često sam osećao kao jednog unutrašnjeg Budu koji me podseća na prvu plemenitu istinu. Sa takvim učiteljem gotovo da mi nije bilo ni potrebno da čitam prvu njegovu propoved u Parku jelena u Sarnatu. Da bih čuo odjeke Budinog glasa kojim objavljuje da šta god da osetimo može postati deo patnje, trebalo je samo da obratim pažnju na osećaje u sopstvenoj glavi.

Kao sledbenik Dharme, imam potpuno poverenje u zakon karme. Otuda, prihvatio sam ovakvo stanje bola u sadašnjem životu kao odraz neke nepovoljne karme koju sam stvorio u prošlosti. No, ovim ne želim da nekome koga muči neka bolest savetujem da se jednostavno preda. Iako ta bolest može biti neizbežni plod nekog prošlog dela, ona isto tako može biti i rezultat nekog sadašnjeg uzroka koji je moguće efikasno ukloniti odgovarajućim medicinskim tretmanom.

Međutim, kada različite vrste lekova ne daju rezultat, možemo biti prilično sigurni da se radi o karmičkom faktoru. Što se mene tiče, ne razbijam mnogo glavu oko toga šta bi moglo biti ta moja prošla karma, a savetujem i drugima da ne podležu takvim opsesivnim brigama. Jer one lako mogu odvesti u fantazije i praktikovanje sujeverja. U svakom slučaju, verujući u zakon karme, možemo razumeti da ključ budućeg dobrog zdravlja leži u našim rukama. To nam je podsetnik da se klonimo štetnih postupaka motivisanih mržnjom i da se isto tako da činimo samo ono što unapređuje dobrobit i sreću drugih.

Hronični bol može biti i podsticaj za razvijanje onih kvaliteta koji daju veću dubinu i snagu našem karakteru. Na taj način, na njega se može gledati kao na blagoslov, a ne kao na teret. Mada, naravno, ovo ne bi trebalo da nas odvrati od pokušaja da pronađemo njegov uzrok ako je to moguće.

Moj napor da se nosim sa hroničnim bolom pomogao mi je da razvijam strpljenje, hrabrost, odlučnost, spokojstvo i saosećanje. S vremena na vreme, kada bi me bol gotovo potpuno zarobio, padao sam u iskušenje da dignem ruke od svih svojih obaveza i prepustim se sopstvenoj sudbini. Ali sam onda otkrio da kada odložim na stranu brige povezane sa bolom i jednostavno ga strpljivo podnosim, on se na kraju spusti na podnošljiv nivo. Tek na tom nivou spreman sa da donosim realističnije odluke i bolje funkcionišem.

Iskustvo sa hroničnim bolom pomoglo mi je da razumem koliko je bol nerazdvojan od ljudskog života. To je nešto što smo mi u Americi, naučeni na komfor i razne pogodnosti, skloni da zaboravimo. Hronični bol mi je pomogao da saosećam sa milijardama koji se svakoga dana suočavaju sa glađu, sa milionima žena koje svakoga dana prelaze kilometre kako bi obezbedile vodu za svoje porodice; sa onim stanovnicima zemalja trećeg sveta koji bolesni leže u bolnicama, slabo opremljenim i bez dovoljno osoblja, i liše nade tupo pilje u zid.

Čak i u najakutnijim fazama bola – kada čitanje, pisanje i govor iziskuju krajnji napor – pokušavam da mu ne dozvolim da nagriza moj duh i da održavam svoje zavete, naročito onaj da ću slediti monaški put sve do kraja života. Kada mi bolovi obaviju glavu i počnu da se spuštaju niz vrat i ramena, koristim kontemplaciju da bih istražio te osećaje. To mi pomaže da ih vidim jednostavno samo kao događaje, ne povezujući ih sa sobom, kao procese koji se odigravaju na grubom i suptilnom nivou gonjeni silom uzroka i stanja, kao senzacije sa sopstvenim uočljivim nijansama, teksturom i karakteristikama.

Najmoćnija alatka za ublažavanje bola koju sam do sada pronašao jeste kratka meditativna formula mnogo puta ponovljena u Budinim govorima: "Kakvi god da su osećaji -- prošli, sadašnji i budući -- nijedan od njih nije ja, nije moje sopstvo, ne pripada meni."

Da bi neko imao koristi od ove tehnike nije mu potrebno duboko meditativno zadubljenje ili proboj do dubokog uvida. Čak i korišćenje ove formule tokom perioda kontemplacije pomaže nam da stvorimo distancu između sebe i onoga ko doživljava bol. Takve kontemplacije lišavaju bol njegove moći da stvara čvorove ličnog identifikovanja u umu, te time one učvršćuju našu stabilnost i duhovnu snagu.

Iako je i za delovanje ove tehnike potrebno vreme i napor, kada tri teme kontemplacije -- "nije ja, nije moje sopstvo, ne pripada meni" – uhvate zamah, otupljuje se oštrica bola i širom otvaraju vrata kao njegovom okončanju, vrata ka krajnjoj slobodi."

 :svetac:

karuna

  • Novi član
  • *
  • Poruke: 26
  • Karma: +12/-0
Odg: Bol
« Odgovor #1 poslato: Mart 16, 2010, 14:30:51 »
Patnja-da ili ne
Osloboditi se patnje—na ovakav koncept u hriscanstvu ne nailazim.Patnju je neophodno osecati , ako ne bismo patili to bi znacilo da nemamo saosecanja jer patnja je opshteprisutna u svetu.S druge strane ‘Hriscanin je radostan covek’, ukoliko nema radosti u meni znam da sam na loshem putu I da sam promashila sushtinu Hristovog ucenja.Shto je veca radost veca je i patnja(saosecanje).Dakle hriscanski koncept bi bio-ziveti sa patnjom i radoscu u srcu.
Zanima me koliko je ovo slicno a koliko razlicito od budistickog pogleda na patnju-da li je dobar budist onaj koji vishe ne oseca patnju ili onaj koji tezi da umanji kolicinu patnje oko sebe?
Stalno nailazim na pominjanje empatije-voleti sve znaci saosecati sa svime-kako je moguce biti slobodan od patnje u svetu koji vrvi od suza I bola?

Sati

  • Administrator
  • Član
  • *****
  • Poruke: 4091
  • Karma: +546/-1
  • Pol: Muškarac
Odg: Bol
« Odgovor #2 poslato: Mart 16, 2010, 14:31:31 »
Moram priznati da meni ovo što na početku poruke opisuješ kao hrišćanski odnos prema patnji deluje nerazumljivo.

"Patnju je neophodno osecati, ako ne bismo patili to bi znacilo da nemamo saosecanja jer patnja je opšteprisutna u svetu."

Krenuću od kraja ove rečenice:
1. Patnja je opšteprisutna u svetu.
Ova "opšteprisutnost" mi zvuči kao nekakva objektivizacija patnje. Patnja (ili zlo) jeste nešto što objektivno postoji u ovom svetu, što je izvan nas i što može da nas svakog trenutka napadne. Nešto protiv čega možemo da se borimo, ali što ne možemo da pobedimo jer je mnogo veće od nas, "opšteprisutno je".

Budizam na patnju gleda kao na nešto isključivo subjektivno, nešto što mi sami stvaramo usled neznanja. I to je dobra vest. Jer ako je mi sami stvaramo, to znači da  možemo i da je ne stvaramo.

2. Ako ne patimo, to znači da nemamo osećanja.
Verovatno nisam nešto do kraja razumeo ovde, ali i ovo svođenje osećanja samo na patnju mi ne izgleda realno. Patnja je samo jedno od osećanja. Da li to znači da ako se recimo radujemo zbog uspeha drugih, da i onda nemamo osećanja? Ili kad volimo?

3. Patnju je neophodno osećati da bismo saosećali.
Po meni, upravo suprotno, što više patimo, to smo manje u stanju da saosećamo sa drugima. Baš kao što pominje Bhikkhu Bodhi, u trenucima kada je njegov bol bio prevelik, dolazio je u iskušenje da digne ruke od svega i prepusti se očajanju i samosažaljenju. Zato mi se čini da samo ljudi koji su rešili patnju  usebi mogu potpuno slobodno, bez nekih kalkulacija i očekivanja, da se posvete i saosećanju i pomaganju drugima. "Nesrećni spasilac", to mi deluje poput beznadečno idealizovane, utopističke slike.

Ali "ne osećati patnju" ne znači ne osećati ništa, biti robot, kip, statua, zombi, koji se ne obazire na bilo šta, već jednostavno posedovati znanje o funkcionisanju sveta u kojm živimo i ne ubadati sebe i druge nožem za koji verujemo da je cvet kojim ih milujemo.

"Da li je dobar budist onaj koji vishe ne oseca patnju ili onaj koji tezi da umanji kolicinu patnje oko sebe?"

Oboje. Zašto bi jedno isključivalo drugo? Kao što već rekoh, da bi umanjio patnju oko sebe, on mora prvo da umanji patnju u sebi. I upravo u meri u kojoj je to uspeo da uradi u sebi, toliko je spremniji i uspešniji u tome da pomogne i drugima. Iz jednostavnog razloga što jasnije vidi stvari, ne samo na površini, već i u njihovoj dubini. Kako ti može pomoći neko ko i sam luta i nesiguran je gde je sreća, a gde patnja?

"Stalno nailazim na pominjanje empatije-voleti sve znaci saosecati sa svime-kako je moguce biti slobodan od patnje u svetu koji vrvi od suza I bola?"

Moguće je iz dva razloga. Prvi sam već naveo, patnja je nešto što sami sebi stvaramo i krajnji uvid jeste upravo uviđanje te činjenice. Drugi razlog jeste da je Budin put ne samo put saosećanja, već i znanja. To su dve glavne osovine oko kojih se okreću točkovi koji nas nose ka slobodi od patnje. Kako kaže Valpola Rahula:

"Prema budizmu, da bi čovek bio savršen postoje dva kvaliteta koja on podjednako treba da razvija: saosećanje (karuna) na jednoj strani i mudrost (pañña) na drugoj. Ovde saosećanje predstavlja ljubav, milosrdje, ljubaznost, toleranciju i slične plemenite kvalitete na strani emocija, odnosno kvalitete srca, dok bi mudrost predstavljala intelektuaInu stranu ili kvalitete uma. Ako se neko razvija samo emocionalno, zanemarujući intelektualno, tada on može postati dobrodušna budala, Razvijanje jedino intelektualne strane, zanemarujući emocionalnu, može nas pretvoriti u hladni intelekt, bez osećanja za druge. Zato, da bi neko bio savršen mora razvijati obe strane podjednako. To je cilj budističkog načina života: u njemu su mudrost i saosećanje medjusobno neraskidivo povezani."

Zato je odgovor na tvoje gornje pitanje relativno jednostavan. Moguće je biti slobodan od patnje, i to posmatranjem samoga sebe i sveta oko nas, dakle meditacijom, dakle znanjem.

 :dkez:

karuna

  • Novi član
  • *
  • Poruke: 26
  • Karma: +12/-0
Odg: Bol
« Odgovor #3 poslato: Mart 16, 2010, 14:32:24 »
Ja govorim o realnom stanju-ne o idealu , ljudi pate-mene to boli-trudim se da im pomognem-slobodna sam od svoje licne patnje(egoizma)-radost je u meni neprestano i tezim da je shirim oko sebe-kada je neko u neznanju on neminovno pati--svet oslobodjen patnje je raj-savrshena svetlost.

Mozda bi trebalo definisati patnju-i uskladiti terminologiju--Za mene je patnja drugih ujedno i moja patnja, to ne znaci da ce ona na mene delovati paralishuce kako cesto deluje na ljude-naprotiv, ja se od nje ne branim,prihvatam je kao svoju(shto ona i jeste) i trudim se da je uklonim.Moje poimanje Budinog ucenja sa ovog stepena informisanosti potpuno se poklapa sa ovim opisom. S druge strane, grubo mi zvuci kada neko kaze Ja ne osecam patnju, zaista ne mogu da naslutim ni mrvu saosecanja iz takve sintagme--a opet znam da je to samo moja  povrshna analiza.
Nisam rekla da je patnja sveprisutna vec opshteprisutna-ako je neshto opshteprisutno ne znaci da je neunishtivo :zbunj2:
Nisam rekla ni da ako ne patimo nemamo osecanja, vec saosecanja.Ako saosecash sa nekim ko je u bolu-zar to ne znaci da osecash njegov bol?Ili je saosecanje o kojem govorish neshto drugo :misli: Ako nisam u ne znanju a osecam tvoj bol ja cu realno,smireno prihvatiti taj osecaj bola i znacu kako da te izlecim.

 Osecanje jedinstva sa svim bicim-ne nikako izdvojenost.
Meni se ucinilo da budizam propoveda bash to.Time je oslobodjenje od patnje krajnji cilj a ne cilj svakog ponaosob, dok je prvi korak oslobodjenje od egoizma (svoje sopstvene patnje) jer samo tako je moguce ici dalje u misiju otklanjanja patnje na globalnom nivou.Posmatrati sam razumela kao -osecati bez uznemirenja--ili bolje receno biti svestan postojanja te patnje--ne distancirati se od same petnje vec distancirati se od straha od nje

karuna

  • Novi član
  • *
  • Poruke: 26
  • Karma: +12/-0
Odg: Bol
« Odgovor #4 poslato: Mart 16, 2010, 14:32:45 »
Patnja--da li sam u pravu ako kazem da je po budistickom ucenju patnja samo ono osecanje koje nas ometa u ispravnom nacinu zivota i mishljenja a saosecanje ono osecanje koje nas nagoni da pomazemo drugima???(na kraju to ne moram ni nazvati osecanjima vec stanjima uma)
Ako je tako, onda je terminologija jedino shto je razlicito-dok je poimanje svrhe zivota i nacina za njeno postizanje potpuno isto u oba ucenja.

Sati

  • Administrator
  • Član
  • *****
  • Poruke: 4091
  • Karma: +546/-1
  • Pol: Muškarac
Odg: Bol
« Odgovor #5 poslato: Mart 16, 2010, 14:33:26 »
Citat: karuna
Patnja--da li sam u pravu ako kazem da je po budistickom ucenju patnja samo ono osecanje koje nas ometa u ispravnom nacinu zivota i mishljenja a saosecanje ono osecanje koje nas nagoni da pomazemo drugima???(na kraju to ne moram ni nazvati osecanjima vec stanjima uma)
Ako je tako, onda je terminologija jedino shto je razlicito-dok je poimanje svrhe zivota i nacina za njeno postizanje potpuno isto u oba ucenja.

Moguće su različite perspektiva i njihovo definisanje na razne načine.
Ja bih recimo pre rekao da je, po budističkom učenju, patnja posledica našeg "ne-ispravnog" načina života i mišljenja.
Saosećanje nas svakako navodi da pomažemo drugima i to i činimo. Ali činjenica je da kad je u pitanju oslobađanje od patnje, mi možemo samo da im u tome da tako kažem asistiramo, dok glavni posao moraju oni sami u sebi da učine, čisteći svoj um.

Mislim da je osnovno pitanje šta nas dvoje podrazumevamo pod patnjom. Ti čini mi se govoriš o patnji kada je recimo neko gladan i jasno je da ćeš mu dati iz svog tanjira da ga nahraniš. Ali ja govorim više o patnji o kojoj Buda prevashodno govori i koju sami sebi stvaramo, a izvire iz tri glavna korena: pohlepe, mržnje i neznanja. To je patnja naših opsesija, bahatosti, posesivnosti, ljubomore itd. itd.

karuna

  • Novi član
  • *
  • Poruke: 26
  • Karma: +12/-0
Odg: Bol
« Odgovor #6 poslato: Mart 16, 2010, 14:34:12 »
I ja govorim o patnji koju sami sebi stvaramo-a otklanjanje iste kod drugih je,po meni,navodjenje da shvate gde greshe,  poukama,licnim primerom, i svim ostalim sredstvima koja su ti, mislim,poznata...
Da bismo se razumeli moramo oboje da zelimo da se razumemo....

Sati

  • Administrator
  • Član
  • *****
  • Poruke: 4091
  • Karma: +546/-1
  • Pol: Muškarac
Odg: Bol
« Odgovor #7 poslato: Mart 16, 2010, 14:34:51 »
Onda smo se vidim razumeli  :D

unicus

  • Punopravni član
  • ***
  • Poruke: 115
  • Karma: +110/-0
  • Pol: Muškarac
Odg: Bol
« Odgovor #8 poslato: Avgust 08, 2010, 16:11:29 »
Vezano uz patnju, mislim da su sve vere fokusirane oko toga... Kršćanstvo vidi u tome neki smisao..budizam opet vidi smisao da se treba patnje riješiti.Svakako...patnja postoji i  za mene je smisao kako da je ne bude i da živim bez nje? Nije li smisao budizma kako se riješiti te prve istine? Sve je patnja? Naravno, za nas na zapadu je problem stečeno znanje o patnji kao nečem što oplemenjuje,no..to je neistina..traba se patnje rešiti i to je jedina istina..kako inače patnja može biti pozitivna, pročišćujuća u bilo kojem obliku? Buddha je dao put za rješavanjem patnje i to je to...  :zeleni: :zeleni: :zeleni:
« Poslednja izmena: Avgust 08, 2010, 16:13:52 unicus »

Sati

  • Administrator
  • Član
  • *****
  • Poruke: 4091
  • Karma: +546/-1
  • Pol: Muškarac
Odg: Bol
« Odgovor #9 poslato: Avgust 08, 2010, 18:21:36 »
Mala ispravka. Buda nije govorio da je sve patnja, već da je sve dok ne uklonimo uzrok patnje, žudnju, pre ili kasnije ona u našem životu neizbežna.

Ovo što pišeš o patnji me je podsetilo na dva članka koja sam juče pročitao o Majki Terezi. Pošto malo znam o njoj, smatrao sam je sveticom koja je svoj život posvetila oslobađanju od patnje upravo onih koji najviše pate. Međutim, ovi članci je opisuju kao nekog ko je smatrao, gle čuda, da je patnja dobra za čoveka, pa da baš i ne treba insistiranju na oslobađanju od nje.

Evo linkova:

Ovaj je pisala žena koja je skoro deset godina bila članica reda Majke Tereze i dobro upoznata sa njegovim funkcionisanjem:
http://www.secularhumanism.org/library/fi/shields_18_1.html

http://www.holysmoke.org/hs02/teresa1.htm

Posle svega ovoga sam ostao zbunjen  :ces

unicus

  • Punopravni član
  • ***
  • Poruke: 115
  • Karma: +110/-0
  • Pol: Muškarac
Odg: Bol
« Odgovor #10 poslato: Avgust 08, 2010, 21:58:14 »
Pa baš tako...i ja sam zbunjen nakon što neki zapadnjački "duhovni" oci vide smisao u patnji? Valjda treba biti smisao kako iz nje, ne?  :ces

uneasy

  • Novi član
  • *
  • Poruke: 41
  • Karma: +40/-0
Odg: Bol
« Odgovor #11 poslato: Avgust 09, 2010, 14:33:43 »
http://sdhammika.blogspot.com/2008/06/mother-teresa.html

Ono o čemu gore linkovani članak govori je da se Majka Tereza u svojim privatnim pismima (koje je neko objavio) ispovedala duhovnim osobama od poverenja da ne uspeva da pronađe veru, jer pomagajući siromašnima i odbačenima bilo joj je neverovatno da Bog može dozvoliti toliko patnje. To naravno ne umanjuje niti osporava status svetice već je nekako prikazuje kao sasvim običnu osobu sa duhovnom snagom. Čak iz ugla budizma posmatrano, ona je poništila svoj ego da bi pomagala ljudima u nevolji. Čini mi se nemoguće imati bilo koju duhovnu orjentaciju (religiju) a imati negativan ili ravnodušan odnos prema liku i delu Majke Tereze. :andjali
Sjedeći mirno ništa ne čineći proljeće dolazi i trava raste....

fortytwo

  • Punopravni član
  • ***
  • Poruke: 213
  • Karma: +151/-0
  • Pol: Muškarac
  • paper is the new internet
Odg: Bol
« Odgovor #12 poslato: Avgust 09, 2010, 17:27:47 »
Taj članak govori i sledeće: (Mother Teresa) refused to give pain-killers to the dying so that 'they could participate in Christ's suffering.

Iako habeas corpus kaže da je svako nevin dok se ne dokaže suprotno, Džordž Orvel je smatrao da prema svecima treba zauzeti obrnut stav: krivi su dok se ne dokaze suprotno. Naime, s obzirom na količinu nekritičkog obožavanja koje sveci imaju, njegov stav je zapravo zdravorazumski odgovor na popularnost nekog sveca.   

Citat sa konferencije za štampu: Teresa's own words on poverty proved that her intention was not to help people, citing a 1981 press conference in which she was asked: "Do you teach the poor to endure their lot?" She replied: "I think it is very beautiful for the poor to accept their lot, to share it with the passion of Christ. I think the world is being much helped by the suffering of the poor people."

Kratak dokumentarac, koji se ne bavi njenim nedostatkom vere i sličnim "privatnim stvarima", već njenim konkretnim delima, i mišljenju samih Indusa o tome.

Hell's Angel: Mother Teresa by Christopher Hitchens (1 of 3)
Hell's Angel: Mother Teresa by Christopher Hitchens (2 of 3)
Hell's Angel: Mother Teresa by Christopher Hitchens (3 of 3)

Mediji su varljivi, a propaganda je čudo. Postoje mnogi odlični aktivisti na svetu, ali ipak nije svako Albert Schweitzer.

May all beings be free from suffering.  :bye
Death is as close as our breath. - Ajahn Chah