Budizam

Budizam => Zajedničke teme => Temu započeo: Sati Novembar 21, 2012, 18:56:24

Naslov: Jon Kabat-Zinn: Meditacija sabranosti
Poruka od: Sati Novembar 21, 2012, 18:56:24
1. Šta je sabranost?

Sabranost je drevna budistička tehnika, koja ima svoj duboki značaj i za naše živote danas. Taj značaj nema bilo kakve veze sa budizmom kao takvim ili sa time da treba da postanemo budisti, već je njen cilj da se probudimo i živimo u skladu sa samima sobom i svetom oko nas. Ona ima veze sa istraživanjem ko smo mi, sa preispitivanjem našeg pogleda na svet i isto tako našeg mesta u njemu. Dalje, ona ima veze sa negovanjem prijemčivosti za puninu svakog trenutka koji proživimo. I najviše od svega, ona ima veze sa tim da ostanemo u kontaktu.

Iz budističke perspektive, naše uobičajeno svesno stanje izgleda prilično ograničeno i ograničavajuće, podsećajući u mnogim aspektima na produženi san, pre nego na pravo budno stanje. Meditacija nam pomaže da se probudimo iz tog sna automatizma i nesvesnosti, čime omogućujemo sebi da imamo pristup čitavom spektru svesnih i nesvesnih mogućnosti. Mudraci, jogiji i zen učitelji istraživali su ovu teritoriju na sistematičan način hiljadama godina. Tokom tog procesa naučili su nešto što može biti istinski korisno i nama na Zapadu, kako bismo stvorili protivtežu orijentisanosti naše kulture ka kontroli i potčinjavanju prirode, umesto da slavimo to što smo nerazdvojivi deo nje. Njihovo kolektivno iskustvo sugeriše nam da kroz okretanje ka sebi kako bismo istražili svoju prirodu kao bića i, naročito, prirodu našeg uma kroz pažljivo i sistematično samoposmatranje, mogli bismo biti u stanju da živimo životom veće ispunjenosti, harmonije i mudrosti. To iskustvo nam takođe nudi pogled na svet koji je komplementaran onom pretežno redukcionističkom i materijalističkom, a kakav trenutno dominira zapadnom mišlju i institucijama. No, taj pogled nije samo po sebi "istočnjački" ili mističan. Američki pisac i filozof Henri Dejvid Toro uočio je isti problem sa našim uobičajenim stanjem uma još 1846. u Novoj Engleskoj i sa velikim entuzijazmom pisao o njegovim žalosnim posledicama.

Sabranost se naziva suštinom budističke meditacije. U suštini radi se o jednostavnoj ideji. Njena snaga leži u njezinom vežbanju i primeni. Sabranost znači angažovanje pažnje na naročit način: sa namerom, u sadašnjem trenutku i bez komentarisanja. Ovakva vrsta pažnje neguje veću svesnost, jasnoću i prihvatanje stvarnosti sadašnjeg trenutka. Ona nas budi za činjenicu da se naši životi sastoje iz jednog niza trenutaka. Ako nismo potpuno svesni većine tih trenutaka, možda ćemo propustiti ono što je najvrednije u našem životu, ali isto tako propustiti da shvatimo bogatstvo i dubinu naših mogućnosti za rast i transformaciju.

Umanjena svesnost sadašnjeg trenutka neizbežno stvara druge probleme za nas, kroz nesvesne i automatske postupke i ponašanje, često motivisane duboko usađenim strahovima i nesigurnošću. Ovi problemi imaju tendenciju da se gomilaju vremenom ako im ne posvetimo pažnju i mogu nas na kraju dovesti do osećaja zarobljenosti i izolovanosti. Tako postepeno možemo izgubiti samopouzdanje u sopstvenu sposobnost da preusmerimo svoje energije u smerovima koji će voditi ka veće zadovoljenosti i sreće, možda čak i do boljeg zdravlja.

Sabranost pruža jednostavan, ali pouzdan put da sami sebe pokrenemo, dovedemo ponovo u dodir sa svojom mudrošću i vitalnošću. Ona je način da promenimo smer i kvalitet svoga života, uključujući odnose sa porodicom, na poslu, sa okruženjem i samom planetom. A što je ključno, da promenimo svoj odnos prema samima sebi.

Ključ ovog puta leži u osnovi duhovnih tradicija kakve su budizam, taoizam ili joga, ali i u delima ljudi kakvi su Emerson, Toro ili Vitmen, kao i u mudrosti severnoameričkih Indijanaca. Reč je o prijemčivosti za sadašnji trenutak i negovanje bliskog odnosa sa njim, kroz stalno obraćanje pažnje na njega, strpljivo i sa razumevanjem. Ovo je potpuno suprotno stavu da svoj život uzimamo zdravo za gotovo.

Ta navika ignorisanja sadašnjih trenutaka za račun nekih drugih koji tek treba da dođu može nas učiniti sasvim nesvesnim čitave one mreže života koja nas okružuje. To uključuje pomanjkanje svesnosti i razumevanja sopstvenog uma i kako on utiče na našu percepciju i postupke. Sve to veoma ograničava naše razumevanje šta znači biti čovek i kako smo svi povezani jedni sa drugima i sa ovim svetom u celini. Tradicionalno, religija je bila domen ovakvih temeljnih traganja unutar duhovnog okvira, ali sabranost nema mnogo veze sa religijom, sem u najfundamentalnijem značenju reči, kao pokušaj da se razume duboka misterija življenja i potvrđivanja vitalne povezanosti sa svime što postoji.

Kada se odlučimo da održavamo pažnju na jedan otvoren način, bez toga da postanemo žrtva sopstvenih sviđanja i nesviđanja, stavova i predrasuda, projekcija i očekivanja, otvaraju se nove mogućnosti i imamo šansu da sebe oslobodimo oklopa nesvesnosti.

Volim da o sabranosti mislim jednostavno kao o umeću svesnog življenja. Ne morate biti budista ili jogi da biste je praktikovali. U stvari, ako znate bilo šta o budizmu, znaćete da je najvažnija stvar biti to što jeste i ne pokušavati da budete nešto što već niste. U budizmu se u osnovi radi o ostajanju u kontaktu sa svojom najdubljom prirodom i dopuštanju da se ona manifestuje iz vas bez prepreka. Radi se o buđenju i viđenju stvari kakve zaista jesu, baš kao što i reč "Buda" označava jednostavno nekoga ko se probudio za svoju pravu prirodu.

Dakle, sabranost neće doći u konflik sa bilo kojom verom ili tradicijom – religijskom ili pak naučnom – niti je ona pokušaj da vas bilo ko ubedi u bilo šta, a pogotovo ne u novu veru ili ideologiju. Reč je jednostavno o praktičnom putu da se bude više u dodiru sa puninom svog bića, a kroz sistematski proces samoposmatranja, samoistraživanja i delovanja sa pažnjom. U svemu tome nema ničeg hladnog, analitičkog ili antagonističkog prema našim osećanjima. Čitav ton vežbanja sabranosti karakterišu blagost, prijemčivosti i nežnost.

Učenik je jednom rekao: "Kada sam bio budista, dovodio sam roditelje i prijatelje do ludila. Ali sada kada sam budan, niko se ne uzbuđuje."

 :andjali
Naslov: Odg: Jon Kabat-Zinn: Meditacija sabranosti (za svakodnevni život)
Poruka od: zastupnik Novembar 22, 2012, 13:20:54
Nije Sati zabadava "Sati"  :to
Naslov: Odg: Jon Kabat-Zinn: Meditacija sabranosti (za svakodnevni život)
Poruka od: Sati Novembar 22, 2012, 18:09:36
Biće još, samo lagano, da se ne predozirate     :kez2:
Naslov: Odg: Jon Kabat-Zinn: Meditacija sabranosti (za svakodnevni život)
Poruka od: Sati Novembar 23, 2012, 13:30:32
2. Jednostavno, ali ne i lako

Iako praktikovanje sabranosti može biti jednostavno, ono ne mora nužno biti lako. Sabranost zahteva napor i disciplinu, iz prostog razloga što su sile koje nas ometaju da budemo sabrani, a to su uobičajena rastresenost i „automatski pilot“ pod kojim obično radimo, izuzetno snažne. One su tako snažne i toliko izvan domašaja svesti, da je potrebna zaista čvrsta odluka  i uporan rad kako bismo istrajali u pokušajima da uhvatimo trenutke svesnosti i potom održavamo sabranost u kontinuitetu. Ali sve to je i jedan rad koji je po svojoj prirodi izvor zadovoljstva, jer nas dovodi u dodir sa toliko mnogo aspekata našeg života koji inače po navici ostaju zanemareni i za nas izgubljeni.

Reč je takođe o jednom prosvetljujućem i oslobađajućem radu. Prosvetljujućem po tome što nam omogućuje da vidimo jasnije, i time razumemo dublje, područja našeg života sa kojima inače nemamo kontakt, niti želimo da ga vidimo. Ovo može uključivati susret sa dubokim emocijama kao što su žalost, tuga, povređenost, bes i strah, onima za koje obično sebi ne dozvoljavamo da izrone u punu svesnost ili da ih svesno izrazimo. Sabranost nam takođe može pomoći da počnemo da cenimo osećanja kao što su radost, smirenost i sreća, a koja obično prođu brzo i neopaženo. Dalje, ovaj rad jeste oslobađajući po tome jer vodi ka novim načinima postojanja u sopstvenoj koži i u ovom svetu, što nas mogu osloboditi već dobro utabanih staza kojima se tako često krećemo. On takođe osnažuje, jer održavanje pažnje na ovakav način otvara kanale ka dubokim rezervoarima kreativnosti, inteligencije, imaginacije, jasnoće, odlučnosti, izbora i mudrosti u nama.

Obično smo potpuno nesvesni činjenice da mislimo praktično sve vreme. Neprekidni tok misli teče kroz naše umove i ostavlja nam vrlo malo predaha za unutrašnji mir. A mi i inače ne stvaramo sebi taj dragoceni prostor kada ne moramo stalno da jurimo okolo i završavamo poslove. Naši poslovi su često obavljeni automatski, umesto da ih radimo sa svesnošću, jer nas gone upravo te obične misli i impulsi što jure kroz um nalik reci, ako ne vodopadu. Poneo nas je taj tok i život nam postaje potpuno uronjen u njega, kako nas dalje nosi ka mestima na koja možda uopšte i ne želimo da idemo ili možda čak ni ne shvatamo da im se približavamo.

Meditacija znači učenje kako da izađemo iz tog toka, sednemo na obalu i osluškujemo ga, učimo od njega, i zatim koristimo njegovu energiju da nas vodi umesto da nas teroriše. Taj proces se ne odigrava na neki magičan način sam od sebe. Potrebna je energija. Taj napor razvijanja sposobnosti da budemo u sadašnjem trenutku nazivamo "praksom" ili " praktikovanjem meditacije".

Pritanje: Kako mogu da razvežem čvor koji je potpuno ispod nivoa moje svesnosti?
Nisargadatta: Time što ćeš biti to što jesi... što posmatraš sebe u svakodnevnom životu sa pomnim zanimanjem, sa namerom da razumeš, pre nego da osuđuješ, sa punim prihvatanjem svega što će se možda pojaviti, zato što to jeste tu, ti svim time ohrabruješ dubinu da se pojavi na površini i obogati tvoj život i svest svojim moćnim energijama. To je veliki učinak svesnosti; ona uklanja prepreke i oslobađa energije kroz razumevanje prirode života i uma. Znanje jeste kapija ka slobodi, a pomna pažnja jeste majka znanja. (Nisargadatta Maharaj, I Am That)


 :andjali
Naslov: Odg: Jon Kabat-Zinn: Meditacija sabranosti (za svakodnevni život)
Poruka od: panonac Novembar 24, 2012, 08:38:12

   :andjali
Naslov: Odg: Jon Kabat-Zinn: Meditacija sabranosti (za svakodnevni život)
Poruka od: nosorogica Novembar 24, 2012, 14:01:38
 :to    :hvala
Naslov: Odg: Jon Kabat-Zinn: Meditacija sabranosti (za svakodnevni život)
Poruka od: Sati Novembar 25, 2012, 11:42:23
3. Zaustavljanje

Ljudi o meditaciji misle kao o nekakvoj specijalnoj aktivnosti, ali to nije sasvim tačno. Meditacija je sama jednostavnost. U šali, ponekad kažemo: „Nemoj stalno nešto da radiš, sedi i meditiraj.“ Ali kod meditacije se ne radi ni samo o sedenju. Ona znači zaustaviti se i biti prisutan. To je ključ. Mi uglavnom jurimo unaokolo radeći ovo ili ono. Jeste li u stanju da se zaustavite u životu, makar i na trenutak? Može li to biti ovaj trenutak? Šta će se dogoditi ako to učinite?

Dobar način da zaustavite svaki rad jeste da se iz „režima rada“ za trenutak prebacite u „režim bivanja”. Zamislite sebe kao jednog večnog svedoka, vanvremenog. Samo posmatrajte ovaj trenutak, ne pokušavajući uopšte da ga promenite. Šta se događa? Šta osećate? Šta vidite? Šta čujete?

Zanimljiva stvar oko zaustavljanja jeste da čim to učinite, već ste tu gde treba da budete. Stvari postaju jednostavnije. Na mnoge načine, to je kao da ste umrli i svet je nastavio dalje. Da ste zaista umrli, sve vaše obaveze i dužnosti istog trenutka bi isparili. Njihovi ostaci bi se nekako već snašli i bez vas. Niko drugi ne može preuzeti vašu jedinstvenu agendu. Ona bi nestala ili se okamenila kao što se to dogodilo sa svakim onim ko jeste umro. Tako da ne morate da brinete o njoj na bilo kakav apsolutan način.

Ako ovo jeste tačno, možda ne morate da obavite taj telefonski razgovor baš sada, čak i ako mislite da morate. Možda ne morate da čitate nešto baš sada ili obavite još jedan u nizu zadataka. Time što ćete odvojiti nekoliko trenutaka da biste „namerno umrli“ za jurnjavu ovoga trenutka, iako ste još uvek živi, vi zapravo postajete još življi sada. To je ono što je zaustavljanje u stanju da učini.

U svemu tome nema ničeg pasivnog. I kada potom odlučite da krenete, to je jedna drugačije vrsta kretanja, zato što ste se zaustavili. Zaustavljanje zapravo kretanje čini uočljivijim, bogatijim, opipljivijim. Ono nam pomaže da sve stvari o kojima brinemo i osećamo da nam nekako izmiču iz ruke sagledamo iz jedne drugačije perspektive. Ono nam daje pravi smer.

Pokušajte: da se zaustavite, sednete i postanete svesni svog daha makar jednom tokom dana. To može biti pet minuta ili čak samo pet sekundi. Uronite u potpuno prihvatanje sadašnjeg trenutka, uključujući i to kako se osećate i šta smatrate da se događa. Tokom tih trenutaka ne upinjite se da bilo šta promenite, samo dišite i opustite se. Dišite i pustite da se stvari odvijaju same od sebe. Umrite za ideju da bilo šta treba da bude drugačije nego što jeste ovog trenutka. U umu i srcu dajte sebi dozvolu da dopustite da ovaj trenutak bude upravo takav kakav jeste i dopustite sebi da budete takvi kakvi jeste. A onda, kada ste spremni, krenite u smeru u kojem vam vaše srce kaže da krenete, sabrano i odlučno.
Naslov: Odg: Jon Kabat-Zinn: Meditacija sabranosti (za svakodnevni život)
Poruka od: Sati Novembar 26, 2012, 20:37:57
4. Ovo je to

Karikatura u New Yorkeru: Dva zen monaha u ogrtačima i sa obrijanim glavama, jedan mlad, drugi star, sede jedan pored drugog, u lotos položaju, na podu. Mlađi pomalo zbunjeno gleda u starijeg, koji mu se okrenuo i kaže: "Ništa se ne dešava sledeće. To je to."

To je istina. Obično, kada nešto krenemo da radimo, prirodno je da očekujemo poželjan ishod naših napora. Želimo da vidimo rezultate, makar tek jedan prijatan osećaj. Jedini izuzetak od ovog pravila koji mogu da zamislim jeste meditacija. Meditacija je jedina, nemarna, sistematska čovekova aktivnost kojoj u svojoj osnovi nije pokušavanje da sebe popravimo ili stignemo negde drugde, ceć jednostavno to da shvatimo gde već jesmo. I možda njezina vrednost leži upravo u tome. Možda nam je svima potrebno da jednom u životu učinimo jednu stvar upravo zbog nje same.

Ali ne bi bilo potpuno precizno nazvati meditaciju "činjenjem". Bolje bi je bilo opisati kao "bivanje". Kada razumemo ono "To je to", to nam omogućuje da pustimo prošlost i budućnost i probudimo se za ono što smo sada, u ovom trenutku.

Ljudi obično ovo ne razumeju iz prve. Oni žele da meditiraju kako bi se opustili, doživeli neko naročito stanje, postali bolja osoba, smanjili stres ili bol, oslobodili se starih navika i obrazaca ponašanja, postali slobodni ili probuđeni. Sve su to legitimni razlozi da s eupustite u praksu meditacije, ali svi opterećeni problemima ukoliko očekujete da se te stvari dogode samo zato što sada meditirate. Naći ćete se ulovljeni u zamku žudnje da doživite "mistično iskustvo" ili zamku traganja za znacima napredovanja i ukoliko vrlo brzo ne osetite nešto specijalno, možda ćete početi da sumnjate u put koji ste odabrali ili se pitate da li ispravno "radite tehniku".

U većini oblasti učenja, ovo i jeste jedini razuman pristup. Naravno, vi treba da vidite napredak pre ili kasnije d abiste nastavili nešto da radite. Ali meditacija je drugačija. Iz perspektive meditacije, svako stanje jeste specijalno stanje, svaki trenutak jeste specijalan trenutak.

Kada napustimo žudnju za tim da se nešto drugo dogodi u ovom trenutku, činimo jedan važan korak ka tome da budemo u stanju da se susretnemo sa onim što jeste ovde sada. Ako se nadamo da ćemo otići bilo gde ili sebe razviti u bilo kom pravcu, na taj put možemo krenuti jedino od tačke na kojoj sada stojimo. A ako ne znamo gde stojimo – i to je znanje koje dolazi direktno od negovanja sabranosti – sve što možemo jeste da se neprekidno vrtimo u krug, i pored svih naših napora i očekivanja. Dakle, u praksi meditacije, najbolji način d anegde stignemo jeste odustati od pokušaja da uopšte bilo gde stignemo.

Ako vam um nije zamagljen bespotrebnim stvarima, To je najbolji period vašeg života. (Wu Men)

Pokušajte: Podsetite sebe s vremena na vreme: "Ovo je to." Vidite postoji li bilo šta na šta ovo ne može da se primeni. Podsetite sebe da prihvatanje sadašnjeg trenutka nema bilo kakve veze sa rezignacijom pri suočavanju sa onim što se događa. Ono jednostavno znači jasno stavljanje do znanja samome sebi da se događa to što se događa. Prihvatanje ti ne govori šta da uradiš. I ono što se dešava sledeće, ono što odaberete da učinite, to mora da proizađe iz vašeg razumevanja sadašnjeg trenutka. Možete pokušati da delujete iz dubokog znanja toga "Ovo je to". Utiče li to na način kako odlučujete da nastavite ili reagujete? Jeste li u stanju da kontemplirate da, na vrlo stvaran način, ovo može biti zaista najbolji period, najbolji trenutak vašeg života? Ako jeste, šta bi to značilo za vas?

 :medit
Naslov: Odg: Jon Kabat-Zinn: Meditacija sabranosti (za svakodnevni život)
Poruka od: Sati Novembar 30, 2012, 20:49:44
5. Uhvatite svoje trenutke

Najbolji način da uhvatite trenutke jeste da na njih obratite pažnju. Tako negujemo sabranost. Sabranost znači biti budan. Ona znači da znate šta radite. Ali kada se fokusiramo, na primer, na ono čime je zaokupljen naš um, nije neuobičajeno da vrlo brzo prestanemo da toga budemo svesni, da se vratimo na režim "automatskog pilota". Ovi prazni hodovi često su uzrokovani vrtlogom nezadovoljstva onim što vidimo ili osećamo u datom trenutku, iz čega izvire želja da da stvari budu drugačije, da se promene.

Lako možete i sami uočiti tu naviku uma da beži od sadašnjeg trenutka. Samo pokušajte da održavate pažnju fokusiranu na bilo koji objekat tokom makar i kratkog vremena. Ustanovićete da vam je za negovanje sabranost nužno da se iznova i iznova setite da budete budni i svesni. To činimo podsećajući sebe da gledamo, da osećamo, da budemo. Samo to... proveravati iz trenutka u trenutak, održavati svesnost tokom čitavog niza vanvremenih trenutaka, biti ovde, sada.

Pokušajte: Pitajte sami sebe u ovom trenutku: "Jesam li budan?", "Čime je zaokupljen moj um upravo sada?"


 :sesir
Naslov: Odg: Jon Kabat-Zinn: Meditacija sabranosti (za svakodnevni život)
Poruka od: Sati Decembar 08, 2012, 15:06:53
6. Imajte na umu dah

Korisno je imati neku tačku fokusa za svoju pažnju, nekakvo sidro koje će nas vezati za sadašnji trenutak i povući natrag kada um odluta. Dah može izuzetno dobro poslužiti u ovu svrhu. On može biti naš istinski saveznik. Usmeravajući svesnost ka disanju, podsećamo sami sebe da smo ovde sada, tako da smo u prilici da se potpuno probudimo za sve ono što se već događa, šta god da je to.

Naš dah nam može pomoći da uhvatimo svoje trenutke. Začuđujuće je da više ljudi ne zna za ovo. Na kraju krajeva, dah je uvek ovde, tačno ispod našeg nosa. Čovek bi pomislio da ćemo, pre ili kasnije, makar pukim slučajem shvatiti njegovu korisnost. Čak imamo i izraz: „Nisam imao ni trenutak da predahnem“, koji nam nagoveštava da trenuci i dah mogu biti povezani na zanimljiv način.

Da biste iskoristili disanje radi negovanja sabranosti, samo se okrenite fizičkom osećaju koje ono stvara... osećaju daha koji ulazi u vaše telo i osećaju daha koji izlazi iz tela. To je sve. Samo osetite svoj dah. Dišete i znate da dišete. To ne znači nikakvo duboko disanje ili nastojanje da osetite nešto specijalno, a ni razmišljanje da li sve to radite onako kako treba. To ne znači razmišljanje o vašem disanju. Radi se o goloj pažnji na dah, koji ulazi i izlazi iz tela.

Sve ovo ne mora da traje dugo. Da bi vas dah vratio u sadašnji trenutak dovoljan je delić sekunde, samo pomeranje fokusa pažnje. Ali vas velika avantura očekuje ukoliko date sebi malo vremena da nanižete te trenutke svesnosti jedan na drugi, dah za dahom, trenutak za trenutkom.

Pokušajte: da ostanete sa čitavim jednim udahom dok ulazi u telo i čitavim jednim izdahom dok izlazi, održavajući svoj um otvorenim i slobodnim tokom samo tog jednog trenutka, samo jednog udaha i izdaha. Ostavite postrani sve ideje da negde stignete ili postignete da se nešto dogodi. Samo se uvek iznova vraćajte na dah kada um odluta, povezujući tako međusobno trenutke sabranosti, dah za dahom. Pokušajte s vremena na vreme čak i sada dok surfujete internetom.

Kabir kaže: Učeniče, kaži mi, šta je to Bog?
On je taj dah unutar daha.
(Kabir)


(http://www.ndsu.edu/pubweb/chiwonlee/plsc211/student%20papers/articles09/elizabeth%20larson/lotusflower/New%20Folder/LotusFlower.jpeg)
Naslov: Odg: Jon Kabat-Zinn: Meditacija sabranosti (za svakodnevni život)
Poruka od: Sati Decembar 15, 2012, 15:14:03
7. Praksa, praksa

Zaista pomaže ako je održavamo. Kako počinješ da se sprijateljuješ sa svojim dahom, vrlo brzo vidiš da je rastresenost svuda. Tvoj dah te uči da ne samo da rastresenost ide zajedno sa tvojom unutrašnjom teritorijom, već da ona jeste ta teritorija. On to postiže tako što ti, uvek iznova, pokazuje da nije tako lako ostati sa dahom, čak i kad to želiš. Mnogo stvari nas ometa, odvode nas negde drugde, sprečavaju da se skoncentrišemo. Vidimo da je um tokom svih ovih godina postao pretrpan, slično nekom tavanu, sa pohabanim torbama i odbačenom starudijom. Već samo to otkriće je veliki korak u pravom smeru.
Naslov: Odg: Jon Kabat-Zinn: Meditacija sabranosti (za svakodnevni život)
Poruka od: Sati Decembar 15, 2012, 15:15:06
8. Praksa ne znači uvežbavanje

Koristimo reč "praksa" da bismo opisali negovanje sabranosti, ali se tu ne radi o njenom uobičajenom značenju neprekidnog uvežbavanja kako bismo bili sve bolji i bolji, tako da će naše izvođenje ili takmičenje biti što je moguće bolje.

Praksa sabranosti znači da smo u svakom trenutku posvećeni tome da budemo prisutni. Nema "izvođenja". Postoji samo ovaj trenutak. Ne trudimo se da popravimo ili da dobijemo bilo šta drugo. Čak ne jurimo ni za nekakvim specijalnim uvidima i vizijama. Niti sebe prisiljavamo da budemo smireni, opušteni, da ne komentarišemo stvari. A svakako ne promovišemo samosvest, niti se prepuštamo opsednutosti samim sobom.

Umesto toga, jednostavno pozivamo sami sebe da se suočimo sa ovim trenutkom u punoj svesnosti, s namerom da pri tome otelovljujemo, najbolje što možemo, jednu okrenutost miru, sabranosti i balansu upravo ovde i sada.

Naravno, uz stalnu praksu i pravu vrstu čvrstog, a ipak blagog napora, taj mir, sabranost i balans se razvijaju sami po sebi, zahvaljujući našoj posvećenosti da boravimo u mirovanju i da posmatramo bez reakcija, bez komentarisanja. A tada razumevanje i uvidi, duboki doživljaji mira i radosti, zaista dolaze. No, bilo bi netačno reći da mi vežbamo zato da bismo stigli do takvih iskustava ili da ako ih više imamo, to je bolje nego da ih imamo manje.

Duh sabranosti jeste praksa radi same prakse i uzimanje svakog trenutka onako kako na dolazi – bilo da je prijatan ili neprijatan, dobar, loš ili ružan – a onda radimo sa njim zato što je upravo on ono što je prisutno sada. Sa takvim stavom, sam život postaje praksa. I tada, umesto da radimo praksu, može biti preciznije reći da praksa radi nas ili da sam život postaje naš učitelj meditacije i naš vodič.
Naslov: Odg: Jon Kabat-Zinn: Meditacija sabranosti (za svakodnevni život)
Poruka od: Sati Decembar 20, 2012, 15:33:49
9. Ne morate da menjate svoj način života da biste vežbali

Dve godine koje je Henri Dejvid Toro proveo kraj jezera Volden su bile, pre svega, jedan lični eksperiment sa sabranošću. Odlučio je da stavi svoj život na kocku, kako bi se napajao čudom i jednostavnošću sadašnjih trenutaka. Ali vi ne morate da menjate svoj način života ili nalazite neko specijalno mesto da biste praktikovali sabranost. Dovoljno je da obezbedite malo vremena u svom životu za mirovanje i ono što zovemo ne-činjenje, te da se fokusirate na svoj dah.

Čitavo jezero Volden jeste unutar vašeg daha. Čudo smene godišnjih doba jeste unutar daha; vaši roditelji i deca su unutar daha; vaše telo i um jesu unutar daha. Dah je tok koji povezuje telo i um, povezuje nas sa našim roditeljima i našom decom, povezuje naše telo sa telom spoljašnjeg sveta. To je tok života. I nema u tom toku ničega izuzev zlatnih ribica. A sve što nam je potrebno da ih vidimo jasno jesu naočare svesnosti.

Vreme je samo potok u kojem pecam. Njime se napajam;
ali dok pijem, vidim i peskovito dno
i otkrivam koliko je plitak.
Njegova uska traka klizi sve dalje,
ali večnost ostaje.
Zaronim bih dublje;
ribe na nebu,
čije dno je posuto zvezdama.

(Toro, Volden)


U večnosti zaista postoji nešto istinito i uzvišeno.
Ali sva ta vremena i mesta i događaji su ovde i sada.
Sam Bog kulminira u sadašnjem trenutku,
i nikada božanstveniji biti neće, do kraja vremena.

(Toro, Volden)
Naslov: Odg: Jon Kabat-Zinn: Meditacija sabranosti (za svakodnevni život)
Poruka od: Sati Decembar 20, 2012, 15:34:28
10. Buđenje

Odlučiti se za formalno praktikovanje meditacije tako što ćete svakoga dana odvojiti vreme za nju ne znači da neće više biti u mogućnosti da razmišljate, da idete svojim poslom i obavljate razne stvari. To samo znači da je sada veća šansa da znate šta radite, jer ste se zaustavili nakratko i posmatrate, osluškujete, razumete.

Toro je to sve video veoma jasno boraveći kraj jezera Volden. Njegova poslednja poruka u knjizi koju je pri tome napisao: „Samo nam onaj dan osvane za koji smo se probudili.“ Ako želimo da razumemo stvarnost našeg života u trenutku u kojem ga i živimo, biće neophodno da se probudimo za svoje trenutke. Inače, čitavi dani, čak čitav život, može nam promaći neopaženo.

Jedan praktičan način da to učinimo jeste da pogledamo druge ljude i zapitamo se da li zaista vidimo njih ili svoje misli o njima. Ponekad naše misli deliju kao naočare za snove. Kad ih stavimo, vidimo decu iz snova, muža iz snova, ženu iz snova, posao iz snova, kolege iz snova, ljubav iz snova, prijatelje iz snova. U stanju smo da živimo u sanjanoj sadašnjosti radi sanjane budućnosti. I ne znajući to, bojimo sve, ostavljajući svoj pečat na svemu tome. I dok se stvari u snu mogu promeniti i stvoriti iluziju da su verne i prave, ipak je to samo san u koji smo zarobljeni. No, ako skinemo naočare, možda ćemo, ali samo možda, biti u stanju da vidimo malo preciznije to što je ispred nas.

Toro je osetio potrebu da se povuče u samoću na duže (ostaje je kraj jezera Volden dve godine i dva meseca). „Otišao sam u šumu zato što sam želeo da živim slobodno, da se suočim samo sa osnovnim činjenicama života i vidim mogu li da naučim to što one imaju da me nauče, a ne, kada dođe trenutak da umere, da otkrijem da nisam ni živeo.“

Njegovo najdublje uverenje: “Uticati na kvalitet dana, to je najveća od svih veština… Nikada do sada nisam sreo čoveka koji je bio potpuno budan. I kako bih ga uopšte mogao pogledati u oči?”

Pokušajte: Zapitajte sebe s vremena na vreme: „Jesam li budan sada?“

Moje unutra, saslušaj me
najveću duh,
Učitelj, jeste blizu,
probudi se, probudi se!
Na noge se diži --
kraj uzglavlja ti stoji, ovog trenutka.
Spavao si milionima i milionima godina.
Zašto se ne bi probudio ovoga jutra?

(Kabir)
Naslov: Odg: Jon Kabat-Zinn: Meditacija sabranosti (za svakodnevni život)
Poruka od: Sati Decembar 22, 2012, 11:42:13
11. Ne komplikuj

Ako odlučiš da počneš da meditiraš, nema potrebe da drugima pričaš o tome, da objašnjavaš zašto to radiš i šta to radi tebi. U stvari, nema boljeg načina da uzalud trošiš svoju tek probuđenu energiju i entuzijazam za praksu i ometaš sopstvene napore tako da oni ne dosegnu dovoljnu snagu. Zato je najbolje da meditiraš bez ikakvog oglašavanja.

Svaki put kad osetiš snažan poriv da govoriš o meditaciji, kako je ona čarobna ili kako je teška, šta čini za tebe ovih dana ili šta ne čini, kada poželiš da nekoga uveriš da je to prava stvara za njega, posmatraj to samo kao još malo razmišljanja i idi da još malo odmeditiraš. Taj impuls će proći i svima će biti bolje – naročito tebi.
Naslov: Odg: Jon Kabat-Zinn: Meditacija sabranosti (za svakodnevni život)
Poruka od: Sati Decembar 22, 2012, 11:42:59
12. Može li svako da meditira?

Često mi postavljaju ovo pitanje. Pretpostavljam da ga ljudi pitaju zato što smatraju da je svako drugi na svetu u stanju da meditira, izuzev njih samih. Žele da se uvere da ipak nisu jedini, da postoji barem još neko sa kime mogu da se identifikuju, one bespomoćne duše rođene nesposobne da meditiraju. Ali stvari nisu tako jednostavne.

Misliti da nisi u stanju da meditiraš je pomalo slično kao da misliš da nisi u stanju da dišeš, da se skoncentrišeš ili da se opustiš. Uglavnom svako od nas može vrlo lako da diše. I u odgovarajućim okolnostima, uglavnom svako može da se skoncentriše, svako može da se opusti.

Ljudi često meditaciju brkaju sa relaksacijom ili nekim drugim posebnim stanjem koje treba da postigneš ili osetiš. Kada jednom ili dvaput probaš i to te nikuda ne odvede il ine osetiš bilo šta specijalno, tada pomisliš da si ti jedan od onih koji to nisu u stanju da rade.

Ali meditacija nije to da se osetiš na neki poseban način. Veća da osetiš kako se osećaš. Ona nije to da isprazniš ili zaustaviš um, iako se mir u njemu produbljuje tokom meditacije i može se negovati na sistematičan način. Pre svega, meditacija jeste dopuštanje umu da bude onakav kakv jeste i znanje o tome kakav je on u ovom trenutku. Ona ne treba da nas odvede negde drugde, već je dopuštanje samome sebi da budemo tiu gde već jesmo. Ako ovo ne razumeš, pomislićeš da po svojoj prirodi nisi u stanju da meditiraš. Ali to je samo još malo razmišljanja, koje je, u ovom slučaju, pogrešno.

Istina, meditacija zahteva energiju i posvećenost kako ne bismo odustali. Ali posle toga, nije li preciznije reći: „Odustajem“, pre nego: „Ja ovo ne mogu“? Svako može da sedne i posmatra svom dah ili um. A ne moraš ni da sediš. Možeš to da radiš hodajući, stojeći i ležeći, balansirajući na jednoj nozi, trčeći ili kupajući se. No, da bi istrajao u tome makar i pet minuta, potrebna je namera. Da bi ga učinio delom svog života, potrebna je malo discipline.  Dakle, kada ljudi kažu da ne mogu da meditiraju, oni time zapravo kažu da ne žele odvoje vreme za to ili da, kada i pokušaju, da im se ne sviđa ono što se tada dogodi. To nije ono za čime tragaju ili čemu se nadaju. Ne ispunjava njihova očekivanja. Zato, možda bi trebalo da probaju još jednom, ali ovoga puta ostavljajući postrani svoja očekivanja i da jednostavno posmatraju to što se događa.
Naslov: Odg: Jon Kabat-Zinn: Meditacija sabranosti (za svakodnevni život)
Poruka od: Sati Januar 25, 2013, 19:15:48
13. U pohvalu ne-rada

Ako sedneš da meditiraš, čak i na kratko, biće to vreme ne-rada. Veoma je važno da ne mislimo kako ne-rad znači isto što i nerad. To dvoje su potpuno različiti.

Ono što je ovde važno jesu svesnost i namera. Zapravo, to su dve ključne stvari. Na površini, čini se da postoje dve vrste ne-rada, od kojih jedan uključuje neobavljanje bilo kakvog vidljivog posla, a drugi ono što bismo mogli nazvati aktivnost bez napora. Na kraju ipak vidimo da su to dvoje isto. Unutrašnje iskustvo je ono što se ovde računa. Ono što često nazivamo formalnom meditacijom obuhvata plansko rezervisanje vremena, kada zaustavljamo sve spoljašnje aktivnosti i negujemo mirnoću, sa jedinim ciljem da budemo potpuno svesni svakog trenutka. Ne činimo bilo šta. Možda su takvi trenuci ne-rada najveći dar koji možemo sami sebi dati.

Toro bi često sedeo na pragu svoje kuće satima i samo posmatrao, samo osluškivao, dok je sunce klizilo nebom, a svetlost i senke se neprimetno menjali:

Bilo je slučajeva kada nisam mogao dozvoliti
da cvat sadašnjeg trenutka žrtvujem
bilo kakvom poslu, intelektualnom ili manuelnom.
Volim neobaveznost svoga života.
Ponekad, u letnje jutro,
pošto sam se po običaju okupao,
sedeo bih na sunčanom dovratku of svitanja do podneva
ushićen sanjarenjem, u sred borova, oraha i žbunova crvenog bibera,
u neuznemironoj samoći i miru,
dok su ptice cvrkutale unaokolo ili bez šuma proletale kroz kuću,
sve dok ne bih, sunčevim zracima koji su padali na zapadni prozor
ili bukom nekih kočija u daljini,
bio opomenut na prolazak vremena.
Rastao bih u tim prilikama poput kukuruza noću
i one su bile vrednije od bilo čega što bih rukama mogao stvoriti.

Nije to bilo vreme oduzeto mome životu,
već mnogo više i dragocenije od onoga što mi je redovno pripadalo.
Tako sam shvatio šta Istočnjaci podrazumevaju po kontemplacijom
i ostavljanje poslova za kasnije.
U najvećem broju slučajeva, nisam se mnogo obazirao što vreme prolazi.
Dan je napredovao kao da je želeo da mi olakšao rad;
bilo je jutro i, gle čuda, već se bližilo veče,
a ništa vredno pamćenja nije bilo učinjeno.
Umesto pevučenja, nalik pticama,
nečujno sam se osmehivao svojoj neiscrpnoj sreći.
Ili, kao što je vrabac cvrkutao
čučeći na orahu pred ulaznim vratima
isto tako sam se i ja kikotao ili tiho pevušio u svom gnezdu.
(Thoreau: Walden)

Pokušaj: da prepoznaš cvat sadašnjeg trenutka u svakodnevnoj praksi meditacije, ako je imaš. Ako ustaješ rano, probaj da izađeš napolje i gledaš (istrajno, sabrano, pažljivo gledanje) u zvezde, u Mesec, u svetlost koja nadolazi. Oseti vazduh, svežinu, toplinu (istrajno, sabrano, pažljivo osećanje). Uoči da svet oko tebe spava. Seti se kada vidiš zvezde da ti u stvari gledaš unazad milione godina. Prošlost je prisutna sada i ovde.

Potom kreni da meditiraš sedeći ili ležeći. Neka ovo ili bilo koje vreme kada vežbaš bude vreme za ostavljanje po strani bilo kojeg činjenja, već za prebacivanje u puko bivanje, u kojem boravimo jednostavno u mirovanju i sabranosti, motreći kako iz trenutka u trenutak sadašnjost vaskrsava. Svemu tome ne dodajemo bilo šta, ne oduzimamo bilo šta, potvrđujući: „Ovo je to“.

(http://cdn.morguefile.com/imageData/public/files/i/irisheyes/preview/fldr_2006_01_05/file0001298921867.jpg)
Naslov: Odg: Jon Kabat-Zinn: Meditacija sabranosti (za svakodnevni život)
Poruka od: Sati Januar 25, 2013, 19:18:54
14. Paradoks ne-rada

Ukus i čista radost ne-rada teški su Zapadnjacima za razumevanje, zato što naša kultura toliko visoko vrednuje rad i napredak. Čak i kad se odmaramo, skloni smo da budemo zaokupljeni nekim poslom i rastreseni. Radost ne-rada jeste da ništa drugo nije neophodno da se dogodi kako bi ovaj trenutka bio potpun. Mudrost koju ne-rad sadrži i spokojstvo koje sa njom dolazi leže u saznanju da će se nešto svakako dogoditi.

Kada Toro kaže: „Bilo je jutro, a sada je već veče i ništa vredno sećanja nije se dogodilo“, to je isto što i mahanje crvenom maramom ispred bika za ljude koji su kao zapeta puška, usmereni samo na neki cilj. Ali ko bi mogao reći da je njegov uvid jutra provedenog kraj dovratka manje upečatljiv i manje vredan od života provedenog u zauzetosti, proživljenog sa prezirom prema mirovanju i procvatu sadašnjeg trenutka?

Toro je pevao jednu pesmu koju je bilo neophodno saslušati tada, kao što je to i sada. On sve do današnjeg dana neprekidno ukazuje, svakome ko je voljan da čuje, na duboku važnost kontemplacije i nevezivanja za bilo koji rezultat, izuzev čistog užitka postojanja, “vrednijem od bilo čega što bih rukama mogao stvoriti“. Ovakvo gledište podseća na starog zen majstora: „Ho, ho! Četrdeset godina sam prodavao vodu na obali reke i moj trud je potpuno bezvredan.“

Ovo ukazuje na paradoks. Jedini način da učinite nešto vredno jeste da vaš napor proistekne iz ne-rada i da prestanete da se brinete da li će to što stvarate biti upotrebljivo ili ne. U suprotnom, ego i pohlepa mogu se ušunjati i iskriviti vaš odnos prema tome što radite ili samo delo, tako da na neki od mnogih načina postane neizbalansirano, pristrasno, kontaminirano i konačno ne potpuno zadovoljavajuće, čak i ako je dobro. Iskusni naučnici poznaju ovo stanje uma i dobro ga se čuvaju, zato što sputava kreativan proces i deformiše sposobnost da jasno vidimo međusobnu povezanost stvari.
Naslov: Odg: Jon Kabat-Zinn: Meditacija sabranosti (za svakodnevni život)
Poruka od: Sati Januar 25, 2013, 20:29:47
15. Ne-rad na delu

Ne-rad se može pojaviti tokom delovanja, kao i u mirovanju. Unutrašnje mirovanje onoga koji deluje spaja se sa spoljašnjom aktivnošću do te mere da akcija radi samu sebe. Aktivnost bez napora. Ništa nije na silu. Nema napora volje, nema uskogrudog "ja" ili "moje" koje bi polagalo pravo na rezultat, pa ipak ništa ne ostaje neurađeno. Ne-rad je kamen temeljac majstorstva na bilo kojem području delovanja. Evo kako ga je klasičan način opisan u Kini u III veku:

Kuvar princa Ven Huija
kasapio je vola.
Ovamo ispruži ruku,
nadole pritisnu rame,
onda iskorači
i pritisnu kolenom,
a vo ode u komade
u tren oka.
Šuštao je blistavi nož
poput povetarca.
Ritam! Preciznost!
Nalik svetoj igri,
nalik "šamanskom plesu "
nalik drevnim akordima!

"Odlično obavljeno!" uzviknu princ,
"tvoj metod je bez greške!"

"Metod?" reče kuvar
odlažući mesarski nož.
"Ono što ja sledim jeste Tao
izvan svakog metoda!

Kada sam počinjao
da kasapim volove,
video bih pred sobom
čitavog vola
jednu celovitu gromadu.
Posle tri godine
više nisam video tu masu.
Uočio sam razlike.

Ali sada ne vidim ništa
svojim okom. Čitavo moje biće
oseća.

Čula su mi mirna. Duh,
slobodan da radi bez plana,
sledi sopstveni instinkt,
vođen prirodnim tokom.
Kroz tajni otvor, skriveni prostor,
moja oštrica pronalazi svoj put.
Ne zapinjem za zglob, ne sečem kost.


Postoje šupljine u zglobovima;
sečivo je tanko i oštro:
Kada ta tankost
pronađe onaj prostor
to je sve što joj je potrebno!
probija se kao kroz sir!
Zato ovaj nož imam već devetnaest godina
i kao da je malopre naoštren!

Istina, nađe se nekad
čvrsti zgrlobovi. Osećam ih kako nailaze
i usporim, pomno motrim,
zastajem, skoro i da sečivo ne pomeram,
i onda tras! taj deo otpadne
tresne poput grumena zemlje.

Onda izvučem nož
i mirno stojim,
radost urađenog
upijam.
Očistim sečivo
i odložim ga."

A princ Ven Hui reče:
"To je to! Moj kuvar mi pokaza
kako bi trebalo da živim
sopstveni život!"

Čuang Ce
Naslov: Odg: Jon Kabat-Zinn: Meditacija sabranosti (za svakodnevni život)
Poruka od: Sati Januar 25, 2013, 21:07:36
16. Raditi ne-rad

Ne-rad nema bilo kakve veze sa indolentnošću ili pasivnošću, Upravo suprotno. Potrebna je velika hrabrost i energija da bi se negovao ne-rad, kako u mirovanju, tako i u aktivnosti. Niti je lako odvojiti posebno vreme za ne-rad i pridržavati ga se, suočen sa svim onim obavezama koje nam život donosi.

Ali ne-rad ne mora da bude nešto strašno za one ljude koji osećaju da uvek moraju biti nečim zaokupljeni. Možda će ustanoviti da je, kroz praktikovanje ne-rada, čak i više „urađenog“ i to bolje urađenog, Ne-rad jednostavno znači dopustiti stvarima da budu, da se odvijaju na sopstveni način. To od nas može zahtevati ogroman napor, ali to je jedan elegantan, promišljen, relaksirajući napor, „rad bez onog koji radi“, i učenje takvog rada je zadatak za ceo život.

Takva aktivnost bez napora događa se u trenucima kada plešemo i u sportu, na najvišem nivou. I tada, svima koji to gledaju zastaje dah. Ali se to takođe događa na svakom polju čovekovog delanja, od slikanja, preko popravke kola do odgoja dece. Godine vežbanja i iskustva u nekim prilikama stvore sinergiju koja omogući da se obavljanje odvija s one strane bilo kakve tehnike, napora, mišljenja.

Akcija tada postaje čisti izraz umetnosti, bića, napuštanja svakog rada – spajanja uma i tela u jedan pokret. Naježimo se gledajući takvu nenadmašnu predstavu, sportsku ili umetničku, zato što nam ona omogućuje da budemo deo te magije istinskog majstorstva, da budemo nadahnuti, makar i nakratko, i da poželimo da svako od nas, na svoj način, možda dosegne takve trenutke blaženstva i sklada u sopstvenom životu.

Toro je rekao: „Uticati na kvalitet dana, to je najveća od svih umetnosti.“ Marta Graham, govoreći o umetnosti plesa, ovako je to definisala: „Važan je samo taj jedan jedini trenutak u pokretu. Učinimo taj trenutak vitalnim i vrednim življenja. Ne dopustimo da nam promakne neprimećen i neiskorišćen.“ Nijedan učitelj meditacije ne bi mogao da govori istinitije od ovoga. Možemo se latiti tog zadatka, znajući sasvim dobro da ne-rad jeste poduhvat za ceo život, svesni sve vreme da je „režim rada“ u nama obično toliko snažan da negovanje ne-rada, paradoksalno, zahteva znatan napor.

Meditacija jeste sinonim sa vežbanjem ne-rada. Mi ne vežbamo da stvari učinimo savršenim ili da stvari činimo na savršen način. Umesto toga, vežbamo da shvatimo i razumemo (učinimo stvarnom za sebe) činjenicu da stvari već jesu savršene, savršene u onome što jesu. Suština ovoga jeste da održavamo sadašnji trenutak u svoj njegovoj punini. Ne dodajemo mu bilo šta suvišno, već uočavamo njegovu čistotu i svežinu njegovog potencijala da iznedri sledeći trenutak. Potom, kada znamo šta je šta, kada vidimo što je moguće jasnije i svesniji nego inače onoga što ne znamo, tada delujemo, pokrenemo se, zauzmemo stav, oprobamo se.

Neki ljudi ovo nazivaju tokom, kada se trenutak uliva neprimetno, bez napora, u naredni, pomno praćem sabranošću.

Pokušajte: Tokom dana, vidite jeste li u stanju da detektujete cvat sadašnjeg trenutka u svakom trenutku, u onim običnim, u onim "među-trenucima", čak i u onim teškim. Radite na tome da se još više stvari u vašem životu odvija bez forsiranja da se dogode i bez odbacivanja onih koje se ne uklapaju u vašu ideju o tome šta bi "trebalo" da se događa. Vidite da li možete da osetite "prostore" kroz koje možete da se krećete bez napora, u duhu Čuang Ceovog kuvara. Zapazite kako ako na početku dana uspete da odvojite malo vremena za bivanje, bez ikakvog postavljenog zadatka, kako to može da izmeni kvalitet čitavog preostalog dela dana. Afirmišući prvo ono što jeste primarno u vašem biću, postarajte se da sa sabranošću uskočite u taj dan i tokom njega budete u stanju da osećate, cenite i reagujete na taj cvat svakog pojedinačnog trenutka.

(http://daughterearth.com/blog/wp-content/uploads/2011/07/waterDrop1.jpg)
Naslov: Odg: Jon Kabat-Zinn: Meditacija sabranosti (za svakodnevni život)
Poruka od: Sati Januar 27, 2013, 21:45:40
17. Strpljenje

Određeni stavovi ili mentalni kvaliteti podržavaju meditativnu praksu i obezbeđuju plodno tlo u kojem seme sabranosti može da lako da proklija. Kada uporno negujemo te kvalitete, mi zapravo kultivišemo tlo sopstvenog uma i obezbeđujemo da ono može da posluži kao izvor jasnoće, saosećanja i ispravnih postupaka u našem životu.

Ti unutrašnji kvaliteti koji podržavaju meditativnu praksu ne mogu se nametnuti, propisati ili uvesti dekretom. Oni se jedino mogu negovati, a i to samo onda kada ste dosegli tačku na kojoj je vaša motivacija dovoljno jaka i želite da prestanete da doprinosite sopstvenoj patnji i konfuziji, a možda i onoj drugih. Radi se u stvari o tome da se ponašate etično – što je vrlo ozloglašen pojam u nekim krugovima.

Nedavno sam na radiju slušao nekoga kako etiku definiše kao "povinovanje onome što je nemoguće uvesti prisilom". Nije loše. Vi to radite zbog nekog unutrašnjeg razloga, ne zato što vam neko udara recke ili zato što biste mogli biti kažnjeni ako prekršite pravila i ulove vas u tome. Koračate u skladu sa ritmom bubnja koji je u vama. Osluškujete svoju nutrinu, baš kao što je teren koji pripremate za gajenje sabranosti takođe unutrašnji. Ali nemoguće je da imate harmoniju bez posvećenosti etičnom ponašanju. Ono je ograda koja drži na okupu koze koje bi inače pobrstile sve mlade izdanke u vašem vrtu.

Ja na strpljenje gledam kao na jedan od bazičnih etičkim stavova. Ako negujete strpljenje, skoro da je nemoguće da uz to ne negujete i sabranost, a praktikovanje meditacije će postepeno postajati bogatije i zrelije. Na kraju, ako zaista ne pokušavate da stignete bilo gde drugde u ovom trenutku, strpljenje će se pobrinuti samo za sebe. Reč je o tome da se prisetimo kako se stvari odvijaju u sopstvenom ritmu. Godišnja doba se ne mogu požurivati. Proleće dođe i trava raste sama od sebe. To što smo u žurbi obično ne pomaže mnogo, a može i da stvori jako mnogo patnje – nekada u nama, nekada u onima koji moraju  da budu oko nas.

Strpljenje je jedna uvek prisutna alternativa nemiru i nestrpljivosti tako karakterističnim za um. Zagrebite po površini nestrpljivosti i ono što ćete pronaći ispod, u suptilnom ili ne tako suptilnom obliku, jeste bes. Reč je o snažnoj energiji neželjenja da stvari budu onakve kakve jesu i okrivljavanja nekoga (često sebe) ili nešto zbog toga. Ovo ne znači da ne možete da žurite kada je to potrebno. Ali mogu će je čak i žuriti na strpljiv način, sabrano, krećući se brzo zato što ste tako odlučili.

Iz perspektive strpljenja, stvari se događaju zato što se druge stvari događaju. Ništa nije izdvojeno i izolovano. Ne postoji inicijalni, prvobitni uzrok. Ako vas neko udari štapom, vi se ne naljutite na štap ili na ruku koja je njime zamahnula; naljutite se na osobu povezanu sa tom rukom. Ali ako pogledate malo dublje, niste u stanju da pronađete zadovoljavajući razlog ili mesto za svoju ljutnju čak ni u toj osobi, koja bukvalno ne zna šta čini i otuda je van sebe u tom trenutku. Pa koga bi onda trebalo da padne krivica, a i kazna? Možda bi trebalo da bude ljuti na roditelje te osobe zbog zlostavljanja bespomoćnog deteta? Ili možda na svet zbog pomanjkanja saosećanja? Ali šta je to svet? Niste li i vi sami deo tog sveta? Zari vi nemate napade besa i možda u sebi, pod određenim okolnostima, osetite nagon da budete nasilni, možda čak i da ubijete.

Dalaj lama ne pokazuje bes prema Kinezima, iako je politika kineske vlade godinama bila politika genocida prema Tibetancima, kulturicida prema njihovim institucijama, veri i svemu što im je drago, kao i genocida prema samoj zemlji na kojoj žive. Kada ga je prilikom dobijanja Nobelove nagrade o tome upitao sumnjičavi reporter, Dalaj lama mu je odgovorio nešto u ovom stilu: "Uzeli su sve od nas; treba li da dopustim da uzmu i moj um?"

Već sam ovaj stav je veliki znak mira... unutrašnjeg mira zasnovanog na znanju šta je temelj, kao i spoljašnjeg mira u otelovljavanju te mudrosti kroz stav i delovanje. Mir i spremnost da se bude strpljiv i kad se suočimo sa ogromnim izazovom i patnjom mogu doći jedino kroz unutrašnje negovanje saosećanja, saosećanja koje nije ograničeno na prijatelje, već ga osećamo podjednako i prema onima koji, iz neznanja i često smatrani zlim, mogu biti uzrok da vi i oni koje volite pate.

Takav stepen nesebičnog saosećanja zasnovan je na onome što budisti nazivaju "ispravna sabranost" i "ispravno razumevanje". Ono ne nastaje spontano. Potrebno ga je vežbati, negovati. Nije reč o tome da se ne javljaju više osećaju besa, već da je taj bes moguće iskoristiti, raditi sa njim, upregnuti, tako da njegova energija jača strpljenje, saosećanje, sklad i mudrost u nama i možda isto tako u drugima. Odlučivši da meditiramo, mi zapravo negujemo jedan kvalitet strpljenja svaki put kad se zaustavimo, sednemo i postanemo svesni toka sopstvenog disanja. A takav poziv sebi da budemo otvoreniji, više u kontaktu, strpljiviji sa svojim trenucima prirodno se proširuje ni na druge situacije u našem životu. Znamo da se stvari odvijaju u skladu sa njihovom prirodom. I možemo sebe podsetiti da dopustimo sopstvenom životu da se odvija na potpuno isti način.

Ne moramo da dopustimo strepnjama i našim žudnjama za određenim rezultatom da određuju kvalitet ovog trenutka, čak ni kada su stvari bolne. Kada treba da guramo, mi gurano. Kada treba da vučemo, vučemo. Ali isto tako znamo i kada da ne guramo i kada da ne vučemo. Kroz sve to pokušavamo da unesemo balans u sadašnji trenutak, razumevanje da u strpljenju leži mudrost, znanje da će ono što dolazi sledeće biti u velikoj meri određeno time kakvi mi sada. Korisno je ovo imati na umu kada postanemo nestrpljivi u svojoj praksi meditacije ili kada postanemo frustrirani, nestrpljivi ili besni u životu.


Imaš li strpljenja da čekaš
dok ti se blato ne slegne i voda nije čista?
Možeš li da ostaneš nepomičan
sve dok se pravi postupak ne izdigne sam od sebe?

(Lao ce: Tao te čing)

-------------------------------

Postoji kakav jesam, to je dovoljno,
ako niko na ovom svetu nije svestan, sedim zadovoljan,
a ako su svi svesni, sedim zadovoljan.
Jedan svet jeste svestan i to za mene najveći,
a to sam ja sam.
I bilo da dođem do svog tela danas
ili za deset hiljada ili deset miliona godina,
mogu da ga radosno uzmem sada, ili sa jednakom radošću
mogu da sačekam.

(Walt Whitman, Leaves Of Grass)

--------------------------------

Pokušajte: da posmatrate nestrpljenje i bes kada se javljaju. Vidite jeste li u stanju da promenite perspektivu i zauzmete onu koja vidi da se stvari odvijaju sopstvenim ritmom. Ovo je naročito korisno kada se osećate pod pritiskom i blokiranim ili osujećenim u nečemu što želite ili treba da uradite. Koliko god to izgledalo teško, probajte u tom trenutku da ne odgurujete tu reku, već je umesto toga osluškujte. Šta vam ona govori? Šta vam kaže da uradite? Ako ništa, tada samo dišite, pusti stvari da budu kakve jesu, opusti se u strpljenju, nastavite osluškivanje. Ako vam ta reka kaže nešto, onda to učinite, ali učinite sa sabranošću. Potom zastanite, strpljivo čekajte, ponovo slušajte.

I dok motrite nad blagim tokom sopstvenog daha tokom formalnog praktikovanja meditacije, uočite povremeni impuls u umu da se prebacite na nešto drugo, želju da popunite vreme ili izmenite ono št ose događa. Umesto da se u svemu tome izgubite, pokušajte da strpljivo sedite sa svojim dahom i znatiželjnom svesnošću onoga što se odigrava u svakom trenutku, dopuštajući mu da se odigrava kako samo želi, ne namećući mu bilo šta... samo posmatrajte, samo dišite... budite otelovljenje mira, postanite strpljenje.

 :andjali
Naslov: Odg: Jon Kabat-Zinn: Meditacija sabranosti (za svakodnevni život)
Poruka od: Sati Februar 08, 2013, 18:39:10
18. O(t)puštanje

Fraza „opusti se“ se nalazi vrlo visoko na rang listi new age klišea. Prečesto se koristi, gotovo zloupotrebljava. Pa ipak, radi se o tako moćnom unutrašnjem manevru da vredi malo ga bolje razmotriti, bila reč o klišeu ili ne. Ima nečeg vitalno važnog što se može naučiti iz prakse otpuštanja.

Otpuštanje znači upravo to što i kaže. reč je o pozivu da prestanemo da se držimo za nešto – bilo da je reč o ideji, stvari ,događaju, određenom vremenu, gledištu ili želji. To je svesna odluka da se sa punim prihvatanjem prepustimo toku sadašnjih trenutaka onako kako se odvijaju. Otpustiti znači odustati od prisile, otpora ili borbe, u zamenu za nešto moćnije i probitačnije što dolazi iz dopuštanja stvarima da budu kakve jesu, a da nas ne zarobe njihova privlačnost ili odbojnost, ta lepljivost žudnje, sviđanja i nesviđanja. To je slično otvaranju šake, da bismo odložili nešto što smo do tada držali.

Ali nije samo lepljivost naših želja u vezi sa događajima oko nas ta koja nas zarobljava. Niti je reč samo držanju rukama. Mi se držimo svojim umovima. Držimo sami sebe, zaglavljujemo sebe, držeći se, često očajnički, za uskogruda stanovišta, za nade i želje koje su same sebi cilj. Otpuštanje se u suštini odnosi na naš izbor da budemo transparentni za silu gravitacije svojstvenu našim sviđanjima i nesviđanjima, kao i sopstvenu nesvesnost koja nas navodi da se za njih vezujemo. Biti transparentan zahteva da dopustimo strahovima i nesigurnostima da se ispolje unutar polja pune svesnosti.

Otpuštanje je moguće jedino ako smo u stanju da svesnost i prihvatanje unesemo u središte sopstvene zaglavljenosti, ako dopustimo sebi da prepoznamo sočiva što ih i nesvesno umećemo između posmatrača i posmatramo, a koja onda filtriraju i boje, krive i oblikuju naše viđenje. U tim ključnim trenucima možemo se otvoriti, naročito ako smo u stanju da ih ulovimo svesnošću i prepoznamo kada smo ulovljeni ili u jurenje za nečim i vezivanje ili u kritikovanje i odbacivanje.

Mirovanje, uvid i mudrost nastaju jedino kada smo u stanju da se ustalimo u to da budemo kompletni u ovom trenutku, kada ne moramo da tragamo, da se držimo za ili odbacujemo bilo šta. Ovo je proverljiva tvrdnja. Pokušajte da je proverite, makar zabave radi. Sami vidite da li vam otpuštanje kada deo vas zaista želi da stegne donosi više zadovoljenosti nego vezivanje.

(http://www.handgripperreviews.info/wp-content/uploads/2012/09/6dd18_Gripmaster_Hand_Grip_31vk9KnmMmL.jpg)
Naslov: Odg: Jon Kabat-Zinn: Meditacija sabranosti (za svakodnevni život)
Poruka od: Sati Februar 12, 2013, 17:01:22
19. Ne-kritikovanje

Ne treba mnogo meditacije da bismo otkrili kako jedan deo uma neprekidno vrednuje naša iskustva, upoređuje ih sa drugim iskustvima ili sa očekivanjima i standardima koje smo sami stvorili, često iz straha. Straha da nisam dovoljno dobar, da će se loše stvari dogoditi, da one dobre neće potrajati, da me drugi ljudi mogu povrediti, da neću uspeti u onome što nameravam, da sam ja jedini koji znam, da sam ja jedini koji ništa ne znam. Mi obično stvari posmatramo kroz obojene naočare: kroz prizmu je li nešto dobro za mene ili je loše, da li se to uklapa u moja uverenja ili filozofiju. Ako je dobro, volim ga. Ako je loše, ne volim ga. Ako nije ni jedno ni drugo, ne osećam bilo šta prema tome i uglavnom jedva da ga i primećujem.

Kada mirujete, taj kritizerski um može se oglasiti poput sirene u magli: ne volim taj bol u kolenu... Ovo je dosadno... Sviđa mi se taj osećaj mirovanja; juče sam imao dobru meditaciju, ali danas imam lošu meditaciju... Ovo ne funkcioniše u mom slučaju. Ne leži mi ovo. Loš sam i – tačka! Ovakva vrsta razmišljanja preovlađuje u našem umu i gura ga nadole.  To je kao da idemo unaokolo i na glavi nosimo kofer pun kamenja. Pravo je olakšanje spustiti ga. Zamislite kako bi bilo kada bismo zaustavili sve to kritikovanje i umesto toga dopustili svakom trenutku da bude onakav kakav jeste, bez pokušaja da ga vrednujemo kao „dobar“ ili „loš“. To bi istinski mir, istinsko oslobođenje.

Meditacija znači negovanje takvog nekritikujućeg stava prema svemu što se pojavi u umu, šta god da je. Bez toga, vi ne praktikujete meditaciju. To ne znači da neće i dalje biti komentarisanja. Naravno da hoće, jer je sama priroda uma da upoređuje, procenjuje i vrednuje. Kada se to dogodi, ne pokušavamo da ga zaustavilo ili ignorišemo ništa više nego što bismo pokušali da zaustavimo bilo koju drugu misao koja nam prođe kroz um.

Taktika koji koristimo u meditaciji je da jednostavno budemo svedok svega onoga što prolazi kroz um ili telo, da ga prepoznamo bez odbacivanja ili hvaljenja, pri čemu znamo da su ti komentari neizbežne i nužno ograničavajuće misli o našem iskustvu. U meditaciji smo zainteresovani za direktan kontakt sa samim iskustvom – bilo da je reč o udahu, izdahu, telesnom osećaju ili osećanju, zvuku, impulsu, misli, opažaju ili kritici. I ostajemo pažljivi prema mogućnosti da uletimo u zamku kritikovanja samog kritikovanja ili označavanja nekih kritika kao dobrih, a drugih kao loših.

I dok naše mišljenje boji i naše iskustvo, vrlo često te misli nisu baš sasvim precizne. obično su one tek proizvoljne ocene, reakcije i predubeđenja zasnovana na ograničenom znanju i pod formirana pod uticajem pre svega našeg uslovljavanja u prošlosti. Sve u svemu, kada ga ne prepoznamo kao takvo, naše mišljenje nas može sprečiti da jasno vidimo sadašnji trenutak. Možda nas zarobi misao da mi znamo šta vidimo i osećamo, pa projektujemo svoje procene na sve što vidimo, kao da na to gledamo kroz nišan snajpera. Upoznavanje sa tim duboko ukorenjenim obrascima i njihovo posmatranje kada se aktiviraju vodi do većeg stepena ne-kritikovanja i prihvatanja. 

Ne-kritikovanje svakako ne znači da prestajemo da znamo kako da odgovorno delujemo ili se ponašamo u društvu, odnosno da je sve što bilo ko uradi u redu. To jednostavno znači da smo u stanju da delujemo sa mnogo više jasnoće, da bude mnogo uravnoteženiji, efikasniji i etičniji u svojim postupcima, ukoliko znamo da smo uronjeni u tok nesvesnog sviđanja i nesviđanja, a koje stavlja barijeru između nas, s jedne strane, i sveta i osnovne čistote sopstvenog bića, sa druge. Ta stanja sviđanja i nesviđanja mogu se trajno nastaniti u nama, nesvesno pothranjujući ponašanja koja vode ka zavisnosti u svim sferama života. Kada smo u stanju da u neprekidnom traganju i jurcanju uma za stvarima ili rezultatima koji nam se sviđaju  prepoznamo i imenujemo te klice pohlepe ili žudnje, koliko god bile suptilne, kao i klice mržnje i averzije u našem odbacivanju i eskiviranju stvari koje nam se ne sviđaju, to nas zaustavi na trenutak i podseti da takve sile u većoj ili manjoj meri zaista sve vreme deluju u našem umu. I nije preterivanje reći da imaju hroničnu, virusu nalik toksičnost, koja nas sprečava od toga da stvari vidimo kakve zaista jesu i mobilišemo svoje istinske potencijale.

 :)
Naslov: Odg: Jon Kabat-Zinn: Meditacija sabranosti (za svakodnevni život)
Poruka od: Sati Februar 14, 2013, 20:31:36
20. Poverenje

Poverenje je uverenost da se stvari mogu odvijati u okviru jednog pouzdanog okvira, koji otelovljuje red i celovitost. Možda ne razumemo uvek šta se događa nama, drugome, ili šta se tačno dešava u određenoj situaciji; ali ako verujemo sebi ili drugome, ili poklonimo poverenje nekom procesu ili idealu, možemo pronaći jedan moćan stabilizujući element tako što prigrlimo sigurnost, balans i otvorenost unutar tog poverenja koje, na nas neki način, ukoliko nije zasnovano na naivnosti, intuitivno vodi i štiti od povreda ili samorazaranja.

To stanje poverenja je važno negovati unutar prakse sabranosti, jer ako ne verujemo u sopstvenu sposobnost da posmatramo, da budemo otvoreni i pažljivi, da promišljamo iskustvo, da rastemo i učimo od posmatranja i prisustvovanja, na nešto saznamo duboko, teško da ćemo istrajati u negovanju bilo koje od tih sposobnosti, tako da će one sve više slabiti ili ostati uspavane. 

Put sabranosti jeste da negujemo srce ispunjeno poverenjem. Počnimo tako što ćemo pogledati šta je to u nama u šta možemo verovati. Ako nismo u stanju da odmah vidimo šta je to, možda treba da se zagledamo malo dublje, da još malo duže budemo sami sa sobom u mirovanju, u jednostavnom bivanju. Ako dobrim delom nismo svesni šta radimo i ne sviđa nam se suviše kako stvari idu u našem životu, možda je vreme da posvetimo više pažnje, da budemo više u kontaktu, da posmatramo koje izbore pravimo i koje su njihove kasnije posledice.

Možda možemo da eksperimentišemo sa poverenjem u sadašnji trenutak, prihvatajući šta god da osetimo, mislimo ili vidimo u tom trenutku, zato što to jeste sadašnjost. Ako smo u stanju da se tu zadržimo i osetimo punu teksturu tog "sada", možda ustanovimo da sam taj trenutak jeste vredan našeg poverenja. Na osnovu takvih eksperimenata, izvođenih iznova i iznova, može nam s ejaviti novi osećaj da se negde duboko u nama nalazi istinski tdravo i pouzdano jezgro, a da naše intuicije, kao duboke rezonancije stvarnosti sadašnjeg trenutka, jesu vredne našeg poverenja.

===

Budi jak tada i uži u sopstveno telo,
tu imaš čvrst oslonac za svoje stope.
Dobro o tome razmisli!
Ne tumaraj negde drugde!

Kabir ovo kaže:
jednostavno odbaci sve misli
o izmaštanim stvarima
i čvrsto stoj u onome što jesi.

(Kabir)
Naslov: Odg: Jon Kabat-Zinn: Meditacija sabranosti (za svakodnevni život)
Poruka od: Sati Mart 01, 2013, 11:21:38
21. Velikodušnost

Velikodušnost je još jedna kvalitet koji, slično strpljenju, napuštanju, ne-kritikovanju i poverenju, obezbeđuje solidnu osnovu za praksu sabranosti. Možete eksperimentisati sa razvijanjem velikodušnosti kao putem ka dubljem samoposmatranju i istraživanju, kao i vežbom u davanju. Dobro je u tome krenuti od samoga sebe. Istražite jeste li u stanju da sebi date darove koji mogu biti istinski blagoslovi, kao što o prihvatanje sebe kakvi jesmo ili vreme svakoga dana koje neće imati svoju specifičnu svrhu. Vežbajte se da osećate kako zaista zaslužujete te darove bez ikakve obaveze uzvraćanja – da ih jednostavno primite do sebe i od univerzuma.

Vidite je li moguće da ostanete u kontaktu sa tom suštinom unutar vas, koja je dragocena na mnoge, nemerljive načine. Neka ta suština počne da zrači svoju energiju ka spolja, kroz čitavo vaše telo i na mnoge druge načine. Eksperimentišite sa davanjem te energije – pomalo, u početku – usmeravajući je ka sebi i drugima i pri tome ne razmišljate o dobitku ili uzvraćanju. Dajte nego što mislite d amožete, ispunjeni poverenjem da ste bogatiji nego što mislite. Ushićujte se tim bogatstvom. Darujte kao da posedujete neisbogatstvo. To se naziva „davanjem od srca“.

Ja ovde ne govorim isključivo o novcu ili materijalnim stvarima, iako podeliti višak materijalnih stvari koji imamo može biti za naš rast izuzetno povoljno, nadahnjujuće i istinski korisno. No ono što hoću da sugerišem jeste da praktikujete deljenje punoće sopstvenog bića, svoje najbolje „ja“, svoj entuzijazam, vitalnost, duh, poverenje, otvorenost, a iznad svega svoje prisustvo. Delite sve to sa samim sobom, sa svojom porodicom, sa čitavim svetom.

Pokušajte: da uočite otpor tom impulsu u sebi da date, brigu oko budućnosti, osećaj da možda dajete previše, misao da to drugi neće ceniti „dovoljno“ ili da ćete biti iscrpljeni tim naporom, da od svega toga neće biti nikakve koristi ili da nemate dovoljno ni za sebe. Razmotrite mogućnost da je nešto do toga tačno, ali i da je sve to samo jedan odblik inercije, stegnutosti i samoodbrane zasnovane na strahu. Te misli i osećanja su naše oštre izbočine koje se sudaraju sa svetom i često i u nama i u drugima izazovu bol i osećaj udaljenosti, izolovanosti i beznačajnosti. Davanje glača te oštre ivice i pomaže nam da postane svesniji svog unutrašnjeg bogatstva. Praktikujući sabranost na velikodušnost kroz davanje i kroz posmatranje efekata svega toga na nas i druge, sami sebe menjamo, sebe pročišćujemo, otkrivamo šire verzije sebe.

Svemu ovome možete prigovoriti kako te dovoljno energije ili entuzijazma da bilo šta date, da ste već preopterećeni ili siromašni. Ili možete osećati da samo dajete, dajete i dajete to drugi primaju zdravo za gotovo, da ne cene ili čak ni ne primećuju, da vi sve to koristite kao način da se sakrijete od bola i straha, da nekako navedete druge da vas vole ili osećaju zavisnim od vas. Ovakvi komplikovani obrasci i odnosi sami po sebi traže posebnu pažnju i pomno istraživanje. Nesvesno davanje nije ni zdravo, niti velikodušno. Važno je razumeti svoje motive za davanje i znati kada neki oblici davanja nisu odraz velikodušnosti, već pre straha i nedostatka samopouzdanja. Kod sabranog negovanja velikodušnosti nije neophodno dati sve što imamo ili čak i bilo šta.

Pre svega, velikodušnost jeste jedno unutrašnje davanje, osećanje, spremnost da podelite sopstveno biće sa ovim svetom. Najvažnije je da verujete i motrite na svoje instinkte, ali da, u isto vreme, idete do ivice i preuzmete i određeni rizik kao deo sopstvenog eksperimenta. Možda treba da dajete manje ili da verujete svojoj intuiciji da ste eksploatisani ili da imate nezdrave motive ili impulse. Možda zaista treba da date, ali na drugačiji način ili drugim ljudima. Možda, za početak i za neko vreme, treba da dajete sebi. Zatim možete pokušati da dajete drugima, samo delić više nego što smatrate da možete, svesno registrujući i napuštajući svaku ideju da nešto dobijete za uzvrat.

Dajte prvi. Ne čekajte da vam neko zatraži. Vidite šta se događa – naročito u vama. Možda ustanovite da jasnije vidite sebe i odnose sa drugima, kao i da imate više energije, a ne manje. Možda otkrijete da su, umesto da istrošite sebe ili svoje zalihe, one uvećane. Takva je moć svesne, nesebične velikodušnosti. Na najdubljem nivou, ne postoji onaj koji daje, ni dar, ni primalac... samo univerzum koji sam sebe preraspoređuje.


(http://media-cache-ec7.pinterest.com/avatars/2giveback-6_600.jpg)
Naslov: Odg: Jon Kabat-Zinn: Meditacija sabranosti (za svakodnevni život)
Poruka od: Sati April 19, 2013, 13:52:27
22. Moraš biti dovoljno snažan da bi bio slab

Ako ste osoba snažne volje i vešti, možda odajete utisak da ste neranjivi za osećanja nedoraslosti, nesigurnosti ili povređenosti. To vas može izolovati od okoline i na kraju i vama i drugima naneti mnogo bola. Drugi ljudi će vrlo rado prihvatiti taj utisak i krenuti da razglašavaju unaokolo, projektujući na vas sliku nekakve Gibraltarske stene od čoveka, što vam neće dopustiti da imate bilo kakva osećanja. U stvari, i vi sami možete vrlo lako izgubiti kontakt sa sopstvenim osećanjima i naći sa druge strane jedne zavodljive aure. Ta izolovanost se često dešava očevima unutar porodice i ljudima na položajima koji im daju moć.

Razmišljanje kako postajete jači kroz meditaciju može stvoriti sličnu dilemu. Možda počnete da verujete i da se ponašate kao da ste potpuno neranjiv, iskusan meditant – onaj koji uvek sve drži pod kontrolom i dovoljno je mudar da se sa svime nosi bez nekontrolisanih emotivnih reakcija. I pri tome možete zapravo blokirati svoj napredak a da toga uopšte niste n isvesni. Svako do nas ima svoj emocionalni život. I ako sebe odvojimo od njega, to je za nas velika opasnost.

Zato, kada primetite da od sebe pravite sliku nepobedivosti ili snage, specijalnog znanja ili mudrosti zasnovane na meditativnim iskustvima, da možda smatrate kako stižete negde kroz svoju praksu, i počnete svima da dosađujete pričom o meditaciji kojom u stvari želite da sebi laskate, jako je dobra ideja da u čitav taj mentalni sklop koji ste stvorili unesete sabranost i upitate se bežite li vi to od svoje ranjivosti ili možda od tuge koju u sebi nosite, možda od neke vrste straha. Ako ste zaista jaki, nema mnogo potrebe da to ističete sebi ili drugima. Najbolje je da se okrenete na drugu potpuno stranu i usmerite pažnju tamo gde se najviše plašite da pogledate. Možete to učiniti tako što ćete dopustiti sebi da osećati, čak da se isplačete, da nemate svoje mišljenje o svakoj stvari, da se pred drugima ne pravite nepobedivi ili neosetljivi, već da umesto toga ostanete u kontaktu sa i na pravi način se otvorite prema svojim osećanjima. Ono što izgleda kao slabost zapravo jeste mesto gde leži vaša snaga. A što izgleda kao snaga često jeste slabost, pokušaj da se prikrije strah, građenje fasade, makoliko se sve to moglo činiti ubedljivi drugima ili čak i nama samima.

Pokušajte: da prepoznate kada na prepreke reagujete ogorčenjem. Eksperimentišite sa tim da ta reakcija bude mekša, čak i kada vas impuls tera da budete oštri, da budete velikodušni i onda kada vam unutrašnji glas govori da budete škrti, da se otvorite kada bi po inerciji da se emocionalno zatvorite. A kada je u vama bol ili tuga, pokušajte da im dopustite da tu budu.

Dozvolite sebi da osetite šta god da u ovom trenutku osećate. Uočite svaku „etiketu“ koju stavljate na plakanje ili osećaj ranjivosti. Ostavite na stranu sve te etikete. Samo sećajte to što osećate, sve vreme negujući sabranost iz trenutka u trenutak, klizeći na talasu koji ide čas „naviše“, čas „naniže“, „na bolje“ ili „na gore“, ka „slabosti“ ili ka „snazi“, sve dok u jednom trenutku ne uvidite da je svaka od tih etiketa nedovoljna d aopiše do kraja vaše iskustvo. I tako ostanite sa sami iskustvom. Verujte u svoju najdublju snagu od svih koje posedujete: u to da budete sabrani, budni.


 :andjali
Naslov: Odg: Jon Kabat-Zinn: Meditacija sabranosti (za svakodnevni život)
Poruka od: Sati Maj 08, 2013, 16:56:16
23. Dobrovoljna jednostavnost

U meni se često javi impuls da još i ovo ili ono uguram u sadašnji trenutak. Samo još ovaj telefonski poziv, samo još da stanem ovde dok se vozim tamo. Nema veze što zapravo idem u suprotnom pravcu. Naučio sam da prepoznam taj impuls i da mu ne verujem. I svim silama se potrudim da mu kažem ne. On bi hteo da doručkujem pogleda prikovanog na kutiju sa cerealijama, čitajući po stoti put šta na njoj piše o dijetetskoj vrednosti sadržaja kutije ili o jedinstvenom popustu koji kompanija nudi. Taj impuls uopšte ne zanima čime ga hranim, bitno je samo da ga hranim nečim. Novine su još bolji mamac za njega ili katalog super-marketa ili bilo šta što se nađe pri ruci. Tako on lešinari da bi ispunio vreme, uroti se sa mojim umom kako bi me držao nesmotrenim, uljuljkanim u oblaku obamrlosti u određenoj meri, taman dovoljnoj da napunim ili prepunim stomak dok u stvari uopšte nisam svestan da doručkujem. Čini me nedostupnim za druge u tim trenucima, propuštam igru svetla na površini stola, mirise u sobi, energije trenutka, uključujući rasprave i polemike, dok se ujutro okupljamo u trpezariji, pre nego što svako ode na svoju stranu.

Volim da praktikujem dobrovoljnu jednostavnost kako bih se odupro ovim impulsima i obezbedio da ono što me hrani dolazi na dubljem nivou. Ono uključuje da u svakom trenutku namerno radim samo jednu stvar i da sam uvek otvoren za nju.

Mnoge se prilike ukazuju: šetnja, na primer, ili provesti nekoliko minuta s apsom, u kojima sam zaista sa psom. Dobrovoljna jednostavnost znači da tokom jednog dana idem na manje mesta, a ne na više, da vidim manje kako bih mogao videti više, da radim manje kako bih mogao da uradim više, da steknem manje kako bih mogao imati više.

Sve je povezano. Kao roditelj male dece, onaj ko hrani porodicu, muž, najstariji sin mojih roditelja, neko ko je zaista posvećen svom poslu, za mene zaista nije realna opcija da odem do nekakvog jezera Volden ili nekog drugog i tamo provedem nekoliko godina sedeći pod drvetom, osluškujući kako trava raste i godišnja doba se smenjuju, iako ponekad i takav impuls naiđe. Ali unutar organizovanog haosa i kompleksnosti porodičnog života i rada, sa svim zahtevima i odgovornostima, frustracijama i nemerljivim darovima, dovoljno je mogućnosti da se odabere jednostavnost u malim stvarima.

Usporavanje svega jeste važan deo toga. Govorenje mom telu i umu da ostanu prisutni s amojom kćerkom, umesto da odgovaram na telefonske pozive, nereagovanje na unutrašnje impulse da nazovem nekoga kome je „potreban poziv“ baš tog trenutka, odluka da ne kupujem nove stvari vođen impulsom ili da automatski reagujem na primamljivi zov časopisa, televizije ili filmova, sve su to načini da barem malo pojednostavimo svoj život. Drugi su možda da jedno veče samo sedim i ne radim ništa posebno ili da čitam knjigu, pođem u šetnju sam, sa detetom ili sa suprugom, da poređam drva narezana za loženje, gledam u Mesec, osećam dašak vetra na svom licu ili pođem u krevet ranije.

Vežbam da kažem „ne“, kako bih život održao jednostavnim i otkrivam da toga nikada nije dovoljno. Reč je o jednoj zahtevnoj disciplini, ali zaista vrednoj uloženog truda. Reč je o  zahtevnoj disciplini. Toliko je potreba i prilika na koje moramo da odgovorimo. Posvećenost jednostavnosti u sred ovoga sveta jeste akt delikatnog balansiranja. Za njega su uvek iznova potrebni procenjivanje, dublje istraživanje, pažnja. Ali u isto vreme znam da me pojam dobrovoljne jednostavnosti održava sabranim na ono što jeste važno, na ekologiju uma i tela, na svet u kojem je sve međusobno povezano i svaki izbor ima dalekosežne konsekvence. Ne upinjete se da sve kontrolišete. Ali priklanjanje jednostavnosti kad god je to moguće dodaje životu jedan elemenat dublje slobode koja nas tako lako zavede, kao i mnoštvo prilika za otkrivanje da manje zapravo može biti više.


 :b
Naslov: Odg: Jon Kabat-Zinn: Meditacija sabranosti (za svakodnevni život)
Poruka od: Sati Maj 23, 2013, 13:38:51
24. Koncentracija

Koncentracija je kamen temeljac praktikovanja sabranosti. Vaša sabranost će biti samo toliko snažna kolika je sposobnost vašeg uma da ostane miran i stabilan. Bez mira, ogledalo sabranost će imati nemirnu i iskrivljenu površinu, te neće biti u stanju da stvari odražava ni najmanje precizno.

Koncentraciju je moguće vežbati ili zajedno sa sabranošću ili posebno. Možete koncentraciju zamišljati kao sposobnost uma da održi nepodeljenu pažnju na nekom objektu koji posmatra. Negujemo je tako što se fokusiramo na jednu stvar, kao što je recimo dah, i svoj fokus ograničimo samo na nju. Na sanskritu, koncentracija se naziva samadhi, a razvija s ei produbljuje neprekidnim vraćanjem pažnje na dah svaki put kad nekud odluta. Kada praktikujemo strogo koncentrativne oblike meditacije, namerno odustajemo od svakog pokušaja da istražujemo ona područja na koja je um odlutao ili činjenicu da se dah neprekidno menja.

Naša energija usmerena je isključivo na osećaj kako taj dah ulazi u telo i iz njega izlazi ili na neki drugi jedinstveni objekat pažnje. Zahvaljujući istrajnom vežbanju, um sve lakše ostaje na dahu ili registruje i najranije impulse da se usmeri na nešto drugo. Isto tako, sve mu je lakše da se odupre izazovu i ostane na dahu ili, pak, da mu se vrlo brzo vrati. Zajedno sa intenzivnom vežbom koncentracije razvija se smirenje, koje u sebi sadrži izuzetan kvalitet stabilnosti. Ono je postojano, duboko, teško ga je poremetiti, bez obzira šta se pojavljuje. Zaista je veliki dar za nas ako smo u stanju da periodično negujemo samadhi tokom jednog dužeg vremenskog perioda. To se najbolje radi na dužim meditacijskim povlačenjima na kojima je ograničen razgovor, odnosno neguje se „plemenita tišina“. Tada se povlačimo od svakodnevice a la Thoreau, upravo radi ovakvog vežbanja.

Stabilnost i mir koji dolaze od vežbanja intenzivne koncentracije čine temelj za negovanje sabranosti. Bez izvesnog stupnja samadhija, vaša sabranost neće biti naročito jaka. Možete se duboko zagledati u nešto jedino ako ste u stanju da zadržite svoj pogled na tome, a ne da vam neke spoljašnje stvari ili uznemirenosti sopstvenog uma odvlače pažnju. Što je dublja vaša koncentracija, to je dublji potencijal za sabranost.

Doživljaj dubokog samadhija je vrlo prijatan. Kada smo potpuno skoncentrisani na dah, sve drugo odlazi u drugi plan – uključujući misli, osećaje, spoljašnji svet. Samadhi koji karakteriše zadubljenje jeste mir i nepomućeno spokojstvo. Ukus tog mira može biti primamljiv, čak opčinjavajući. Svako od nas prirodno traga za takvim mirom i jednostavnošću stanja uma koje karakterišu zadubljenje i blaženstvo.

Ali praksa koncentracije, makoliko snažna i ispunjavajuća, nije potpuna bez sabranosti, koja treba da je upotpuni i produbi. Sama po sebi, ona podseća na stanje povlačenja od sveta. Energija joj je pre zatvorena nego otvorena, apsorbovana, pre nego dostupna, sličnija transu, nego stanju budnosti. Ali ono št onedostaje jeste energija znatiželje, traganja, istraživanja, otvorenosti, dostupnosti, angažovanja na čitavoj lepezi svih onih fenomena koje doživljavaju ljudska bića. To je domen prakse sabranosti, u kojoj su fokusiranost i sposobnost da se mir i stabilnost uma unesu u sadašnji trenutak stavljeni u službu pronicanja i razumevanja međusobne zavisnosti velikog broja životnih iskustava.

Koncentracija može imati vrlo veliku vrednost, ali takođe može biti ozbiljno ograničenej ako postanete zavedeni prijatnošću tog unutrašnjeg iskustva i počnete d ana njega gledate kao na utočište od života u jednom neprijatnom i nezadovoljavajućem svetu. Možda se nađete pred iskušenjem da nevolje svakodnevnog života pokušate da zamenite prijatnošću tog mira i spokojstva. To bi naravno bila tek jedna vezanost za mir, koja poput svake druge snažne vezanosti vodi ka razočarenju. Ujedno, ona zaustavlja napredovanje i onemogućava negovanje mudrosti.


 :sesir

(http://www.dstudy.org/wp-content/uploads/2013/01/concentration.jpg)
Naslov: Odg: Jon Kabat-Zinn: Meditacija sabranosti (za svakodnevni život)
Poruka od: Onix Maj 23, 2013, 19:16:33
hvala za sve prevode J.KZ.
Naslov: Odg: Jon Kabat-Zinn: Meditacija sabranosti (za svakodnevni život)
Poruka od: Sati Maj 24, 2013, 10:03:42
Daće Buda da ih bude još  ;))

Pa kad završim knjigu da je okačimo na sajt. Vredelo bi...
Naslov: Odg: Jon Kabat-Zinn: Meditacija sabranosti (za svakodnevni život)
Poruka od: Lao_Tse Maj 24, 2013, 22:15:27
Post : 13. U pohvalu ne-rada.
Oduševljava me...
a onda i svi ostali.
Predivno...
Hvala na prevodu :)
Naslov: Odg: Jon Kabat-Zinn: Meditacija sabranosti (za svakodnevni život)
Poruka od: Sati Maj 25, 2013, 13:42:23
Molim, Lao
nadamo se biće još...  :)
Naslov: Odg: Jon Kabat-Zinn: Meditacija sabranosti (za svakodnevni život)
Poruka od: Sati Jun 06, 2013, 21:13:07
25. Vizija

Praktično je nemoguće, a i besmisleno, posvetiti se svakodnevnoj meditaciji, a da nemamo barem neku viziju zašto mi to radimo, kakvu vrednost za naš život to može imati, nekakav osećaj zašto bi to mogao biti naš put, a ne samo još jedno mlaćenje prazne slame. U tradicionalnim društvima, ovakvu viziju obezbeđuje i neprekidno osnažuje sama kultura. Ako ste budista, možda vežbate zato što čitava kultura u kojoj živite vrednuje meditaciju kao put do jasnoće, saosećanja i probuđenja, kao put mudrosti koji vodi do iskorenjivanja patnje. Ali unutar glavnog toka kulture na Zapadu nećete naći mnogo podrške da odaberete lični put discipline i istrajnosti, naročito jedan tako neuobičajen, koji uključuje napor, ali ne-delovanje, energiju, ali ne opipljiv "proizvod". Štaviše, bilo kakve površne ili romantične ideje koje možda gajimo kako ćemo postati bolja osoba – smireniji, trezveniji ili saosećajniji – ne traju dugo kada se suočimo sa turbulencijama u životu, sa našim umom i telom ili čak sa mogućnošću da treba da ustajem rano ujutro i kad je hladno i mračno, kako bismo sedeli sami sa sobom i bili u sadašnjem trenutku. Sve je to tako lako gurnuti u stranu, videti kao nešto trivijalno ili od drugorazredne važnosti, tako da uvek može malo i sačekati dok se bolje ne naspavamo ili barem još malo zgrejemo u krevetu.

Ako očekujete da uvedete meditaciju u svoj život na duže staze i sa posvećenošću, biće vam potrebna vizija koja je zaista vaša – ona koja je duboka i postojana, ona koja se nalazi blizu središtu za koje verujete da je upravo ono što vi zaista jeste, što vrednujete u životu i ka čemu sebe vidite da idete. Samo snaga ovakve dinamične vizije i motivacija koja iz nje izvire mogu vas održati na putu iz godine u godinu, sa spremnošću da vežbate svakoga dana i izgradite sabranost koja će ostati sa svim onim što se događa, da se otvorite za sve ono što opažate i da vam ukaže gde je vezivanje, a gde napuštanje i rast treba da se dogode.

Praktikovanje meditacije teško da je romantično. Načini na koje treba da rastemo su obično oni od kojih se obično najčešće žestoko branimo i za koje smo najmanje spremni da priznamo da i postoje, a kamoli da ih razmotrimo bez ograda, trezveno i potom radimo na promeni. Nije dovoljno održivo imati donkihotovsku ideju o sebi kao meditantu ili zastupati mišljenje da je meditacija dobra za vas zato što je bila dobra i za druge ili zato što mudrost Istoka vama zvuči duboko ili ste stvorili naviku da meditirate.

Viziju o kojoj govorimo treba obnavljati svakoga dana, mora biti u prvom planu sve vreme, jer sama sabranost zahteva taj nivo svesnosti o cilju, o nameri. Inače, možemo slobodno ostati i u krevetu.

Sama praksa treba da postane svakodnevno otelovljenje vaše vizije i da sadrži ono što najviše cenite. To ne znači pokušaje menjanja ili postajanja drugačijim nego što ste sada, smireni kada se ne osećate smirenim ili nasmešeni onda kada osećate bes. Umesto toga, imate uvek na umu ono što vam je najvažnije, tako da to nije izgubljeno ili kompromitovano u vrelini i reaktivnosti određenog trenutka. Ako vam je sabranost istinski važna, tada je svaki trenutak prilika za vežbanje.

Na primer, pretpostavimo da se osećaj besa pojavi u nekom trenutku tokom dana. Ako se osećate ljuti i to ispoljavate, tada takođe posmatrate to ispoljavanje i njegove efekte iz trenutka u trenutak. Možete biti u kontaktu sa opipljivošću tog osećaja, sa prethodnim uzrocima vaših snažnih osećanja i načinom na koji oni postaju vidljivi kroz gestikulaciju, položaj tela, intonaciju, izbor reči i stavova, kao i sa utiskom koji sve to ostavlja na druge. Toliko toga ima da se kaže o svesnom izražavanju besa i medicinski i psihološki veoma dobro je poznato da potiskivanje besa u smislu njegovog internalizovanja jeste nezdravo, naročito ukoliko to pređe u naviku. Ali podjednako nezdravo izbacivati iz sebe bes nekontrolisano, ako je reč o navici i reakciji, koliko god sve to bilo " opravdano".

Možete osetiti kako vam on zamagljuje um. On rađa osećaj agresije i nasilja – čak i ako je taj bes u službi ispravljanja nepravde ili omogućavanje nečem važnom da se dogodi – i tako u suštini iskrivljuje ono što jeste, bilo da ste u pravu ili ne. Možete to osetiti čak i u situacijama kad aponekad ne možete da se zaustavite.

Sabranost može da vas dovede u kontakt sa otrovnošću besa prema sebi i drugima. Posle njega uvek ostajem sa osećajem da postoji nešto neprikladno u vezi sa besom, čak i kada objektivno iza njega stoji neki ubedljiv razlog. Ima nešto otrovno u besu što zagađuje sve čega se dotakne. Ukoliko je njegovu energiju moguće transmutirati u snagu ili mudrost, bez dima i vatre samoljublja ili pravedničkog gneva, tada se njegova snaga umnogostručuje, kao i sposobnost da transformišemo kako objekat besa, tako i njegov izvor.

Dakle, ako namerno vežbate da proširujete kontekst besa (vašeg ili nekog drugog) upravo u onim trenucima kada se javlja i dostiže svoj vrhunac, znajući da mora postojati nešto šire i fundamentalnije na šta ste zaboravili u vrelini ove emocije, tada ste u prilivi da dotaknete jednu svesnost unutra sebe koja nije ni vezana za, niti zahvaćena plamenom besa. Svesnost vidi taj bes; ona zna dubinu tog besa; a ona sama jeste veća od tog besa. Otuda je u stanju da sadrži taj bes isto kao posuda sadrži hranu. Ta posuda svesnosti pomaže nam da nežno držimo taj bes i vidimo da on može proizvesti više štete nego koristi, čak i ako nam to nije namera. Na taj način, on nam pomaže da skuvamo bes, svarimo bes i tako ga efikasnije upotrebimo, da bismo ga, prelazeći sa automatske reakcije na promišljen odgovor, možda sasvim ostavili i za sebe. Ta i druge opcije ima koren u pažljivim osluškivanju toga što nam govori čitava ta situacija.

Naš pogled na stvari u vezi je sa našim sistemom vrednosti, sa nama svojstvenom shemom onoga što nam je najvažnije u životu. On je u vezi sa osnovnim principima. Ako verujete u ljubav, da li je ispoljavate ili tek mnogo o njoj pričate? Ako verujete u saosećanje, u nepovređivanje, u mudrost, u velikodušnost, u smirenje, u samoću, u ne-delovanje, u balans i jasnoću, d ali i u svakodnevnom životu manifestujete te stvari? To je nivo namere koji je potreban da biste svoju meditativnu praksu održali živom, tako da ona ne postane čisto mehanička vežba, pokretana tek silom navike ili slepe vere.

===
Obnovi sebe potpuno svakoga dana;
čini to uvek iznova,
zauvek iznova

(kineska poslovica koju je Toro citirao u "Waldenu")

===
POKUŠAJ: Upitaj sebe zašto meditiraš ili zašto želiš da meditiraš. Ne veruj u svoje prve odgovore.

Zapiši listi svega onoga što ti padne na pamet. Nastavi da se pitaš. Takođe, istraži svoje vrednosti, šta ceniš najviše u životu. Načini listu onoga što ti je zaista važno. Zapitaj se: Koja je moja vizija, moja mapa puta od tačke na kojoj sam sada do tačke ka kojoj sam se zaputio? Da li ta vizija odražava moje istinske vrednosti? Da se setim da otelovljujem te vrednosti? Da li praktikujem svoje namere? Kakav sam na poslu, u porodici, u odnosima sa drugim ljudima,sa samim sobom? Kakav želim da budem? Kako bih mogao da živim svoju viziju, svoje vrednosti? Kako se odnosim prema patnji, i svojoj i tuđoj?


 :andjali
Naslov: Odg: Jon Kabat-Zinn: Meditacija sabranosti (za svakodnevni život)
Poruka od: Sati Jun 19, 2013, 16:45:07
26. Meditacija stvara celovita ljudska bića

Rečeno mi je da na pāliju, jeziku budističkog kanona, ne postoji jedna jedina reč koja bi odgovarala našoj reči "meditacija", iako se može sa sigurnošću tvrditi da se unutar kulture stare Indije meditacija razvila do izuzetnih visina. Reč koja se u budističkim tekstovima često koristi jeste bhāvanā. Bhāvanā se prevodi kao "razvoj putem mentalnog vežbanja". Što se mene tiče, ovo pogađa u centar; meditacija zaista jeste u vezi sa razvojem čoveka. Ona je prirodan nastavak istog onog procesa u kojem nam izbijaju zubi, telo raste do veličine odraslog čoveka, radimo i činimo da se stvari događaju, odgajamo porodicu, ulazimo u dugove ove ili one vrste (makar i prema samome sebi, tako što pravimo kompromise koji možda zarobe našu dušu) i na kraju shvatamo da ćemo ostariti i umreti. Pre ili kasnije, u jednom trenutku praktično ste prisiljeni da sednete i kontemplirate sopstveni život, kao i pitanja ko ste i gde leži smisao na tom putu života... vašeg života.

Stare bajke, kako nam govore njihovi savremeni tumači, Bruno Bettelheim, Robert Bly, Joseph Campbell i Clarissa Pinkola Estes, jesu drevne mape, koje nam nude put ka razvoju celovitih ljudskih bića. Mudrost ovih priča putovala je do nas današnjih još iz vremena pre pronalaska pisma, tako što su prepričavane u sumrak ili u tami, oko vatre, hiljadama godina. I dok su to sve same po sebi zanimljive i uzbudljive priče, one su to dobrim delom i kao simboli iskušenja na koja nailazimo tragajući za celovitošću, srećom i mirom. Kraljevi i kraljice, prinčevi i princeze, patuljci i veštice, nisu tek samo neki likovi „tamo negde“. Intuitivno ih poznajemo kao vidove sopstvene psihe, strune sopstvenog bića, koje napipava stazu ka ispunjenju.

U nama stanuju i džin i veštica, sa njima se treba suočiti i iskazati im poštovanje ili će nas uništiti (pojesti nas). Bajke su drevni vodiči, puni mudrosti rafiniranu kroz milenijume prepričavanja, vodiči za naše instinktivno preživljavanje, rast i sazrevanje kroz suočavanje sa demonima i zmajevima, mračnim šumama i pustinjama, u nama i oko nas. Te priče nas podsećaju da vredi tragati za tačkom na kojoj će naši fragmentirani i izolovani delovi bića pronaći jedan drugog i ujediniti se, unoseći u naš život nove nivoe harmonije i razumevanja. Te priče jesu mudre, drevne i iznenađujuće sofisticirane mape našeg punog razvija kao ljudskih bića.

Jedna od tema koje se uvek iznova javljaju u bajkama jeste ona o detetu, obično princu ili princezi, koje izgubi svoju zlatnu loptu. Bilo da smo muško ili žensko, stari ili mladi, svako od nas poseduje u sebi i princa i princezu (uz mnogobrojne druge likove) i postojalo je vreme kada smo zračili zlatnom nevinošću i beskrajnim obećanjem koje sobom nosi mladost. I još uvek u sebi nosimo te zlatne zrake ili ih možemo probuditi, ukoliko se pobrinemo da naš razvoj ne bude zarobljen.

Bly ukazuje da između gubljenja zlatne lopte, koje se izgleda događa prvi put oko osme godine, i preduzimanja bilo kakvih koraka da se ona ponovo pronađe ili čak razumevanja da nam je ona oduzeta, može proći trideset ili četrdeset godina, dok se u bajkama, koje se događaju „jednom davno“ i otuda su izvan uobičajenog vremena, sve obično dogodi u dan ili dva. Ipak, u oba slučaja, prvo se treba nagoditi, nagoditi sa našim potisnutim energijama senke, koje simbolizuje žaba ili možda kosmati demon, što živi na dnu jezera u šumi.

Pre no što ste u stanju da napravite takvu nagodbu, morate znati da su ta stvorenja tu, princ i princeza, žaba, demon i demonka. Dakle, preduslov je da komuniciramo sa tim aspektima svoje psihe, koje instinktivno potiskujemo u nesvesno. I to komuniciranje može biti prilično zastrašujuće, jer osećaj je onaj koji se u nama budi kada idemo u mrak, nepoznato, na neko tajanstveno mesto.

Oblik budizma koji je uhvatio koren i cvetao na Tibetu počev od osmog veka sve do naših dana razvio je možda najrafiniraniji umetnički izraz tih zastrašujućih aspekata ljudske psihe.

Mnoge tibetanske statue i slike prikazuju groteskna demonska bića, sve do jednog važni članovi panteona poštovanih božanstava. Nemojte zaboraviti da ta božanstva nisu bogovi u uobičajenom smislu reči. Umesto toga, ona predstavljaju različita stanja uma, svako sa svojom vrstom božanske energije sa kojom se treba suočiti, štovati je i raditi sa njom, ukoliko hoćemo da rastemo i razvijamo svoj istinski potencijal kao celovita ljudska bića, bilo da smo muškarci ili žene. Ta srdita stvorenja se ne smatraju lošima, iako im je izgled zastrašujuć i odbojan, sa ogrlicama od nanizanih lobanja i grotesknim grimasama. Njihov užasan spoljašnji izgled je zapravo mimikrija kojom se služe božanstva koja otelovljuju mudrost i saosećanje, a da bi nam pomogla u dostizanju većeg razumevanja i blagosti prema samima sebi i prema drugima, koje razumemo kao ne suštinski različite od nas samih.

U budizmu, sredstvo rada na unutrašnjem razvoju jeste meditacija. Čak i u bajkama, da bismo došli u kontakt sa demonom sa dna jezera moramo kofom da ga ispraznimo, a to je ono što Bly tumači kao repetitivan unutrašnji rad tokom dugogo vremena. nema ničeg veličanstvenog u pražnjenju jezera kofom, udaranja vrelog gvožđa na nakovnju, preznojavanja u vinogradu, dan za danom, godinu za godinom. Ali repetitivni unutrašnji rad ovakve vrste, upoznavanje sa silama sopstvene psihe, jeste naša inicijacija. To je proces kaljenja. Obično je uključena i visoka temperatura. I potrebna je disciplina da bi se izdržala ta temperatura, da bi se istrajalo. Ali ono što dolazi kao rezultat tog istrajavanja jeste majstorstvo i iskustvo, uspostavljanje jednog unutrašnjeg poretka koji nije moguće dostići bez discipline, vreline, silaska u središte tame i straha. Čak i unutrašnji porazi kroz koje prolazimo služe nam u tom kaljenju.

To je ono što jungovci nazivaju radom duše, razvojem dubine karaktera kroz upoznavanje sa mučnim dubinama lavirinta i prostranstvima sopstvenog uma. Vrelina nas kali, preraspoređujući same atome našeg psihičkog bića i, najverovatnije, i našeg tela takođe.

Lepota meditativnog rada je u tome da je moguće osloniti se na samu praksu da nas vodi kroz lavirint. Ona nas održava na putu, čak i u trenucima najveće tame, suočavanja sa najstrašnijim među stanjima našeg uma i spoljašnjim okolnostima. Podseća nas na mogućnosti. Ona je vodič čovekovog razvoja, mapa do našeg blistavog sopstva; ne do zlata naše detinje nevinosti koja je već uveliko prošlost, već do zlata potpuno razvijene odrasle osobe. Ipak, da bi meditacija bila u prilici da obavi svoj posao, moramo biti spremni da uradimo svoj deo. Moramo biti spremni na susret sa tamom i očajanjem kada se pojave, da se suočimo sa njim, uvek iznova ako je potrebno, a da ne pobegnemo ili sebe otupimo na bezbroj načina koje koristimo da bismo izbegli neizbežno.

POKUŠAJTE: Budite otvoreni prema princu i princezi, kralju i kraljici, džinu i veštici, demonu i demonki, patuljku i smežuranoj starici, prema ratniku, iscelitelju i prevarantu u sebi. Kada meditirate, otvorite širom vrata za sve njih. Probajte da sedite nalik kralju ili kraljici, ratniku ili mudracu. U vremenima velikih komešanja ili tame, koristite dah poput niti koja vas vodi kroz lavirint. Održavajte sabranost živom čak i kada se sasvim smrači, podsećajući sebe da ta svesnost nije deo tame ili bola; ona drži taj bol i svesna ga je, te otuda mora biti fundamentalnija i bliža onome što je zdravo i snažno, onome što jeste zlato u vama.

 :andjali
Naslov: Odg: Jon Kabat-Zinn: Meditacija sabranosti (za svakodnevni život)
Poruka od: Sati Jul 03, 2013, 16:17:07
27. Praksa kao put

Na pola našeg životnog puta
nađoh se u šumi gde tama prebiva,
jer noga sa staze prave zaluta.


(Dante Alighieri: Pakao)


Metafora putovanja koristi se u svim kulturama da opiše život I traganje za značenjem. Na Istoku, reč „tao“, na kineskom „put“ ili „staza“, nosi ovo značenje. U budizmu, o praksi meditacije se obično govori kao o putu – putu sabranost, putu ispravnog razumevanja, putu točka istine (Dhamma). Tao i Dhamma takođe znače stvarnost, ono što jeste, zakon koji upravlja i postojanjem i nepostojanjem. Svi događaji, bilo da ih na površini vidimo kao dobre ili rđave, jesu suštinski u skladu sa taom. Naš je zadatak naučiti da uočimo taj sklad koji leži u osnovi svega, kao i da živimo i donosimo odluke imajući ga u vidu. Pa ipak, često, nije potpuno jasno koj ije pravi put, što ostavlja mnogo prostora za slobodnu volju i principijelno delovanje, ali takođe za napetost i nesuglasice, da i ne pominjemo potpunu dezorijentaciju.

Kada praktikujemo meditaciju, mi zaista potvrđujemo da smo u tom trenutku na putu života. Taj se put otvara u ovom trenutku i u svakom dokle god smo živi. O meditaciji je tačnije razmišljati kao o „putu“, umesto kao o tehnici. To je put bivanja, put življenja, put slušanja, put hodanja stazom života i bivanja u harmoniji sa stvarima kakve već jesu. To znači delom potvrđivanje da ponekad, često u ključnim momentima, zaista nemate ideju kuda idete ili čak ni gde se nalazi taj put. U isto vreme, možete vrlo dobro znati nešto o tome gde ste sada (čak i ako je to znanje da ste izgubljeni, zbunjeni, besni ili bez nade). S druge strane, često se događa da postanemo zarobljeni suviše snažnim uverenjem da ne znamo kuda idemo, pogotovo ako nas goni ambicija koja je sama sebi svrha ili ako očajnički žudimo za nekim stvarima. Reč je o slepilu proisteklom iz ciljeva koji se stalno pomeraju unapred, koje u nama stvara uverenje da znamo, onda kada ne znamo onoliko koliko mislimo.

“Voda života”, bajka iz zbirke Braće Grim, priča nam o poslovičnoj trojici braće, prinčevima. Dva starija brata su pohlepni i sebični. Najmlađi je dobar i velikodušan. Njihov otac, kralj, na umoru je. Starac koj ise na misteriozan način pojavljuje u vrtu palate raspituje se kod mladića zašto su tužni i kada čuje za problem, preporučuje da bi lek mogla biti voda života. „Ako kralj popiju tu vodu, ozdraviće; ali nju je teško pronaći“.

Prvo je najstarijem bratu dopušteno da krene u potragu za vodom života za svog oca i on se potajno nada da će tako pridobiti njegovu naklonost i postati kralj. Odmah pošto je krenuo na put na konju, susretne patuljka kraj puta, koji ga zaustavi i pita kud se tako žurno zaputio. Onako u žurbi, brat se prema patuljku odnosi osorno i s nipodaštavanjem, naređujući mu da mu se skloni sa puta. Pretpostavka je ovde da princ zna gde je put samo zato što zna šta traži. Ipak ne. No, ovaj brat nije u stanju da obuzda svoju aroganciju i neznanje na koje sve načine stvari mogu da se odvijaju u životu.

Naravno, patuljak u bajkama nije neka druga osoba, već simbol viših sila duše. U ovom slučaju, sebični brat nije u stanju da sa blagošću i mudrošću priđe svojoj unutrašnjoj snazi i osećaju sopstva. Zbog njegove arogancije, patuljak udesi da ga put odvede u klanac koji se sve više sužava i u kojem na kraju nije u stanju da krene napred, da se vrati, a ni da se okrene; jednom rečju – potpuno zaglavljen. I tu on i ostaje, dok se priča nastavlja.

Pošto se prvi brat nije nikako vraćao, kreće i drugi brat da okuša svoju sreću, susreće onog patuljka, ponaša se prema njemu na isti način i na kraju ostane zaglavljen isto kao i prvi brat. Pošto su oni različiti delovi iste osobe, mogli bismo reći da neki ljudi nikad ne nauče.

Posle izvesnog vremena, treći brat konačno i sam krene da donese vodu života. I on se susreo sa patuljkom, koji ga upita gde se tako žurno zaputio. Međutim, za razliko od svoja dva brata, on se zaustavio, sjahao i ispričao patuljku o očevoj teškoj bolesti, zbog koje se upustio u traganje za vodom života, priznavši pri tome da mu ne pada na pamet gde bi trebalo da je traži i kuda da se zaputi. Na to, naravno, patuljak odgovori: „Ah, pa ja znam gde se ona može naći“ nastavi da mu priča gde se voda nalazi i kako će uspeti da do nje gođe, što nije nimalo lako. I tako ga je ovaj brat pažljivo saslušao i zapamtio šta mu je bilo rečeno.

Ova majstorski ispričana priča ima mnogo preokrete u svojoj fabuli, koje ću zainteresovanom čitaocu ostaviti da sam istraži. Poenta ovde jeste jednostavno u tome da je ponekad korisno priznati samome sebi da ne znate koji je pravi put i biti otvoren za pomoć koja dolazi sa neočekivanih mesta. To vam stavlja na raspolaganje vaše unutrašnje i spoljašnje energije, kao i saveznike koji nastaju iz vaše sopstvene duševnosti i nesebičnosti. Naravno, sebična braća su takoše unutrašnji likovi unutar psihe. Poruka je da će vas zarobljenost normalnim ljudskim sklonostima kao što je samoljublje i arogancija, a ignorisanje jednog šireg poretka stvari, na kraju u životu odvesti u ćorsokak, u kojem nećete moći niti da krenete napred, niti da se vratiti, a ni da se okrenete. Priča kaže da sa takvim stavom nikada nećete naći vodu života, te da ćete ostati zaglavljeni, zauvek.

Rad sabranosti zahteva uvažavanje i obraćanje pažnje na energiju patuljka u nama, umesto da naglavačke jurcamo, uma koji potpuno van kontakta sa našom celinom kao bićem, uma gonjenog uskom ambicijom i idejom ličnog dobitka. Priča kaže da možemo putovati jedino ako napredujemo sa svesnošću o stvarima kakve zaista jesu, uključujući spremnost da priznamo sebi i kad ne znamo kuda idemo. Pred najmlađim bratom je bio dug put u priči pre nego što je mogao da kaže da razume stvari kakve jesu (sa njegovom braćom, na primer). On izdržava bolnu lekciju o spletki i izdaji, plaća visoku cenu zbog svoje naivnosti, pre nego što na kraju osvoji pun spektar svoje energije i mudrosti. A to je simbolizovano, na kraju, tako što jaši sredinom puta popločanim zlatom, oženi princezu (nisam vam je dosad pomenuo), te postane kralj – potpuno razvijen čovek – ne očevog, već sopstvenog kraljevstva.

POKUŠAJTE: da sopstveni život upravo danas vidite kao putovanje i avanturu. Kuda idete? Za čime tragate? Gde se sada nalazite? Do kojeg ste stupnja na tom putovanju stigli? Da je vaš život knjiga, kako biste je danas nazvali? Koji bi ste naslov dali poglavlju u kojem se upravo danas nalazite? Jeste li na neki način zaglavljeni ovde? Možete li se potpuno otvoriti za sve energije koje su vam na raspolaganju u ovom trenutku?

Uočite da je to putovanje isključivo vaše, nikog drugog. Dakle i put treba d abude vaš. Ne možete imitirati nečije tuđe putovanje i ostati istiniti prema samome sebi. Jeste li spremni da podržavate sopstvenu jedinstvenost na takav način? Možete li na posvećenost praksi meditacije da gledate kao na jedan duboko intiman deo takvog načina življenja? Možete l ise usredsrediti na osvetljivanje svog puta svetlom sabranosti i svesnosti? Možete li da uočite načine na koje lako možete da postanete zaglavljeni ili ste to bili u prošlosti?

 :andjali
Naslov: Odg: Jon Kabat-Zinn: Meditacija sabranosti (za svakodnevni život)
Poruka od: Sati Jul 25, 2013, 23:37:00
28. Meditacija – ne brkajte je sa pozitivnim razmišljanjem

Naša sposobnost da razmišljamo razlikuje našu vrstu od svih drugih i predstavlja jedno čudo koje se ne može uporediti sa bilo čim drugim. No, ako ne pazimo, razmišljanje može lako da potisne druge, podjednako dragocene i čudesne kvalitete našeg bića. Budnost je obično prva žrtva.

Svesnost nije isto što i misao. Ona leži iza mišljenja, iako koristi mišljenje, izdiže njegovu vrednost i moć. Svesnost je više nalik posudi  koja može da drži i sadrži naše razmišljanje, pomažući nam da vidimo i znamo naše misli kao misli, umesto da se upletemo u njih kao da jesu sama stvarnost.

Um koji razmišlja može nekad biti vrlo fragmentiran. U stvari, on najčešće i jeste takav. Takva je priroda misli. Ali svesnost, isceđena iz svakog trenutka uz pomoć svesne namere, može nam pomoći da uočimo da i u sred takve fragmentiranosti, naša temeljna priroda jeste već ujedinjena i celovita. Ne samo da nije ograničena tim potpurijem našeg mislećeg uma, nego je svesnost kotao koji drži sve te fragmente, baš kao što kotao sadrži iseckanu šargarepu, grašak, luk i slično, omogućujući im da se skuvaju u jednu celinu, u supu. Ali ovo je magični kotao, sličan čarobnjakovom, jer on kuva stvari a da ne mora ništa oko njega da se radi, čak ni da se ispod njega potpali vatra. Sama svesnost obavlja kuvanje, sve dotle dok je održavana. Samo ostavite sve te delove da kruže, dok ih držite u svesnosti. Šta god se pojavi u umu ili telu ulazi u taj kotao, postaje sastojak supe.

Meditacija ne uključuje pokušaje menjanja sadržaja vašeg mišljenja tako što ćete misliti još više. Ona uključuje posmatranje same misli. To posmatranje jeste držanje. Posmatrajući svoje misli, a da niste u njih uvučeni, možete naučiti nešto istinski oslobađajuće o samom razmišljanju, a što vam može pomoći da manje budete rob tih obrazaca mišljenja – često tako jakih u nama – koji su uski, neprecizni, egoistični, zasnovani na navici u toj meri da se pretvaraju u zatvor i isto tako jednostavno pogrešni.

Drugi način gledanja na meditaciju jeste posmatranje samog procesa razmišljanja kao vodopada, neprekidan tok misli. Kroz negovanje sabranosti, mi idemo izvan ili iza našeg mišljenja, na sličan način kao kada bismo pronašli udubljenje u steni iza vodopada i tu stali. Vidimo i čujemo vodu, ali smo izvan te bujice.

Kroz vežbanje na taj način, obrasci našeg mišljenja se menjaju sami po sebi i to na način koji podstiče integraciju, razumevanje i saosećanje u našem životu. Ali ne zato što se mi upinjemo da ih promenimo tako što ćemo jednu misao zameniti drugom, za koju smatramo da je čistija. Umesto toga, reč je o razumevanju prirode naših misli kao misli i našeg odnosa prema njima, tako da one više služe nama, a ne mi njima.

Ako odlučimo da mislimo pozitivno, to može biti korisno, ali to nije meditacija. To je samo još više mišljenja. I mi podjednako lako možemo postati zatočenik pozitivnog mišljenja koliko i onog negativnog. I ono može biti ograničavajuće, fragmentirano, neprecizno, obmanjujuće, u službi ega i pogrešno. Jedan potpuno novi elemenat je nužan da bi se podstakla transformacija naših života i odvela nas van granica koje nam nameće misao.

 :bye
Naslov: Odg: Jon Kabat-Zinn: Meditacija sabranosti (za svakodnevni život)
Poruka od: Sati Septembar 10, 2013, 16:56:59
29. Ulazak unutra

Lako je steći utisak da se u meditaciji radi o tome da uđemo i da boravimo unutar sebe. Ali "unutar" i "izvan" su ograničene distinkcije. U nepomičnosti formalne prakse mi zaista okrećemo svoje energije ka unutra, da bi smo onda otkrili kako je čitav svet unutar našeg uma i tela.

Boraveći u sebi tokom dužeg perioda, počinjemo da saznajemo ponešto o skučenosti večnog traganja za srećom, razumevanjem i mudrošću izvan sebe. Ne radi se o tome da bog, okolina i drugi ljudi ne mogu da nam pxomognu da budemo srećni ili pronađemo zadovoljenje. Već samo da naša sreća, zadovoljenje i razumevanje, čak i Boga, neće biti dublji nego što je naša sposobnost d aupoznamo sopstvenu unutrašnjost, da se susretnemo sa spoljašnjim svetom iz najdublje udobnosti koja dolazi kad se u sopstvenoj koži osećamo kao kod kuće, kada smo bliski sa svojim umom i telom.

Sedeći nepomično, okrenuti izvesno vreme ka svojoj unutrašnjosti svakoga dana, dodirujemo ono što jeste najstvarnije i najpouzdanije u nama, a što se najlakše previđa i ostane nerazvijeno. Kada smo u stanju da budemo centrirani u sebi, čak i kratak period, suočeni sa zovom spoljašnjeg sveta, kada ne moramo da tragamo negde drugde za nečim što će nas ispuniti ili učiniti srećnim, tada smo kod kuće gde god da se nađemo, u miru sa stvarima kakve jesu, iz trenutka u trenutak.

===
Ne izlazi iz kuće da bi video cvetove.
Prijatelju, ne muči se oko tog puta.
Postoje cvetovi unutar tela tvog.
Jedan cvet ima hiljade latica.
I to je mesto da na njega sedneš.
Sedeći tu videćeš odblesak lepote
unutar tela i izvan njega,
pre vrtova i posle vrtova.

===
Težak je koren svetlosti.
Tako Učitelj ceo dan putuje
a da nije ni napustio dom svoj.
Koliko god da su divni pejzaži,
on ostaje mirno u sebi.
Zašto bi gospodar zemlje
tumarao unaokolo poput budale?
Ako dozvoliš da te struja nosi tamo-amo,
dodir izgubiš sa svojim korenima.
Ako dozvoliš nemiru da te pokrene,
dodir izgubiš sa tim što jesi.

Lao-ce: Tao-te-čing

===
Usmeri oko svoje pravo ka unutra,
u svoj um još neotkriven.
Putuj njim i postani ekspert
u kosmografiji nutrine.

Thoreau: Walden)

===
POKUŠAJTE: Kada sledeći put osetite nezadovoljstvo, da vam nešto nedostaje ili da nije sasvim kako treba, okrenite se ka sebi makar eksperimenta radi. probajte da uhvatite energiju upravo tog trenutka. Umesto da zgrabite časopis ili upalite TV, nazovete prijatelja ili procunjate nešto što biste pojeli, umesto da uradite ovo ili ono, napravite sebi mesto. Sedite i usmerite pažnju na dah, makar i nekoliko minuta. Ne tražite bilo šta – ni cvetove, ni svetlost, ni divni pejzaž. Ne veličajte vrline bilo čega, niti kritikujte nedostatke nečeg drugog. Nemojte čak ni pomisliti: „Sada se okrećem samom sebi. Samo sedite. Boravite u centru sveta. Neka stvari budu baš takve kakve jesu.
Naslov: Odg: Jon Kabat-Zinn: Meditacija sabranosti (za svakodnevni život)
Poruka od: Onix Septembar 10, 2013, 23:57:32
hvala Sati:)
ucis nas o velikodusnosti:)
metta
Naslov: Odg: Jon Kabat-Zinn: Meditacija sabranosti (za svakodnevni život)
Poruka od: Sati Septembar 11, 2013, 13:14:19
Molim, i drugi put, Onix  :)

Inače velikodušnost je jedan i to prvi od 10 pāramī, kvaliteta, savršenosti boddhisattve (bića koje je na putu ka probuđenju) u theravada budizmu. Od velikodušnosti krećemo da bismo pročistili svoj um/srce. Kad dajemo nekome nešto, mi tada darujemo i same sebe onim što je najvrednije i što nam niko ne može oduzeti, a to su naša dobra dela. To nam je najbolja investicija za buduću sreću.

Na našim kursevima meditacije sa Bhante Dhamamsamijem, recitujemo listu od ovih deset kvaliteta ujutro i uveče.  :ok

I kad smo već kod pāramī, da ih se podsetimo. Može da posluži kao orijentacija na šta treba da obratimo pažnju kod sebe:


dāna pāramī: davanje, velikodušnost
sīla pāramī: vrlina, moralnost, ispravno ponašanje
nekkhamma pāramī: obuzdanost
paññā pāramī: transcendentalna mudrost, uvid u pravu prirodu stvari
viriya (vīriya) pāramī: energija. marljivost, istrajnost
khanti pāramī: strpljivost, tolerantnost, trpeljivost, postojanost
saćća pāramī: istinoljubivost, poštenje
adhiṭṭhāna (adhitthana) pāramī: odlučnost, rešenost
mettā pāramī: prijateljska ljubav
upekkhā (upekhā) pāramī: balans, spokojstvo

 :srce
Naslov: Odg: Jon Kabat-Zinn: Meditacija sabranosti (za svakodnevni život)
Poruka od: Onix Septembar 13, 2013, 22:25:55
nisam mogla da ne primetim, jer  prelazi okvire reci:)
 o velikodusnosti  je divno receno i na prethodnoj strani :)
hvala na podsecanju da karakter moramo svakodnevno tesati  :sesir
metta
Naslov: Odg: Jon Kabat-Zinn: Meditacija sabranosti (za svakodnevni život)
Poruka od: Sati Septembar 14, 2013, 12:16:52
Najbolje na to gledati kao i na higijenu tela.
Svaki dan se prlja, svaki dan ga treba prati...  :sesir

 :andjali
Naslov: Odg: Jon Kabat-Zinn: Meditacija sabranosti (za svakodnevni život)
Poruka od: IluvatarBg Septembar 18, 2013, 18:15:50
Sve je rečeno ..ovo su vrhunski tekstovi...hvala od  :srce
Naslov: Odg: Jon Kabat-Zinn: Meditacija sabranosti (za svakodnevni život)
Poruka od: Sati Septembar 19, 2013, 09:59:15
Ima još dosta, samo da postignem da ih prevedem.
Ali nije loše ni ovako, natenane, meraklijski, bolje nego odjednom ih sasuti  :D

 :andjali
Naslov: Odg: Jon Kabat-Zinn: Meditacija sabranosti (za svakodnevni život)
Poruka od: Sati Novembar 03, 2013, 16:45:51
Deo drugi – Suština prakse

Ono što leži iza nas
i što se nalazi ispred nas
su tek beznačajnosti
u poređenju sa onim što leži u nama.


Oliver Wendell Holmes



Sedeća meditacija

Šta je to tako posebno kod sedenja? Ništa, ako govorimo o načinu na koji obično sedimo. Reč je samo o jednom zgodnom načinu da težinu tela skinemo sa svojih stopala. Ali sedenje je sasvim izuzetno kad je reč o meditaciji.

Može vam to na jedan površan način biti jasno I kada posmatrate sa strane. Na primer, možda ne znate da osoba meditira kad je vidite da stoji, leži ili hoda, ali odmah znate kada sedi – pogotovo ako sedi na podu. Iz bilo kojeg ugla posmatran, taj položaj otelovljuje budnost, čak i kada su oči sklopljene, a lice spokojno i mirno. Liči na planinu po svojoj veličanstvenosti i čvrstini. Ima u njemu stabilnosti koja mnogo toga govori, ka unutra i ka spolja. Onog trenutka kada osoba zadrema, svi ti kvaliteti iščeznu. Um se sruši sam u sebe, a telo na vidljiv način.

Sedeća meditacija podrazumeva sedenje sa uspravnim, dostojanstvenim položajem trupa, često tokom dužeg vremenskog perioda. I dok je relativno lako zauzeti uspravan položaj, to je tek početna tačka ovog zahtevnog procesa neprekidnog razvoja. Svakako da možete lako da „parkirate“ svoje telo, ali još uvek ostaje pitanje šta sa umom. Kod sedeće meditacije stvar nije u zauzimanju nekog specijalnog položaja tela, koliko god da je on moćan. Radi se u stvari o zauzima određenog položaja u odnosu na um. Reč je o sedenju uma.

Kada jednom sednete, postoji mnogo načina da priđete sadašnjem trenutku. Svi uključuju usmeravanje pažnje, po volji, bez komentarisanja. Ono što varira jeste na šta je usmeravate i kako. Najbolje je kada stvari ostanu jednostavne i počnete sa sopstvenim dahom, nastojeći da ga osetite kad ulazi i kad izlazi. Kasnije, možete pažnju proširiti na posmatranje svega što dolazi i prolazi, na oscilacije i transformacije sopstvenih misli i osećaja, percepcija i impulsa, tela i uma. No, možda je potrebno da prođe izvesno vreme kako bi koncentracija i sabranost postali dovoljno snažni da drže u polju svesti tako širok raspon objekata, a da se ne izgubimo u njima, da se ne vežemo za neki od njih ili da budemo jednostavno svim tim preplavljeni. Većini od nas za sve to potrebne su godine, mnogo motivacije i upornog vežbanja. Dakle, u početku, možda bi bilo najbolje da ostanete sa dahom ili da ga makar koristite kao sidro koje će vas vratiti kada vas struja ponese. Isprobajte ovo tokom nekoliko godina i vidite šta se događa.

PRAKSA: Pokušajte da svakoga dana odvojite vreme da samo budete. Pet minuta je u redu; ili deset, dvadeset ili trideset, ako baš tako odlučite da idete tako daleko. Sedite i posmatrajte kako se momenti odvijaju jedan za drugim, bez ikakvog drugog cilja do da budete potpuno prisutni. Koristite dah kao lenger kojim ćete pažnju vezati za sadašnji trenutak. Vaš um će lutati tamo-amo, u zavisnosti od struja i vetrova koji duvaju u vašem umu, sve dok se u jednom trenutku konopac kojim je sidro vezano potpuno ne zategne i vrati vas natrag. To se može vrlo često dogoditi. Vratite pažnju na dah, u svoj njegovoj jasnoći, svaki put kad odluta. Položaj tela održavajte uspravnim, ali ne ukočenim. Gledajte na sebe kao na planinu.


 :andjali
Naslov: Odg: Jon Kabat-Zinn: Meditacija sabranosti (za svakodnevni život)
Poruka od: Sati Novembar 03, 2013, 16:46:51
Zauzmite svoje mesto

Pomaže ako do svog jastučeta ili stolice dolazite sa određenim osećajem da zauzimate svoje mesto. Sedeća meditacija je nešto drugo u odnosu na tek nasumično sedanje bilo gde. Ima energije u poruci koju sedenje šalje dok zauzimate svoje mesto, kako po izboru samog mesta na koje sedate, tako i pažnji koja ispunjava vaše telo. Taj položaj je otelovljenje jednog unutrašnjeg stava. Postoji snažan osećaj poštovanja za to mesto, za položaj tela i uma, kao i za taj trenutak.

Dakle, sedamo da meditiramo imajući sve ovo u vidu, pa ipak bez bilo kakvog vezivanja za lokaciju ili položaj. Moguće je da zaista postoje „mesta snage“, kako unutra, tako i na otvorenom, ali sa ovakvim prilazom zauzimanja stava, možete sesti bilo ge i u bilo kojem položaju i biti kod kuće. Kada vaš um i telo sarađuju u održavanju tela, vremena, mesta i položaja unutar polja sabranosti, ali i u nevezivanju za bilo kakvo očekivanje da stvari treba da se odvijaju na određeni način, tada i samo tada mi zaista sedimo.



 :buda
Naslov: Odg: Jon Kabat-Zinn: Meditacija sabranosti (za svakodnevni život)
Poruka od: Sati Novembar 03, 2013, 16:47:23
Dostojanstvo

Kada opisujemo sedeći položaj, reč koja se čini najprikladnijom jeste „dostojanstvo“. Sevši da meditiramo, naš položaj govori umesto nas. On definiše sopstveni iskaz. Moglo bi se reći da je sam položaj meditacija. Ako smo pogureni, to odražava nizak nivo energije, pasivnost, manjak jasnoće. Ako sedimo kao da imamo dršku od metle u leđima, tada smo napeti, ulažemo previše napora, suviše se upinjemo. Kada koristim reč „dostojanstvo“ pri podučavanju, kao što je rečenica „Sedite na način koji otelovljuje dostojanstvo“, svi odmah počnu da popravljaju svoj položaj tako da im je telo uspravnije. Ali se ne koče. Lice se opusti, ramena se spuste, glava, vrat i leža dolaze u istu liniju. Iz svog korena kičma se izdiže nagore zajedno sa plimom energije. Neki koji sede na stolici se pomere napred, dalje od naslona, više autonomni. Čini se kao da svako od prisutnih istog trenutka prepoznaje taj unutrašnji osećaj dostojanstva i kako ga izraziti telom.

Možda nam je svima potrebno samo malo podsećanja s vremena na vreme da mi već jesmo dostojanstveni, dostojni, vredni. Ponekad se ne osećamo tako, zbog svih onih rana i ožiljaka koje nosimo iz prošlosti ili zbog neizvesnosti budućnosti. Sumnjam da smo sami od sebe počeli da se osećamo nedostojnima. Neko nam je pomogao da se osetimo bezvrednim. Podučavani smo na hiljade raznih načina da smo mali i tu lekciju smo dobro naučili.

Dakle, kada sedamo da meditiramo i podsetimo sami sebe da sedimo sa dostojanstvom, time se vraćamo svojoj prvobitnoj dragocenosti. I to je samo po sebi vrlo važan iskaz. I budite sigurni da će ga naše unutrašnje biće pažljivo saslušati. Jesmo li i mi spremni da ga čujemo? Jesmo li spremni da slušamo reči neposrednog iskustva u ovom trenutku, i u ovom, i u ovom...?

VEŽBA: Probajte da sedite sa dostojanstvom tokom trideset sekundi. Pokušajte da stojite sa dostojanstvom. Gde su vam ramena? Kako stoji vaša kičma, glava? Kako bi izgledalo ako biste hodali sa dostojanstvom?


 :srce
Naslov: Odg: Jon Kabat-Zinn: Meditacija sabranosti (za svakodnevni život)
Poruka od: Sati Decembar 07, 2013, 21:08:43
Položaj tela

Kada sedite mirno, sa snažnom voljom, samo telo govori o dubokoj uverenosti i posvećenosti. Sve to zrači ka unutra i ka spolja. Dostojanstven sedeći položaj jeste sam po sebi afirmacija slobode, kao i harmonije, lepote i bogatstva života.

Ponekad osetite da ste u kontaktu sa tim; u drugim situacijama da niste. Čak i kada se osećate deprimiranim, opterećenim, konfuznim, sedenje može da afirmiše snagu i vrednog ovoga života koji živimo sada. Ako ste u stanju da sakupite dovoljno strpljenja da podrži vaše sedenje makar i na kratko, to vas može dovesti u vezu sa jezgrom vašeg bića, onog dela koji je izvan svih uspona i padova, slobode i opterećenosti, jasnovidosti i konfuzije. To jezgro je srodno sa samom sabranošću; ono ne fluktuira zajedno sa mentalnim stanjem ili životnim okolnostima. Ono je nalik ogledalu, koje nepristrasno odražava to što se pojavi pred njim. U njega je uključeno i duboko znanje da šta god je prisutno, šta god da je protreslo vaš život ili vas je preplavilo, samo od sebe će se neminovno promeniti i samo zbog tog razloga, istrajte, jednostavno ga držite pred ogledalom sadašnjeg trenutka – posmatrajući ga, prihvatajući njegovo prisustvo, jašući na talasima njegovog odvijanja baš kao što jašete na talasima udaha i izdaha, u isto vreme imajući poverenje da ćete pre ili kasnije pronaći put kako da delate, da se izmirite, da prođete kroz to i odete izvan. Ne toliko zahvaljujući pokušajima, koliko posmatranju, dopuštanju stvarima da budu i potpuno ih osećajući iz trenutka u trenutak. Meditacija sabranog sedenja nije pokušaj da pobegnemo od problema i poteškoća u neko posebno „meditativno“ stanje usredsređenosti ili poricanja. Upravo suprotno, ona je spremnost da stanemo licem u lice sa bolom, zbunjenošću i gubitkom, ako je to ono što dominira u sadašnjem trenutku, i da to uporno posmatramo tokom određenog vremena, izvan misli. Nastojite da razumete jednostavno tako što situaciju držite u umu, zajedno sa dahom, i održavate sedeći položaj.

U zen tradiciji, jedan je učitelj (Šunrju Suzuki roši) to ovako izrazio: “Stanje uma koje postoji kada sediš u pravom položaju jeste samo po sebi probuđenje... Ove forme [sedeće meditacije] nisu sredstvo dostizanja pravog stanja uma. Zauzeti taj položaj jeste samo po sebi pravo stanje uma.” U sedećoj meditaciji vi već dodirujete svoju najistinitiju prirodu.

Dakle, kada praktikujemo sedeću meditaciju, to pre svega znači sedeti tako da vaše telo afirmiše, zrači, emituje jedan stav prisutnosti, da ste posvećeni prepoznavanju i prihvatanju bilo čega što se pojavi u tom trenutku. Ovo znači okrenutost nevezivanju i nepokolebljivoj stabilnosti, nalik čistom ogledalu, koje tek odražava, iako je samo prazno, prijemčivo, otvoreno. Ovaj stav je sadržaj u položaju tela, u samom načinu na koji ste odabrali da ćete sedeti. Vaš položaj otelovljuje taj stav.

Zbog toga je mnogim slika planine od pomoći u produbljivanju koncentracije i sabranosti tokom prakse sedenja. Prizivajući kvalitete visine, masivnosti, veličanstvenosti, nepokretljivosti, ukorenjenosti, pomaže nam da te kvalitete direktno unesemo u naš položaj tela i unutrašnji stav. Važno je prizivati te kvalitete u našu meditaciju, sve vreme. Uporno vežbanje da otelovljujete to dostojanstvo, mirnoću, nepokolebljivo spokojstvo bez obzira koje stanje uma da se pojavi, može obezbediti čvrst, pouzdan temelj za održavanje sabranosti i spokojstva, čak i u periodima izuzetnog stresa i emocionalnog komešanja. Ali jedino ako vežbate, vežbate, vežbate.

Iako deluje vrlo primamljivo, ne možete tek misliti da razumete kako da budete sabrani i to koristite jedino u onda kada vas zadese veliki događaji. U njima je toliko snage, da će vas istog trenutka preplaviti, zajedno sa svim vašim sanjarenjima o spokojstvu i znanju kako da budete sabrani. Praksa meditacije jeste spor, disciplinovan rad ukopavanja, pravljenja rovova, okopavanja vinograda, isušivanja jezera. To je rad trenutka i rad za ceo život, sve upakovano u jedno.

 :zviz:
Naslov: Odg: Jon Kabat-Zinn: Meditacija sabranosti (za svakodnevni život)
Poruka od: Sati Decembar 14, 2013, 16:16:12
Šta raditi sa rukama

Jogijske i meditativne tradicije su kroz milenijume mapirale, proučavale i koristile svaka na svoj specifičan način različite puteve suptilnih energija u telu. Mi intuitivno znamo da svaki položaj našeg tela predstavlja karakterističan iskaz, koji zrači kako ka unutra tako i ka spolja. Danas se to naziva „govorom tela“. Možemo koristiti taj jezik da pročitamo kako se ljudi osećaju, jer oni neprekidno emituju takve informacije svakome sa dovoljno osetljivim prijemnikom da ih primi.

Ali u ovom slučaju, mi govorimo o tome koliko je dragoceno postati prijemčiv za jezik sopstvenog tela. Ta svesnost može na dramatičan način ubrzati unutrašnji rast i transformaciju. U tradiciji joge, ovo polje znanje obuhvata određene položaje tela poznate kao mudra. Na izvestan način, svaki položaj našeg tela jeste jedna mudra: svaka je specifičan iskaz i sa sobom nosi određenu vrstu energije. Ali mudre obično upućuju na nešto mnogo suptilnije nego št oej to položaj čitavog tela. Njihov fokus je primarno na položaju šaka i stopala.

Ako se nađete u muzeju i pažljivo posmatrate budističke slike i statue, brzo ćete uočiti da kod stotina različitih prikaza meditacije, bilo da je stojeća, stojeća ili ležeća, šake zauzimaju čitav niz položaja. U slučaju sedeće meditacije, šake su nekad na kolenima, dlanovi okrenuti nadole; nekada jedna i obe šake su okrenute nagore; katkada, jedan ili više prstiju jedne ruke dodiruju tlo, dok je druga šaka podignuta. Nekada su oba dlana leže u krilu, prsti jedne su povrh prstiju druge, a vrhovi palčeva se blago dodiruju, kao da obuhvataju nevidljivo jaje i tako formiraju ono što se naziva „kosmičkom mudrom“. U drugim slučajevima dlanovi su sklopljeni u visini srca, u tradicionalni položaj hrišćanske molitve. Isti taj gest, pri pozdravljanju na Istoku, označava naklon u znak prepoznavanja božanstvenosti u drugoj osobi.

Svako od ovih mudri otelovljuje različite energije, sa kojima možete i sami da eksperimentišete tokom meditacije. Pokušajte da sedite sa dlanovima nadole, koji počivaju na kolenima. I uočite kvalitet zaokruženosti. Za mene, taj položaj govori o tome da ne tražimo ništa više, već jednostavno varimo ono što već jeste.

Ako potom okrenete oba dlana nagore I pri tome ste sabrani, možda ćete uočiti promenu energije tela. Za mene, sedenje na ovaj način otelovljuje prijemčivost, otvorenost za ono što je gore, za energiju neba (Kinezi kažu: „Kako gore, tako i dole“). Ponekad osećam snažan impuls da se otvorim za energiju odgore. Može biti vrlo korisno, naročito u vremenima previranja i konfuzije, da naglasimo tu prijemčivost u svom vežbanju sedenja. O možemo učiniti tako što ćemo dlanove okrenuti ka nebu. Ne radi se o tome da mi tražimo nešto št oće nam na čudotvoran način pomoći. Umesto toga, otvarate se za više uvide, budeći u sebi spremnost da uhvatite ritam onih energija o kojima obično razmišljamo kao o uzvišenim, božanskim, nebeskim, kosmičkim, univerzalnim, višeg reda i mudrosti.

Svaki naš gest rukama je mudra po tome da je povezan sa suptilnim i ne tako suptilnim energijama. Uzmimo, na primer, energiju pesnice. Kada smo besni, šake nam se obično zgrče u pesnice. Neki ljudi i ne znajući često praktikuju ovu mudru u životu. Ona napaja klice  besa i nasilja u vama svaki put kada je načinite, a one tada bujaju i hvataju sve dublji koren.

Sledeći put kada uočite da stišćete pesnice od besa, pokušajte da sabranost pažnje usmerite ka tom unutrašnjem stavu otelovljenom u pesnicama. Osetite svu napetost, mržnju, bes, agresiju i stah koje je u njemu sadržan. Zatim, u sred tog besa, eksperimenta radi, ako je osoba na koju ste ljuti još uvek kraj vas, pokušajte da otvorite dlanove i spojite ih u visini grudi upravo ispred nje. (Naravno, ta osoba neće imati pojma šta vi zapravo radite.) Posmatrajte šta se događa sa besom i povređenošću dok držite taj položaj makar i nekoliko sekundi.

Za mene je praktično nemoguće zadržati zadržati bes dok pravim taj gest. Nije reč o tome da je moj bes možda neopravdan. Jednostavno u igru ulazi čitav niz drugačijih osećanja, koja zaokruže bes i ukrote ga – osećanja kao što su blagonaklonost i saosećanje za drugu osobu, kao i možda bolje razumevanje plesa u koji smo se oboje upustili... Plesa jedne stvari koja neizbežno vodi do druge, sabiranja posledica koje iz svega toga proizlaze, a krajnji rezultat tog procesa (pogrešno) primamo sasvim lično i vodi do neznanja koje gomila još neznanja, agresije koja gomila još agresije, bez imalo mudrosti bilo gde.

Kada je Gandi pogođen iz neposredne blizine, sklopio je dlanove prema atentatoru, upravo na ovakav način, izgovorio svoju mantru i umro. Godine meditacije i praktikovanja joge, vođen njegovom voljenom Bhagavad gitom, doveli su ga do tačke kada je stav neprijanjanja mogao da primeni na bilo šta što je radio, uključujući i sopstveno umiranje. Omogućile su mu da odabere stav koji će zauzeti čak i u trenutku u kojem ga lišavaju života. Nije umro gnevan, niti čak iznenađen.

Znao je da je njegov život neprekidno u opasnosti. Ali je vežbao sebe da ide u korak sa sopstvenom vizijom onoga što čini mudro delovanje. Stigao je do tačke kada je bio istinsko otelovljenje saosećanja. Nije se kolebao u svojoj posvećenosti političkoj i duhovnoj slobodi. U poređenju sa tim, njegova lična bezbednost je bila drugorazrednog značaja. Nije se libio da je stavi na kocku.

Pokušajte: da budete svesni suptilnih emocionalnih kvaliteta koje možda otelovljujete u određenim delovima dana, kao i tokom prakse sedenja. Obratite naročitu pažnju na šake. Da li njihov položaj donosi bilo kakvu razliku? Proverite da li postajući sve sabraniji u telu postajete sabraniji i u umu.

Kako vežbate da budete sve više u kontaktu sa šakama tokom sedeće meditacije, proverite da li to utiče i na način na koji dodirujete stvari. Sve, od otvaranja vrata do vođenja ljubavi, uključuj dodir. Moguće je da vrata otvorite sa takvom rastresenošću da vaša šaka ni ne zna šta telo radi i onda sebe lupite u glavu. Zamislite izazov da dodirnete drugu osobu bez automatizma, bez unapred stvorene ideje, samo kroz prisutnost i brižnost.

 :)
Naslov: Odg: Jon Kabat-Zinn: Meditacija sabranosti (za svakodnevni život)
Poruka od: Onix Decembar 19, 2013, 11:30:56
Jon Kabat Zinn - Wherever You Go There You Are - Audiobook Full (http://www.youtube.com/watch?v=8q5CA_htK_s#) :zviz:
Naslov: Odg: Jon Kabat-Zinn: Meditacija sabranosti (za svakodnevni život)
Poruka od: Sati Januar 05, 2014, 19:23:16
Izlazak iz meditacije

Trenuci pre kraja formalne meditacije imaju svoju komplikovanu topologiju. Sabranost može popustiti usled anticipiranja završetka. Važno je kako se nosite sa tim. Upravo takvi prelazi su izazov da produbite sabranost i proširite njezin domet.

Pri kraju formalne meditacije, ako niste naročito pažljivi, nećete ni primetiti kako počinjete da radite nešto drugo i kako se potom meditacija okončava.

Ovaj prelaz od meditacije na ostatak dana biće u najboljem slučaju zamagljen. Možete uneti sabranost u ovaj proces ako ste u kontaktu sa svojim mislima i impulsima koji vam govore da je vreme da prekinete. Bilo da ste mirovali čitav sat ili tek tri minuta, možda će vam snažan osećaj iznenada reći: „Dosta je“. Ili pogledate na sat i vidite da je vreme kada ste rekli da ćete završiti.

Dok meditirate, naročito ako ne koristite neki audio snimak vođene meditacije, vidite da li možete da detektujete onaj prvi impuls da završite sedenje, kao i sve ostale, koji postaju sve jači. I kako prepoznajete svaki od njih, dišite sa njim nekoliko trenutaka i zapitajte se: „Kome je to dosta?“ Pokušajte da vidite iza tog impulsa. Je li to umor, dosada, bol, nestrpljenje; ili je jednostavno vreme da prekinete? Šta god da je, umesto da automatski skočite na noge i nastavite dalje, probajte da ostanete nakratko sa onim što se pojavi na kraju ovog ispitivanja, šta god da je, dišite sa tim nekoliko trenutaka ili duže, a onda lagano izađite iz položaja za meditaciju, podvrgavajući te pokrete svesnosti iz trenutka u trenutak kao što ste to radili i do tada, tokom same meditacije.

Vežbajući na ovaj način možemo da pojačamo sabranost u mnogim drugim, različitim situacijama koje u sebe uključuju zatvaranje ili okončavanje nečega i prelazak na nešto drugo. To mogu biti sasvim jednostavne i kratke stvari kao što je biti u kontaktu sa vratima dok ih zatvaramo ili pak komplikovane i bolne kao kada se jedan period vašeg života okončava. Mnogo automatizma se može uvući u zatvaranje vrata, jer je toliko nevažno u čitavom sklopu stvari (sem ako beba ne spava). Ali upravo zato što je relativno nevažno, zatvaranje vrata sa sabranošću aktivira i produbljuje našu senzitivnost, sposobnost da ostanemo u kontaktu sa svim svojim trenucima i poravnava neke od naših najdubljih nabora automatske nesvesnosti.

Zanimljivo je da se isto toliko ili možda još i više nesvesnog ponašanja može krišom uvući u naše najvažnije završetke i prelaze u životu, uključujući starenje i smrt. I ovde sabranost ima isceljujuće efekte. Nekad se snažno opiremo osećaju punog delovanja našeg emocionalnog naboja – bilo da se radi o žalosti, tugi, stidu, razočarenju, besu ili čak radosti i ispunjenosti – da nesvesno bežimo u oblak otupelosti u kojoj ne dopuštamo sebi da osetimo bilo šta ili da znamo šta mi to zapravo osećamo. Slično magli, nesvesnost prekriva upravo one trenutke koji mogu biti najbolja prilika da uočimo nestalnost na delu, budemo u dodiru sa univerzalnim i bezličnim vidovima bivanja i nastajanja, a koji su u osnovi naših personalizovanih emocionalnih tokova, da se približimo tajni postojanja kao mali, krhki i privremeni i izmirimo se sa apsolutnom neizbežnošću promene.

U zen tradiciji, grupne meditacije se nekada završavaju snažnim udarcem dva drvena bloka jedan o drugi. Nema zavodljivog i jedva čujnog zvuka zvona koji će olakšati kraj sedenja. Ovde je poruka da presečemo – sada je vreme da krenemo dalje. Ako sanjarite, makar i malo, kada se začuje reski zvuk će vas prenuti i tako pokazati koliko malo ste bili prisutni u tom trenutku. On vas podseća da je sedenje već završeno i da smo sada u novom trenutku, sa kojim se iznova treba suočiti.

U drugim tradicija se koristi blagi zvuk zvona da označi kraj grupne meditacije. Mekoća zvona vas takođe vraća natrag i isto tako pokazuje da li je vaš um lutao u vreme kada se oglasilo. I jedan i drugi zvuk nas podsećaju da budemo potpuno prisutni i u trenucima prelaza, da su svi završeci ujedno i počeci, da je kako to kaže Dijamantska sutra najvažnije „razviti um koji ne prijanja za bilo šta“. Samo tada bićemo u prilici da vidimo stvari kakve zaista jesu i delujemo punim opsegom svog emocionalnog kapaciteta i mudrosti

Učitelj vidi stvari kakve one jesu,
a da ne pokušava da ih kontroliše.
Dopušta im da idu svojim putem,
obitavajući u samom središtu kruga.

Lao Ce: Tao-Te-Čing

Pokušajte: da unesete svesnost u to kako završavate meditaciju. Bilo da ležite, sedite, stojite ili hodate, probajte da uočite „ko“ je to završava, kada i zašto. Ne kritikujte sebe na bilo koji način – samo posmatrajte i ostanite u kontaktu sa tim prelazom sa jedne stvari na sledeću.
Naslov: Odg: Jon Kabat-Zinn: Meditacija sabranosti (za svakodnevni život)
Poruka od: Onix Februar 22, 2014, 14:05:21
na kraju knjige ziveti punim plucima J.K.Z je naveo i jednu pesmu p. nerude: tisina


Sada ću brojati do dvadeset
i svi ćemo ćutati.

Barem jednom na ovoj Zemlji
ne govorimo nijednim jezikom;
zastanimo na trenutak,
ne mašimo neprestano rukama.

To će biti čudesan trenutak
u kojem nema ni žurbe ni motora;
svi ćemo biti zajedno
i sve će iznenada biti čudnovato.

Ribari hladnih mora
neće nauditi kitovima
a čovek koji skuplja so
pogledaće svoje ranjene ruke.

Oni koji pripremaju zelene ratove
opremljeni plinom, vatrom,
koji čekaju pobedu bez pobednika,
oni će obući čista odela
i prošetati sa svojom braćom
kroz senke stabala ništa ne čineći

Nemojte misliti da od vas zahtevam
potpuno nedelovanje.
Život je takav kakav je
ne želim kamion u kojem se vozi smrt.

Kad ne bismo tako uporno žudeli za
neprestanim kretanjem,
Kada bismo barem jednom mogli ništa ne raditi,
možda bi obuhvatna tišina
mogla prekinuti tugu:
tugu koja se pojavljuje
zato što nikada ne razumemo sebe,
tugu koja se pojavljuje zato što
sami sebi neprestano pretimo smrću.
Možda nas Zemlja može podučiti nečemu:
iako sve izgleda mrtvo,
kasnije će ipak procvetati.

Sada ću brojati do dvadeset
Ti ćeš ćutati, a ja ću otići.

Naslov: Odg: Jon Kabat-Zinn: Meditacija sabranosti (za svakodnevni život)
Poruka od: Onix Februar 22, 2014, 14:35:31
takodje, ako vas je pesma uspavala, na kraju knjige JKZ daje i kalendar svesnosti, tačnije dva kalendara
da se probudite, za svesne i one koji to žele da postanu:)

Naslov: Odg: Jon Kabat-Zinn: Meditacija sabranosti (za svakodnevni život)
Poruka od: Sati Februar 22, 2014, 15:27:56
Divna pesma  :srce
Naslov: Odg: Jon Kabat-Zinn: Meditacija sabranosti (za svakodnevni život)
Poruka od: Onix Februar 22, 2014, 15:38:59
o , ovaj novi sajt mi je ispravio i greske pri kucanju:) vec je bilo kasno kad sam primetila:)
radi besprekorno:) ;))
Naslov: Odg: Jon Kabat-Zinn: Meditacija sabranosti (za svakodnevni život)
Poruka od: Sati Februar 22, 2014, 15:39:39
Jeste, sve radi sajt sam, čudo jedno  :kez2:
Naslov: Odg: Jon Kabat-Zinn: Meditacija sabranosti (za svakodnevni život)
Poruka od: Onix Februar 22, 2014, 15:47:13
inace, neverujem u cuda, ali me ovde uvek uvere u suprotno :) :b
Naslov: Odg: Jon Kabat-Zinn: Meditacija sabranosti (za svakodnevni život)
Poruka od: Sati Februar 27, 2014, 17:05:06
Koliko dugo vežbati?

Pitanje : Dr Kabat-Zinn, koliko dugo bi trebalo da meditiram?
Odgovor: Otkud bih ja to znao?

Pitanje o dužini meditiranja se redovno pojavljuje. Od kad smo počeli da radimo meditaciju sa pacijentima u našoj bolnici, smatrali smo da je za njih važno da od samog početka periodi vežbanja budu duži. Snažno smo verovali u princip da ako od ljudi tražite mnogo ili zatražite od njih da traže mnogo sami od sebe, tada ćete dobiti mnogo; dok ako tražite samo malo, najverovatnije da ćete i dobiti malo. Otuda smo odredili 45 minuta kao osnovno vreme za vežbu koju rade kod kuće. Četrdeset pet minuta se činilo dovoljno dugim da dođu u stanje mirovanja i pažljivosti iz trenutka u trenutak, možda da dožive barem nagoveštaj duboke relaksacije i osećaja blagostanja. Takođe je izgledalo dovoljno dugo kao prilika za susret sa malo izazovnijim stanjima uma, za koja se obično nadamo da ćemo ih izbeći, jer ona dominiraju našim životima i u velikoj meri umanjuju (kada je potpuno ne unište) našu sposobnost da ostanemo mirni i sabrani. Obično su to, naravno, dosada, nestrpljivost, frustracija, strah, strepnja (uključujući brigu o svim onim stvarima koje biste mogli da uradite sam oda ne meditirate), maštanje, sećanja, bes, bol, umor i tugu.

Ispostavilo se da nam je intuicija bila dobra. Većina ljudi koji su prošli kroz našu kliniku svesno je napravili promene koje skoro nikada nisu lake, a to je da svoj svakodnevni ritam prilagode tome da vežbaju 45 minuta dnevno, barem tokom osam nedelja. I mnogi nikada više nisu ni prestali. Za njih to ne samo da je postalo lako, već je preraslo u neophodnost, način života. Ali postoji i drugi način gledanja na celu tu stvar. Ono što je zahtevno, ali izvodljivo za nekoga u jednom periodu njezinog života, može biti skoro nemoguće u nekom drugom vremenu za istu tu osobu.

„Dugo“ i „kratko“ su u najboljem slučaju relativne kategorije. Samohrana majka sa malom decom verovatno neće imati na raspolaganju 45 minuta bez uznemiravanja. Da li to znači da ona može da meditira? Ako je vaš život u neprekidnoj krizi ili ste u sred socijalnog i ekonomskog haosa, možda ćete imati problem u pronalaženju dovoljno psihičke energije za dužu meditaciju, čak i ako imate dovoljno vremena na raspolaganju.

Čini se da nam se uvek nešto ispreči na putu, naročito ako mislite da morate imati tih 45 minuta čak i da biste počeli. Vežbanje u stanu zajedno sa gomilom ukućana može vam se činiti nemogućim i odvratiti vas od svakodnevne prakse. Studenti medicine teško da mogu da odvoje duže vreme za ne-delovanje, niti to mogu mnogi drugi sa vrlo stresnim poslom i zahtevnim situacijama u kojima se nalaze. A ne mogu ni oni koji su tek znatiželjni šta je to meditacija, ali još uvek nemaju dovoljan razlog da pomere svoje uobičajene granice, niti imaju osećaj urgentnosti.

Onima koji tragaju za balansom u sopstvenom životu, određena fleksibilnost u pristupu ne samo da je od pomoći, već je ključna. Važno je znati da meditacija ima malo veze sa otkucajima časovnika. Pet minuta formalne meditacije može biti podjednako ili čak i plodotvornije od 45 minuta. Iskrenost sa kojom ulažete napor daleko je važnija od protoka vremena, jer mi zapravo ovde govorimo o izlasku iz minuta i sati i ulasku u trenutke, koji su zapravo bez dimenzije i otuda beskonačni.

Dakle, ako imate motivaciju za makar i malo vežbanja, jedino to je bitno. Sabranost treba začeti i negovati, štiti od vetrova prezauzetosti ili uznemirenog i dilemama razdiranog uma, baš kao što plamen treba štititi od udara vetra.

Ako u početku možete da budete sabrani pet minuta ili makar samo minut, to je izvanredno. To znači da ste već uočili vrednost zaustavljanja, promene od činjenja do bivanja.

Kada studente medicine podučavamo meditaciji kako bismo im pomogli sa stresom i ponekad sa traumom medicinskog obrazovanja u sadašnjoj formi, sportiste koji sem tela žele da vežbaju i svoj um kako bi postigli što bolje rezultate, ljude na rehabilitaciji koji treba da nauče mnoge druge stvari sem meditacije ili zaposlene koji tokom pauze za ručak pohađaju naše časove redukovanja stresa, ne insistiramo na vežbanju 45 minuta na dan. (To činimo samo sa našim pacijentima ili ljudima koji sami žele da načine takvu radikalnu promenu u svom životu.) Umesto toga, podstičemo ih da svakoga dana vežbaju petnaest minuta jednom ili dvaput na dan, ako je to moguće. Ako za trenutak razmislimo, malo nas je koji – bez obzira čime se bavimo ili u kojoj se situaciji nalazimo – nismo u stanju da sebi obezbedimo jedan ili dva perioda od petnaest minuta od celokupna 24 sata koja su nam na raspolaganju. A ako ne 15, onda deset ili pet.

Podsetimo se da u liniji dugoj petnaest cm ima beskrajan broj tačaka, a u liniji dugoj dva santimetra isto toliko. E pa, onda, koliko je trenutaka u petnaest minuta ili pet ili deset ili četrdeset pet? Ispostavlja se da imamo obilje vremena, samo ako smo spremni da bilo koliko trenutaka obasjamo svesnošću.

Suštinu sabranosti čini to da donesete čvrstu odluku da vežbate, da biste potom zgrabili trenutak – bilo koji trenutak --  i susreli se sa njim uz pravi spoljašnji i unutrašnji stav. Dobri su i dugi i kratki periodi vežbanja, ali „dugo“ može ostati samo san ako vaša su frustracija i prepreke na putu suviše veliki. Mnogo je bolje da do dugih perioda vežbanja dođete postepeno, sopstvenim tempom, nego da nikada ne osetite sabranost i mir zato što su prepreke prevelike u vašim očima. Put od hiljadu kilometara zaista počinje jednim jedinim korakom. Kada smo posvećeni tome da ga načinimo – u ovom slučaju, da sednemo makar i najkraće moguće – u prilici smo da dodirnemo vanvremeno u bilo kojem trenutku. Iz tog izvire sve dobro i samo iz toga.

---------------------------------
Kada me zaista tražiš
videćeš me istog trenutka –
pronaći ćeš me i u najmanjoj kući vremena.


Kabir
---------------------------------

Pokušajte: Sedite različito dugo. Posmatrajte kako to utiče na vašu praksu. Da li vaša koncentracija popušta kad sedite duže? Da li ste vezani za to koliko duže „morate“ da budete prisutni? Javlja li se nestrpljenje u nekom trenutku? Postaje li um eksplozivan ili opsesivan? Ima li uznemirenosti? Brige? Dosade? Žurbe? Pospanosti? Otupelosti? Ako ste tek nedavno počeli da meditirate, da li sami sebi govorite: „Ovo je glupo“ ili „Da li ja dobro vežbam?“ ili „je li ovo sve što bi trebalo da osetim?“

Da li ta osećanja i misli kreću odmah ili tek posle izvesnog vremena? Jeste li u stanju da ih vidite tek kao stanja uma? Možete li da sve to posmatrate bez procenjivanja i kritikovanja tih misli ili sebe, makar i nakratko? Ako im poželite dobrodošlicu i istražite njihove karakteristike, ako im dopustite da budu, možda ćete naučiti mnogo onome što je snažno i nepokolebljivo u vama samima. I to što je snažno u vama može postati čak i snažnije ako negujete unutrašnju stabilnost i mir.


 :andjali
Naslov: Odg: Jon Kabat-Zinn: Meditacija sabranosti (za svakodnevni život)
Poruka od: Onix Februar 27, 2014, 23:13:05
hvala:)




Naslov: Odg: Jon Kabat-Zinn: Meditacija sabranosti (za svakodnevni život)
Poruka od: Sati Avgust 23, 2014, 14:26:03
Nema pravog načina

Planinarim sa porodicom u divljini Tetona. I neprekidno se suočavam sa pitanjem oslonca. Sa svakim korakom stopalo mora da stane negde. Dok se penjemo ili spuštamo po kamenjaru, strminama, putevima i prečicama, stopalo u deliću sekunde odlučuje umesto nas gde i kako da se spusti, pod kojim nagibom, sa koliko pritiska, na petu ili na prste, pod uglom ili pravo. Deca me nikada ne pitaju: „Tata, gde da stanem? Da li da stanem na ovu ili na onu stenu?“ Jednostavno urade to i primećujem da pronalaze svoj put – sa svakim korakom odlučuju gde da stanu i to nije jednostavno na isto mesto na koje sam ja stao.

To mi govori da naša stopala pronalaze sopstveni put. Posmatrajući svoja, zapanjen sam na koliko mnogo mesta i načina mogu da spustim stopalo pri svakom koraku i kako se iz tog otvaranja potencijala trenutka stopalo na kraju odluči za određeni način, prima punu težinu (ili manje, ako je opasna situacija) i potom se rasterećuje dok drugo stopalo pravi svoj izbor i pokreće se napred. Sve se ovo događa praktično bez razmišljanja, izuzev na pojedinačnim, komplikovanim tačkama, na kojima misao i iskustvo igraju ulogu i gde ću možda svojoj najmlađoj kćerki Sereni pružiti ruku. Ali to jeste izuzetak, ne pravilo. Obično ni ne gledamo u stopala i ne razmišljamo o svakom koraku. Gledamo napred, na put, a naš um, uzimajući sve u obzir, donosi odluku u deliću sekunde umesto nas, kako da se stopalo spusti na način koji u tom trenutku najbolje odgovara terenu pod nogama.

To ne znači da ne postoji pogrešan način da stanemo. Morate biti pažljivi i osetiti svoja stopala. Radi se o tome da su oči i mozak vrlo dobri u brzoj proceni terena i davanju detaljnih uputstava trupu, udovima i stopalima, tako da čitav proces koračanja po neravnom terenu predstavlja izuzetno balansiranje u pokretu, čak i kada sve to komplikuju glomazne planinarske cipele i težak ranac na leđima. Ovde postoji ugrađena sabranost. Neravan teren je izbacuje na površinu. I ako istom stazom koračamo deset puta, svaki svoj korak rešićemo svaki put drugačije. Premeravanje tla koracima uvek nam otkriva jedinstvenost sadašnjeg trenutka.

Nije ništa drugačije ni u meditaciji. Zaista ne postoji jedan „pravi put“ vežbanja, iako postoje stranputice na stazi i na njih moramo da motrimo. Najbolje je susresti svaki trenutak sa svežinom, držati u svesti njegov bogati potencijal. Dobro ga zagledamo, a zatim naiđe naredni trenutak i mi puštamo prethodni. Tada svaki trenutak može biti svež, svaki udah novi početak, novo napuštanje, novo mirovanje. Kao i kod koračanja kamenitim terenom, ovde ne postoji „trebalo bi“. Jeste, postoji još mnogo toga što je moguće videti i razumeti na ovom putu; ali to nije moguće na silu, baš kao što ne možete bilo koga prisiliti da se divi zlatnim zracima sunca na zalasku, koji padaju po žitnim poljima ili izlasku Mesečevog diska iznad planinskih vrhova. U takvim trenucima najbolje je ne izgovoriti ni reč. Sve što možete je da budete prijemčivi za lepotu koja preplavljuje i nadate se da će je i drugi spaziti u tišini trenutka. Zalasci Sunca i izlasci Meseca dovoljno govore sami za sebe, sopstvenim rečnikom, na sopstvenom platnu.

Tišina povremeno ostavlja prostor za neukroćeno da progovori. Na isti način, u praksi meditacije najbolje je držati se i ceniti sopstveno direktno iskustvo, ne brinuti previše je li to ono što bi trebalo da osetite, vidite i li mislite. Zašto ne bismo verovali sopstvenom iskustvu u ovom trenutku, baš kao što verujete svom stopalu da će naći način da vas održi u ravnoteži dok napredujete preko stena? Ako praktikujete ovu vrstu poverenja, suočeni sa nesigurnošću i snažnom navikom traženja nekog autoriteta koji će vaše iskustvo (koliko god ono bilo minorno, a obično takvo i jeste) „overiti“ svojim blagoslovom, ustanovićete da se na tom putu događa izvesno produbljivanje. I dah i stopala uče nas da pazimo kuda stajemo, da napredujemo pažljivo, da sa svakim trenutkom budemo kao kod kod svoje kuće, gde god da nas stope odnesu, da cenimo mesto na kojem smo. Kakav veći dar možemo dobiti?

Pokušajte: da budete svesni svake prilike kada vam se tokom meditacije pojavi misao: „Da li dobro vežbam?“ „Da li je ovo ono što bi trebalo da osetim?“ „Da li ovo ’treba’ da se dogodi?“ Umesto upinjanja da odgovorite na ova pitanja, samo dublje zagledajte u sadašnji trenutak. Upravo u tom trenutku proširite svesnost. Zadržite to pitanje u polju svesnosti, zajedno sa dahom i punim opsegom konteksta tog određenog trenutka. Imajte poverenje da um trenutku „to jeste to“, šta god i gde god da to „to“ jeste. Duboko gledajući u „to“ sadašnjeg trenutka, šta god da je, održavajte kontinuitet sabranosti, dopuštajući jednom trenutku da se prelije u naredni bez analiziranja, unutrašnjeg monologa, kategorizovanja, kritikovanja ili sumnje. Samo posmatrajte, prigrlite, otvorite se, dopustite mu da bude, prihvatite. Upravo sada. Samo ovaj korak. Samo ovaj trenutak.

 :andjali
Naslov: Odg: Jon Kabat-Zinn: Meditacija sabranosti (za svakodnevni život)
Poruka od: Sati Avgust 23, 2014, 15:57:45
Meditacija Šta je moj Put?

Brzopleto govorimo svojoj deci kako ne može uvek sve biti po njihovom, nagoveštavajući da ima nečeg pogrešnog u samoj toj želji. A kada nas pitaju – Zašto ne, mama? Zašto ne, tata? – nakon što iscrpimo sva moguća objašnjenja i sopstveno strpljenje, najčešće kažemo: Nije važno. Samo me poslušaj. Razumećeš kad porasteš.

Nije li to više nego nepošteno? Zar se i mi odrasli ne ponašamo na identičan način kao i naša deca?

Zar i mi ne želimo da sve uvek bude po našem, ako je ikako moguće? Po čemu se onda razlikujemo od dece, osim što smo u tome manje iskreni i otvoreni? I šta ako bismo postigli da sve bude po našem?

Šta bi to bilo? Sećate li se kako junaci iz bajki upadaju u nevolju kada im neki duh, patuljak ili veštica obeća ispunjenje tri želje?

Kada ih neko upita za put, stanovnici države Mejn obično kažu: Tamo ne možeš stići odavde.

Kada je reč o životnim putevima, možda je ispravnije reći: Tamo jedino možeš stići ukoliko si u potpunosti ovde. Koliko nas je svesno tog malog zaokreta na tkanju sudbine?

Da li bismo znali šta je naš put, kada bi se sve odvijalo baš onako kako hoćemo? Da li bismo postizanjem svega što želimo uopšte išta rešili, ili bi to samo unelo još više nereda u naše živote? Da li bi bilo moguće prozreti sve te impulsivne želje prouzrokovane veoma često nepromišljenim stanjima našeg uma?

Uistinu interesantno pitanje koje se ovde postavlja je – Šta je tačno moj put? – u značenju Puta sa velikim P. Retko se udubljujemo u sopstveni život sa tako jakim istraživačkim porivom. Koliko često se zaustavljamo nad osnovnim pitanjima kao što su: Ko sam ja? Kuda idem? Na kom putu se nalazim? Idem li u dobrom smeru? Ako bih sada mogao da biram put, kuda bih se zaputio? Za čim čeznem, šta je moj put? Šta je to što istinski volim?

Kontemplirati na temu šta je moj put? odličan je element za uvođenje u našu meditativnu praksu. Odgovori se ne moraju pojaviti, niti treba da mislimo kako mora da postoji jedan određeni odgovor. Bolje je da ne mislimo uopšte. Umesto toga, samo istrajte u postavljanju pitanja, dopuštajući da se bilo koji formulisani odgovor pojavljuje sam od sebe i da isto tako odlazi sam od sebe. Kao i sa bilo čim drugim u praksi meditacije, mi samo posmatramo, slušamo, opažamo, dopuštamo da biva, otpuštamo i nastavljamo sa postavljanjem pitanja: Šta je moj put? Koja je moja staza? Ko sam ja?

S namerom da ostanete otvoreni da ne saznajete, možda i dopustite sebi da stignete do tačke priznanja – Ne znam – a onda eksperimentišite opuštajući se u tom neznanju, umesto da osuđujete sebe zbog toga. Na kraju krajeva, u ovom trenutku to može biti tačna izjava vašeg opažanja stvar(nost)i.

Traganje ove vrste vodi ka otvaranjima, ka novim shvatanjima, vizijama i aktivnostima. Nakon nekog vremena, traganje će se odvijati samo po sebi. Ono prožima sve pore vašeg bića i udahnjuje novu vitalnost, živost i blagodat tamo gde su dosada, jednoličnost i rutina. Stižete do one tačke u kojoj traganje radi vas, umesto vi njega. To je dobar način da pronađete onu stazu koja vam je najbliža srcu. Na kraju krajeva, to je put herojskih razmera, utoliko više ako ga oživljavaju budnost i posvećenost tom avanturističkom traganju. Kao ljudsko biće, vi ste centralni lik univerzalnog herojsko-mitskog putovanja, bajke, arturijanske potrage. Kako za muškarce, tako i za žene, to putovanje je krivulja između rođenja i smrti, proživljen ljudski život. Niko ne može izbeći tu avanturu. Jedino je sprovodimo na različite načine.

Možemo li biti u dodiru sa odvijanjem sopstvenog života? Da li možemo dorasti sopstvenoj ljudskosti? Možemo li da se nosimo sa izazovima koji dolaze, čak i da ih tražimo da bismo testirali sami sebe, da bismo rasli, da bismo se ponašali principijelno, da bismo bili iskreni prema sebi, da bismo iznašli sopstveni put i, naposletku, ne samo da bismo ga imali, nego još važnije – da bismo ga živeli?

 :andjali
Naslov: Odg: Jon Kabat-Zinn: Meditacija sabranosti (za svakodnevni život)
Poruka od: Sati Avgust 31, 2014, 13:07:38
Meditacija planine

Kada je reč o meditaciji, planine nas mogu mnogo čemu naučiti jer poseduju arhetipski značaj u svim kulturama. Planine su sveta mesta. Ljudi su oduvek tražili duhovne smernice i obnovu na planinama i unutar njih. Planina je simbol ose sveta (planina Meru), mesto stanovanja bogova (Olimp), mesto gde se duhovni vođa susreće sa božanstvom i prima njegove (njene) zapovesti, sklapajući savez (Sinaj). Planine se smatraju svetima jer istovremeno oličavaju užas i harmoniju, okrutnost i veličanstvenost. Uzdižući se iznad svega što postoji na planeti, one prizivaju i preplavljuju svojim čistim sveprisustvom. Njihova priroda je stihijska, bazična stena. Jaka stena. Čvrsta stena. Planine su mesta vizija, sa kojih možemo stupiti u dodir sa panoramskom slikom prirodnog sveta i njegovim ukrštanjem sa krhkim ali istrajnim korenima života. Planine su odigrale ključne uloge u našoj istoriji i praistoriji. U tradicionalnim kulturama, planine su bile – i još uvek su – majka, otac, čuvar, zaštitnik, saveznik.

U meditativnoj praksi, ponekad je od koristi pozajmiti ove čudesne arhetipske kvalitete planina i upotrebiti ih kako bismo učvrstili sopstvenu nameru, rešeni da zadržimo trenutak u primarnoj čistoti i jednostavnosti. Mentalna slika planine može nam osvežiti pamćenje i podsetiti nas zašto uopšte sedimo, šta to istinski znači svaki put kad zauzmemo poziciju da obitavamo u području ne–rada. Suštinski, planine su simbol stalnog prisustva i mirnoće.

Meditacija planine može se praktikovati na sledeći način, ili prilagoditi u skladu sa ličnom vizijom planine i njenim značenjem. Iako se može izvoditi u bilo kom položaju, smatram da je najmoćnije kada sedim prekrštenih nogu na podu, tako da moje telo što više podseća na planinu, a tako se i osećam – kako iznutra, tako i spolja. Boravak u planinama ili pred prizorom planine je od koristi, ali uopšte nije neophodan. Unutrašnja slika je izvor moći ovde.

Zamislite najlepšu planinu koju poznajete, za koju ste čuli ili koju možete da zamislite, planinu čija forma govori lično vama. Dok ste usredsređeni na sliku ili doživljaj planine u svojoj mentalnoj predstavi, predočite sebi njen oblik u celosti, uzvišeni vrh, osnovu ukorenjenu u samoj zemljinoj kori, njene strmine ili blage kosine. Takođe uočite kako je masivna, nepomična i lepa, bilo da je posmatrate izdaleka ili izbliza – lepota koja potiče iz jedinstvenog potpisa njenih obrisa i forme, istovremeno oličavajući univerzalne kvalitete planine koji nadmašuju pojedinačne obrise i formu.

Možda ste zamislili planinu sa snežnim vrhom i drvećem na padinama.  Možda ima jedan upadljiv vrh, seriju vrhova ili je visoravan. Kako god da izgleda, samo sedite i dišite sa slikom te planine, posmatrajući je i primećujući njene kvalitete.  Kad budete spremni, vidite da li možete uneti planinu u sopstveno telo tako da telo koje sedi i mentalna slika planine postanu jedno. Glava postaje uzvišeni vrh; ramena i ruke su strane planine; zadnjica i noge čvrsta osnova ukorenjena u jastuče na podu ili u stolicu. Doživite u svom telu osećaj izdignutosti, taj kvalitet osovine, uspravljenosti planine duboko u kičmi. Predložite sami sebi da postanete planina koja diše, nepokolebljivi u svom mirovanju, u potpunosti ono što jeste – centrirano, ukorenjeno i nepomično prisustvo, iza reči i misli.

Kao što znate, dok tokom dana sunce plovi nebom, planina samo sedi. Svetlost, senke i boje praktično se menjaju iz trenutka u trenutak, u nepopustljivoj planinskoj mirnoći. Čak i neuvežbano oko može primetiti te promene tokom jednog sata. One koje su podstakle remek-dela Kloda Monea, čiji je genije postavljao mnogo štafelaja za slikanje života neživih subjekata iz sata u sat, prelazeći sa platna na platno dok igra svetlosti, senki i boja preobražava katedralu, reku ili planinu, samim tim budeći oko posmatrača. Dok se svetlost menja, dok se smenjuju noć i dan, dan i noć, planina samo sedi, jednostavno bivajući ono što jeste. Ostaje mirna dok se godišnja doba prelivaju jedno u drugo, a vreme smenjuje iz trenutka u trenutak, dan za danom. Trajna smirenost u svim promenama.

Tokom leta na planini nema snega, osim možda na samom vrhu ili na liticama do kojih ne dopire sunce. U jesen planina pokazuje svoj ogrtač briljantnih vatrenih boja; u zimu ćebe snega i leda. U bilo koje godišnje doba, s vremena na vreme je obavijena oblacima ili maglom, ili obasuta ledenom kišom. Turisti koji dođu da je posete možda će biti razočarani ako ne mogu jasno da vide planinu, ali za planinu je sve to isto – viđena ili ne, pod suncem ili oblacima, ugrejana ili ledena, samo sedi bivajući ono što jeste. U vreme kada je posete nasilne oluje, zasipaju snegovi, kiša ili vetrovi nezamislive jačine, kroz sve to – planina samo sedi. Proleće dođe, ptice ponovo zapevaju na drveću, lišće se vrati drveću koje je izgubilo zeleni pokrivač, cveće procveta na visokim livadama i padinama, voda poteče u potocima otapajući sneg.  Kroz sve to – planina i dalje sedi, nepomerena vremenskim prilikama, ni onim što se događa na površini, niti pojavnim svetom.

Dok sedimo držeći ovu sliku u svesti, možemo oličavati istu nepokolebljivu mirnoću i ukorenjenost naspram svega što se menja u našim životima kroz sekunde, sate i godine. U našim životima i meditativnoj praksi, neprestano doživljavamo promenljivu prirodu uma, tela i spoljašnjeg sveta. Doživljavamo periode svetla i tame, živih boja i jednolične tuposti. Doživljavamo oluje različitog intenziteta i žestine, kako u spoljašnjem svetu, tako i u sopstvenim životima i umovima. Ošinuti jakim vetrovima, hladnoćom i kišom, izdržavamo periode tame i bola, kao što se i naslađujemo trenucima radosti i uzdizanja. Čak se i naš izgled neprestano menja, baš kao i planinski predeo, kroz iskustvo vremenskih prilika ili prilika unutar nas samih.

Postavši planina u meditaciji, možemo se povezati sa njenom snagom i stabilnošću i usvojiti ih kao sopstvene kvalitete. Možemo upotrebiti njenu energiju kao potporu našim naporima da u susretanju sa svakim trenutkom ostanemo sabrani, staloženi i jasni. Može nam pomoći da uvidimo da su naše misli i osećanja, naše preokupacije, naše emocionalne oluje i krize, pa čak i ono što nam se događa, po svemu nalik na vremenske prilike na planini. Skloni smo da ih doživljavamo lično, ali najsnažnija odlika svega toga je bezlična. Prilike u našim životima ne treba zanemarivati, niti poricati. Treba se susresti sa njima, poštovati ih, osetiti, spoznati zašto su tu i održati ih u pojačanoj svesnosti, jer nas inače mogu ubiti. Postupajući sa njima na ovaj način, dolazimo do spoznaje dublje tišine, mirnoće i mudrosti, koju ne bismo mogli ni zamisliti ako bismo ostali u sred oluje. Planine nas tome uče, i još mnogo čemu, ako smo spremni da čujemo. Ipak, kada je sve ovo rečeno i učinjeno, meditacija planine je samo sredstvo, uperen prst koji nas upućuje ka nečemu.

Treba da posmatramo, a potom da krenemo. Iako nam slika planine može pomoći da postanemo stabilniji, ljudska bića su  ipak daleko interesantnija i kompleksnija nego planine. Mi smo planine koje dišu, kreću se i plešu. Možemo biti jaki kao stena, čvrsti, nepomični, ali istovremeno i meki, nežni i graciozni. Na raspolaganju nam je širok dijapazon potencijala. Vidimo i osećamo. Možemo znati i razumeti. Možemo da učimo; možemo da rastemo; možemo da isceljujemo; naročito ako naučimo da slušamo unutrašnju harmoniju svih stvari i zadržimo centralnu osu planine dok prolazimo kroz sito i rešeto.

Ptice su iščezle s neba,
i poslednji oblak je otplovio.
Sedimo zajedno,
planina i ja,
dok samo planina ne ostane.
(Li Po)

Pokušajte: da zadržite mentalnu sliku planine dok sedite u formalnoj meditaciji. Istražite njenu korisnost u produbljivanju svoje sposobnosti da zadržite mirnoću; da sedite tokom dužeg vremenskog perioda; da sedite suočeni sa nedaćama, poteškoćama, olujama ili jednoličnošću unutar uma. Zapitajte se šta učite eksperimentišući sa ovom vežbom. Možete li da vidite kako se neki delikatan preobražaj pojavljuje u vašem stavu prema promenljivim stvarima u životu? Možete li da nosite tu sliku planine tokom svakodnevnog života? Možete li da vidite planinu u drugima, dopuštajući im da imaju sopstvene obrise i formu, da svaka planina bude jedinstveno svoja?


 :andjali
Naslov: Odg: Jon Kabat-Zinn: Meditacija sabranosti (za svakodnevni život)
Poruka od: Sati Septembar 04, 2014, 18:54:01
Meditacija jezera

Slika planine je samo jedna od mnogobrojnih u kojima možete pronaći podršku za sopstvenu praksu i učiniti je živopisnijom i utemeljenijom. Slike drveća, reka, oblaka i neba isto tako mogu biti korisni saveznici. Slika sama po sebi nije fundamentalna, ali može produbiti i proširiti vaš pogled na praksu.

Za neke ljude slika jezera je naročito od koristi. Zato što je jezero prostranstvo vode, slika je sama po sebi pogodna za ležeći položaj, iako se može praktikovati i sedeći. Znamo da je princip vode podjednako elementaran  kao i stena, te da je po svojoj prirodi snažniji od stene u smislu tiha voda breg roni. Voda takođe poseduje očaravajući kvalitet prijemčivosti. Rastaka se primajući sve u sebe, a potom se ponovo stapa. Ako udarite planinu ili stenu čekićem, uprkos njenoj tvrdoći ili upravo zbog nje, stena se odlama, komada, raspada. Ali, ako čekićem udarite okean ili jezerce, sve što dobijate je zarđali čekić. U tome se otkriva ključno svojstvo vode i njene moći.

Da biste uvežbali upotrebu slike jezera u meditaciji, vizualizujte jezero, telo vode sadržano u prijemčivom zemljinom koritu. Primetite, kako u mentalnoj slici, tako i u sopstvenom srcu, da voda voli da se ujedinjuje na nižim mestima. Traži sopstveni nivo, hoće da bude sadržana. Jezero koje ste prizvali može biti duboko ili plitko, plavo ili zeleno, blatnjavo ili čisto. Kad nema vetra, površina jezera je ravna. Nalik ogledalu, odražava drveće, stene, nebo i oblake, momentalno držeći sve u sebi. Vetar pokreće talase na jezeru, od žuborenja do velike uzburkanosti. Čist odraz nestaje. Ali sunčeva svetlost još može zablesnuti na žuboru vode i zaplesati na velikim talasima u igri svetlucavih dijamanata. Kad padne noć, na redu je mesečev ples po jezeru ili, ako je površina mirna, njegov odraz se pojavljuje zajedno sa obrisima drveća i senkama. U zimu jezero može da se smrzne, ali ispod ipak vrvi od pokreta i života.

Kada ste utvrdili mentalnu sliku jezera, dopustite sebi da postanete jedno sa tim jezerom dok ležite na leđima ili sedite u meditaciji, tako da su vaše energije sadržane u svesnosti, otvorenosti i saosećajnosti prema samima sebi, na isti način kao što je voda jezera sadržana u prijemčivom i prihvatajućem zemljinom koritu. Dišući sa slikom jezera iz trenutka u trenutak, osećajući telo jezera kao sopstveno, dopustite umu i srcu da budu otvoreni i prijemčivi, da odražavaju šta god da se pojavi. Iskusite trenutak potpune mirnoće kad su i odraz i voda potpuno čisti, kao i one trenutke kada je površina uznemirena, uzburkana i zamućena, a odraz i dubina izgubljeni na neko vreme. Kroz sve to, dok ste u meditaciji, jednostavno primećujte igru različitih energija svog uma i srca, nestalnih misli i osećanja, impulsa i reakcija koje dolaze i odlaze kao žubor i talasi, primećujte njihove efekte kao kada posmatrate različite promenljive energije u igri na jezeru: vetar, talase, svetlost i senke, odraze, boje, mirise.

Da li vaše misli i osećanja uznemiravaju površinu? Da li ste u redu sa tim? Možete li da vidite namreškanu ili zatalasanu površinu kao intiman, esencijalni aspekt u bivanju jezerom koje poseduje takvu površinu? Možete li se poistovetiti ne samo sa površinom, nego sa celokupnim telom vode, tako da postanete mirnoća ispod površine, koja u većini slučajeva samo nežno leluja, čak i kada je površina uzburkana do zapenjenosti?

Na isti način, kako u meditativnoj praksi, tako i u svakodnevnom životu, možete li da se poistovetite ne samo sa sadržinom sopstvenih misli i osećanja, nego i sa prostranim, nepokolebljivim rezervoarom svesti smeštenim ispod površine uma? U meditaciji jezera sedimo s namerom da u svesti i prihvatanju zadržimo sve kvaliteta uma i tela, baš kao što je jezero uljuljkano i sadržano u zemlji, odražavajući sunce, mesec, zvezde, drveće, stene, oblake, nebo, ptice, svetla; jezero milovano vazduhom i vetrom koji iznose i naglašavaju njegovu iskru, životnost, esenciju.

Za takvog dana u rujnu ili listopadu Walden je savršeno šumsko zrcalo, okruženo kamenjem koje je mome oku dragocjeno kao da je malobrojnije ili rjeđe. Možda ništa tako lijepo, tako čisto i u isti mah tako veliko ne počiva na površini zemlje kao što je jezero. Nebeska voda. Ne treba mu ograde. Narodi dolaze i odlaze oskvrnjujući je. Zrcalo je to što ga nijedan kamen ne može razbiti, čije se živo srebro nikad neće istrošiti, čiju pozlatu priroda neprestano obnavlja; nikakve nevere, nikakva prašina ne može zamutiti njegovu vazda svježu površinu — zrcalo u koje tone svaka nečist što se u njemu pojavi, pometena i oprašena magličastom četkom sunca — njegovom laganom krpom za prašinu — koja ne zadržava dah što se na nju izdahne, nego ispušta vlastiti da lebdi poput oblaka visoko iznad njegova površja i odražava se sveudilj u njegovu krilu.

(Toro, Valden, prevod Dinko Telećan, biblioteka elektroDAF, Zagreb)

Pokušajte: Upotrebite sliku jezera kao podršku sedenju ili ležanju u mirnoći, ne odlazeći nigde, budite sadržani i uljuljkani u svesnosti. Primetite kada um samo odražava, a kada je upetljan. Primetite smirenost ispod površine. Da li vam ta slika predlaže neki nov način da se nosite sa sobom u vreme previranja? 

 :andjali
Naslov: Odg: Jon Kabat-Zinn: Meditacija sabranosti
Poruka od: Sati Septembar 10, 2014, 09:40:59
Meditacija u hodu

Mir je svaki korak.
Tik Nat Han

Poznajem ljude kojima je veoma teško da sede, ali duboko uđu u meditaciju dok hodaju. Kakav god da je slučaj sa vama, ne možete sedeti baš sve vreme. Za neke ljude praktično je nemoguće da sede i da budu sabrani uz sav taj bol, uzrujanost i bes koji osećaju. Ali mogu da hodaju sa svim tim.

U tradicionalnom monaškom okruženju, periodi sedenja isprepleteni su sa periodima meditacije u hodu. To je ista praksa. Hodanje je jednako dobro kao i sedenje. Ono što je važno je naše stanje uma.

U formalnoj hodajućoj meditaciji prisutni ste za samo hodanje. Možete da se usredsredite na svaki korak u celosti ili na njegove pojedinačne segmente kao što su: podizanje stopala, guranje napred, spuštanje, podizanje drugog stopala...; ili na pokrete celog tela. Možete spojiti svesnost hodanja sa svesnošću disanja.

U meditaciji u hodu ne hodate da biste negde stigli. Obično je to kretanje napred-nazad po pravoj liniji ili kretanje u krug. Kada bukvalno nemate gde da idete, to vam olakšava da budete tu gde jeste. Koja je poenta pokušavanja da budete negde drugde na stazi kojom hodate, kada je ona svuda ista? Izazov je – možete li da ostanete u potpunosti sa svojim korakom, sa svojim dahom?

Hodajuću meditaciju možete praktikovati bilo kojom brzinom, od izuzetno sporog do žustrog hoda. Koliko koraka možete da ispratite zavisi od brzine. Praksa je da prihvatite svaki korak kako dolazi i da s njim budete potpuno prisutni. To znači da osećate svaku senzaciju hodanja – u stopalima, u nogama, u  držanju tela, u načinu na koji hodate – kao i uvek, iz trenutka u trenutak, a u ovom slučaju i iz koraka u korak. Možete to zvati gledaj kud ideš, u namernoj igri reči, premda se ovde radi o unutrašnjem gledanju. Ne gledate u stopala!

Baš kao i u sedećoj meditaciji, pojavljivaće se stvari koje će vam odvlačiti pažnju od čistog iskustva hodanja. Sa tim opažajima, mislima, osećanjima, impulsima, sećanjima i slutnjama, radite isto što inače radite dok sedite u meditaciji. Najzad, hodanje je mirnoća u pokretu, sabranost koja teče.

Najbolje je da formalnu meditaciju u hodu radite na nekom mestu gde to neće biti spektakl za druge ljude, naročito ako ćete vežbati veoma sporo. Dobra mesta su dnevna soba, poljane ili čistine u šumama; izolovane plaže su takođe dobre. Gurajte kolica u supermarketu i možete hodati lagano koliko hoćete.

Hodajuću meditaciju možete neformalno da vežbate bilo gde. Ona ne podrazumeva koračanje napred-nazad, niti u krug, nego normalno hodanje. Možete sabrano hodati trotoarom, duž hodnika na poslu, dok šetate psa ili dok šetate sa decom. Podsećajte se na to da ste ovde u svom telu. Jednostavno podsetite sami sebe da budete u ovom trenutku, sa svakim korakom, prihvatajući svaki trenutak kako dolazi. Ako primetite da ste užurbani ili da postajete nestrpljivi, usporavanje koraka vam može pomoći da smanjite zalet i da se podsetite da ste sada ovde, a kada stignete tamo – bićete tamo. Ako propustite ovde, vrlo je verovatno da ćete propustiti i tamo. Ako vaš um nije usredsređen ovde, vrlo je verovatno da neće biti usredsređen ni samo zato što ste stigli negde drugde.

Pokušajte: da unesete svesnost u hodanje, gde god da se nalazite. Usporite malo. Usredsredite se na svoje telo i na sadašnji trenutak. Budite zahvalni za činjenicu što ste u stanju da hodate, toliko ljudi to ne može. Primetite kako je to čudesno i, na trenutak, ne uzimajte zdravo za gotovo da vam telo tako izvrsno funkcioniše. Znajte da se uspravno krećete po licu Majke Zemlje. Hodajte dostojanstveno i sa poverenjem i, kao što kaže Navaho izreka, hodajte u lepoti, gde god da ste.

Pokušajte i formalno hodanje. Pre ili posle sedenja, probajte da provedete neko vreme u hodajućoj meditaciji. Zadržite kontinuitet sabranosti između hodanja i sedenja. Dobro je ako to činite deset minuta, ili pola sata. Zapamtite da vremenski period nije ono čime se ovde bavimo. Ali više ćete naučiti i dublje ćete razumeti meditaciju hodanja ako postavite sebi izazov da ostanete u njoj, mimo prvog ili drugog impulsa da se zaustavite.


 :andjali
Naslov: Odg: Jon Kabat-Zinn: Meditacija sabranosti
Poruka od: Sati Septembar 13, 2014, 20:35:52
Stojeća meditacija

Meditacija u stojećem položaju najbolje se može naučiti od drveća. Stanite blizu jednog ili, još bolje, stanite u red drveća i samo gledajte u jednom smeru. Osetite kako vam stopala puštaju korenje u zemlju. Osetite kako vam se telo lagano njiše – uvek će to činiti – baš kao i drveće na povetarcu.  Stojeći mirno tu gde jeste, budite u dosluhu sa disanjem i upijajte ono što je ispred vas ili držite oči zatvorenim osećajući okruženje. Osetite drvo koje vam je najbliže. Slušajte ga, osetite njegovo prisustvo, dodirnite ga umom i telom.

Iskoristite dah da vam pomogne da ostanete u ovom trenutku… osećajući sopstveno telo kako stoji, diše, biva, iz trenutka u trenutak.

Kada vam um ili telo upute prve signale da je možda vreme da krenete dalje, ostanite da stojite još malo, prisećajući se kako drveće mirno stoji godinama, ponekad i nekoliko životnih vekova ako im se posreći.

Vidite šta drveće ima da vas nauči o mirovanju i bivanju u dodiru. Najzad, ono dodiruje zemlju korenjem i stablom, vazduh stablom i granama, sunčevu svetlost i vetar lišćem; sve o drveću koje stoji govori o bivanju u dodiru. Eksperimentišite stojeći na taj način, makar u kratkim vremenskim periodima. Radite na tome da budete u dodiru sa vazduhom na svojoj koži, sa osećajem u stopalima dok dodiruju zemlju, sa zvukovima sveta, sa plesom svetlosti, boja i senki, sa plesom uma.

Pokušajte: da stojite na ovaj način kad god se nađete u šumi, u planinama, pored reke, u dnevnoj sobi, ili dok samo čekate autobus. Dok ste sami, možete pokušati da okrenete dlanove ka nebu držeći ruke u različitim položajima, kao da su grane i lišće – pristupačne, otvorene, prijemčive, strpljive.


 :buda
Naslov: Odg: Jon Kabat-Zinn: Meditacija sabranosti
Poruka od: Sati Septembar 28, 2014, 14:53:43
Meditacija u ležećem položaju

Ležanje je čudesan način za meditaciju, ukoliko vam je uspeva da ne zaspite. Ako i zaspite, san u koji ste utonuli tokom meditacije može biti daleko više okrepljujući. Možete se probuditi na isti način, unoseći potpunu svesnost u te prve trenutke povratka u budno stanje.

Dok telo leži, zaista ga možete celog mnogo lakše opustiti nego u bilo kojem drugom položaju. Telo može utonuti u krevet, prostirku, pod ili tlo, dok mišići prestaju da ulažu i najmanji napor da bi vas održavali u jednom komadu. Ovo je dubinsko opuštanje na nivou mišića i motoričkih neurona koji njima upravljaju. Um to ubrzo prati, ako mu dozvolite da ostane otvoren i budan.

Korišćenje celog tela kao objekta pažnje u ležećoj meditaciji pravi je blagoslov. Možete osetiti telo od glave do pete, kako diše i zrači toplinu celom površinom kože. Celo telo diše, celo telo je živo. Dok unosite sabranost u telo kao celinu, možete ponovo osvojiti celo telo kao prostor svog bića i vitalnosti i podsetiti se da ja, ko god da je, ne stanuje samo u mojoj glavi.

Dok praktikujete meditaciju u ležećem položaju, možete se takođe usredsrediti na različite delove tela – slobodnim tokom ili na sistematičan način. Ljude u našoj klinici u ležeću meditaciju uvodimo kroz četrdesetpetominutno „skeniranje“ tela. Ne može svako odmah da sedi četrdeset pet minuta, ali svako može da „skenira“ svoje telo. Sve što treba da radite je da legnete i osećate različite delove tela, te da ih zatim opustite. Skeniranje je sistematično u smislu da kroz različite telesne regije prolazimo određenim redosledom. Ali ne postoji samo jedan način da se to uradi. Skeniranje možete raditi od glave do stopala, od stopala do glave, od jedne bočne strane tela do druge.

Jedan od načina da ovo praktikujete je da usmerite dah ka unutra, da zamislite da udišete i izdišete kroz različite delove tela, kao kad biste mogli da udišete direktno na nožne prste, koleno ili na uho, i da isto tako izdišete kroz ta mesta. Kad osetite da ste spremni, pri izdahu samo otpustite taj deo tela, dopuštajući ili pozivajući ga da se rastvori u vašoj mentalnoj slici, dok vam se mišići sami opuštaju i dok ulazite u mirnoću i otvorenu svesnost, pre nego što sa sledećim udahom krenete dalje i povežete se sa sledećim delom tela. Koliko god je moguće, neka se disanje u potpunosti odvija kroz nos.

Ipak, ležeća meditaciju ne morate da radite toliko sistematično kao kod skeniranja tela. Po sopstvenoj volji se možete usredsrediti na samo određene delove ili na one koji postaju dominantni u polju vaše svesti, recimo usled bola ili zdravstvenog problema. Ulazak u te delove sa otvorenošću, pažnjom i prihvatanjem može vam doneti dubinsko isceljenje, naročito ako redovno vežbate. Imaćete osećaj dubinskog negovanja telesnih ćelija i tkiva, kao i psihe i duha, celog tela i duše.

Meditacija u ležećem položaju takođe je dobar način za povezivanje sa emocionalnim telom. Mi posedujemo metaforično, mitsko srce, kao i ono fizičko. Kada se usredsredimo na predeo srca, to nam može pomoći da se povežemo sa svakom senzacijom stegnutosti u grudima, zatvorenosti ili težine, i da postanemo svesni emocija kao što su žalost, tuga, usamljenost, očaj, bezvrednost ili bes, koji možda leže ispod površine tih fizičkih senzacija. Govorimo o slomljenom srcu, o zgrčenom i opterećenom srcu, jer je srce u našoj kulturi prepoznato kao središte emotivnog života. Srce je takođe mesto ljubavi, radosti, saosećanja, a takve emocije podjednako zaslužuju pažnju i poštovanje kada ih otkrijete.

Mnogobrojne meditativne prakse, kao što je meditacija prijateljske ljubavi, posebno su orijentisane ka negovanju određenih emotivnih stanja koja, metaforično govoreći, proširuju i otvaraju srce. Prihvatanje, opraštanje, ljubav i blagost, velikodušnost i poverenje osnažuju se namernim usmeravanjem  i održavanjem pažnje na predelu srca i buđenjem takvih osećanja kroz formalnu meditativnu praksu. Ova osećanja takođe se osnažuju prostim prepoznavanjem kad god se u meditativnoj praksi spontano jave, kao i svesnim susretanjem sa njima.

Ostali delovi tela isto tako imaju metaforična značenja i može im se pristupiti u meditacijama, ležećoj ili nekoj drugoj, uz ovu vrstu svesnosti o telu. Solarni pleksus ima kvalitet zračenja nalik suncu i može nam pomoći da steknemo osećaj centriranosti, jer je smešten u gravitacionom centru tela, kao i osećaj vitalnosti (digestivne vatre). Grlo vokalizuje naše emocije i može biti stegnuto ili otvoreno. Osećanja se ponekad mogu zaglaviti u grlu, čak i ako je srce otvoreno. Kada razvijemo sabranost u predelu grla, to nas povezuje sa našim govorom i njegovim tonskim kvalitetima – s jedne strane, to su eksplozivnost, brzina, promuklost, glasnoća, automatizam ili, s druge strane, mekoća, nežnost i senzitivnost – kao i sa sadržajem govora.

Za svaki predeo fizičkog tela postoji odgovarajući deo u emocionalnom telu ili mapa koja nosi naša dublja značenja, vrlo često potpuno ispod nivoa naše svesti. Da bismo nastavili da rastemo, treba neprestano da aktiviramo, slušamo i učimo od svog emocionalnog tela. Ležeća meditacija u tome je od velike pomoći, dok god ste spremni da se, kad ustanete, suočite sa potezima koje uvidi tokom meditacije možda od vas zahtevaju. U stara vremena, naše kulture, mitologije i rituali pomagali su proces aktivacije emocionalnog tela, poštujući njegovu vitalnost i prolaznost. Obično se to radilo u istopolnim praksama inicijacije, koje su organizovali stariji članovi zajednice, a zadatak je bio da edukuju omladinu o tome šta znači biti potpuno odrastao unutar jednog plemena ili kulture. Važnost razvoja emocionalnog tela danas se slabo prepoznaje. Poprilično smo prepušteni sami sebi na tom putu odrastanja, bilo da smo muškarac ili žena. Stariji među nama možda su i sami postali otuđeni usled nedostatka takvog odgoja, tako da više ne postoji kolektivna svest o tome kako voditi probuđenu emotivnu vitalnost i autentičnost mladih ljudi i dece. Sabranost može doprineti ponovnom buđenju stare mudrosti u nama i u drugima.

Pošto u životu mnogo vremena provodimo ležeći, ležeća meditacija pruža lako pristupačan prolaz ka drugoj dimenziji svesnosti. Pre spavanja, nakon buđenja, dok se odmarate ili lenčarite, ležanje vas samo po sebi može pozvati da vežbate sabranost. Povezujemo disanje i telo iz trenutka u trenutak, ispunjavamo telo svesnošću i prihvatanjem, osluškujemo, osluškujemo, čujemo, čujemo, rastemo, rastemo, ostavljamo, dopuštamo da bude…

Pokušajte: da se kada se nađete u ležećem položaju okrenete svom dahu. Osetite kako se on kreće čitavim telom. Budite sa dahom u različitim delovima tela, kao što su stopala, noge, kukovi i deo oko genitalija, stomak, grudi, leđa, ramena, ruke, grlo i vrat, glava i lice, vrh glave. Pažljivo slušajte. Dopustite sebi da osetite šta god da je tu. Posmatrajte kako telesne senzacije protiču i menjaju se. Posmatrajte svoja osećanja prema tom protoku i promeni.

Pokušajte da namerno meditirate u ležećem položaju, ne samo pred spavanje. Uradite to izvan kreveta, na podu, u različitim delovima dana. Povremeno to uradite na otvorenom polju, na livadi, ispod drveta, na kiši, na snegu.

Posvetite posebnu pažnju telu dok odlazite na spavanje i dok se budite. Makar na nekoliko minuta, dobro se proteglite, po mogućstvu dok ležite na leđima, i jednostavno osetite kako dišete celim telom. Usmerite pažnju naročito ka delovima tela koji su za vas problematični i radite sa dahom, dopuštajući da ih dah vrati u zajedništvo i celovitost sa ostatkom tela. Imajte na umu emocionalno telo. Poštujte svoju intuiciju.


(http://www.abc.net.au/radionational/image/4342242-16x9-340x191.jpg)
Naslov: Odg: Jon Kabat-Zinn: Meditacija sabranosti
Poruka od: Sati Decembar 04, 2014, 12:29:35
Spustite se na pod bar jednom dnevno

Kad se spustite na pod, javlja se onaj osećaj kao da je vreme stalo, bilo da praktikujete ležeću meditaciju “skeniranja” tela ili da radite vežbe, lagano ali odlučno rastežući telo do granice prijatnosti, prvo u jednom, zatim u drugom smeru, sabrano radeći hatha jogu. Već samim tim što boravite na podu stvara se tendencija ka razbistravanju uma. Možda zato što nam je boravak na podu toliko stran da razbija naše uobičajene neurološke šablone i poziva nas da uđemo u ovaj trenutak kroz iznenadno otvaranje onoga što možemo nazvati telesnim vratima.

U osnovi hatha joge je ideja da u potpunosti boravite u telu, dok unosite svesnost u različite senzacije, misli i osećanja koja se javljaju dok se pomerate, rastežete, dišete, održavate položaje, posežete za nečim ili podižete ruke, noge i torzo. Kažu da postoji 80.000 osnovnih joga položaja. Iako novih izazova za telo ne može ponestati, ja se neprestano vraćam onom jezgru od možda dvadesetak položaja, koji me godinama uvode sve dublje u telo i sve dublje u mirovanje.

Joga povezuje pokrete i mirovanje jedno sa drugim. To je divna praksa koja hrani. Kao i u ostalim oblicima praktikovanja sabranosti, ne pokušavate nigde da stignete. Ali se s namerom pomerate do krajnjih granica sopstvenog tela u ovom trenutku. Istražujete gde se može pojaviti osećaj napetosti povezan sa istezanjem, podizanjem ili održavanjem ravnoteže u neobičnim prostornim konfiguracijama udova, glave i trupa. Boravite u položaju, obično nešto duže nego što bi jedan deo vašeg uma to voleo. Samo dišete i samo osećate svoje telo. Ne tražite da se probijete do nečega. Ne takmičite se ni sa kim, čak ni ne težite da unapredite svoje telo. Ne kritikujete to kako vam se telo ponaša. Jednostavno boravite u mirnoći, unutar punog spektra iskustava, uključujući svaku napetost ili neudobnost (koja u svakom slučaju treba da bude bezazlena, ako ne primoravate sebe da prevaziđete sopstvene granice). Svesni ste zrenja tih trenutaka u svom telu.

Za posvećenog vežbača, teško je ne primetiti kako telo voli umerenost u svemu tome i kako se menja samo po sebi. U ovoj praksi osećaj da ste na putu do nečega često odgovara osećaju u kome ste baš sada, dok telo sve dublje i dublje tone u istezanje ili opuštanje i dok ležite na podu između još zahtevnijih položaja. Bez prisiljavanja, jednostavno dajete sve od sebe da se telo i um, pod i svet, usklade kao potka i osnova u tkanju, dok ostajete u dodiru.

Pokušajte:
da se spustite na pod jednom dnevno i da sabrano istežete telo, makar tri-četiri minuta, ostajući u dodiru sa dahom i onim što vam telo poručuje. Podsetite se da je ovo danas vaše telo. Proverite da li ste u dodiru sa njim.
Naslov: Odg: Jon Kabat-Zinn: Meditacija sabranosti - Tema Velikodušnost
Poruka od: cvrcak Avgust 06, 2018, 21:33:11
Slučajno naiđoh na ovu adresu, pročitah što-šta, pa se zainteresovah za praktičnije pojašnjenje kako upražnjavati velikodušnost. Kao prvo da naglasim da budizam za mene - koji ide u susret penziji ali još uvijek mora debelo zapeti, izdržati i iskazati se, ako želi sa određenim statusom opstati u surovom evropskom kapitalizmu Zapada - sa određenim balkanskim, uzgred, ateističkim shvatanjem filozofije života, (ne)sreće i (ne)uspjeha, dakle vrlo rado realno u materijalnom svijetu, sa zdravom dozom osjećaja, emocije i humora i naravno sada i ovdje, može još vrlo malo ili nikako značiti u pravcu poboljšanja kvaliteta života. Dakle, ovdje navedeno  tumačenje velikodušnosti ispada nekako teoretski i uopšteno.

Po tome kako se sa svojim (i)materijalnim dobrima odnosim prema užem i širem okruženju, mogu slobodno tvrditi da mi je određeni i nikako nizak nivo velikodušnosti genetski pretpostavljen. Znam koja je ljepota davanja i pomaganja te ne očekivanja ništa za uzvrat, naročito ne zloupotrebe toga. To se radilo u familijama po mojoj i ženinoj strani, moj otac je to radio ponajviše, samo ostaje neodgovoreno moje veliko pitanje da li je to znao i dobro – sa pravom mjerom radio. Drago mi je da sam to u prilici i sâm raditi a ne da je moja šaka dole i da iščekuje onu gore.

Ali, kako se situacija u familiji najblaže rečeno usložava, to mi se sve više nameće pitanje da li bi trebalo da je pomažem onoliko koliko njoj sve više treba. Na prvom mjestu da istaknem, ono što imam, zarađujem ni malo jednostavno jer naprimjer svaki radni dan moram da varim manje ili veće gluposti koje servira, blago rečeno, jedno malo, neotesano, tvrdoglavo, upravo azijsko, bolesno živinče od managera sa (u najmanju ruku) Napoleon complex. 

Familija, mislim na njen radno sposobni dio, na Balkanu, koja tamo u međuvremenu živi u uslovima sve surovijeg sirovog kapitalizma, je takoreći na izdisaju, ali ne može da shvati da je generalno i davno morala mijenjati shvatanje i ponašanje da bi opstala u novim uslovima. Dakle, sve joj je više potrebnija pomoć. Međutim, takoreći bez obzira na to, stare i nove navike, koje se moraju plaćati, ostaju; kao kafa, cigareta i mobilni telefon, pa i kola i pas, koji kao biva čuva njih i imovinu. Dok sam se ja u svojim uslovima, sâm od sebe i bez prinude, zdravo rezonujući o nezdravim i praktičnim stvarima, davno odvikao od kafe, cigarete i auta (imam optimalno riješen gradski saobraćaj pa i u samoj državi). Sve se može kada se hoće, i sve može baciti kao računica na papir. Nemam se kome šepuriti i prodavati nivo na Balkanu a pogotovo ne na Zapadu. I kada se u razgovoru s dotičnim familijarnim članovima nekako iz daljine dotakne cigareta i zdravlje, odgovor je otprilike kao 'šta ću, to mi je sve (zadovoljstvo)'. To ti je sve, zato što više i drugo ne poznaješ i nećeš. To je kao da iz navike i ovisnosti uzmeš novčanicu i zapališ je a uz to se truješ i jednog dana ćeš zažaliti, htjet ćeš još živjeti, bit će ti potrebna (još veća) pomoć, ali će biti kasno. I magarac ne zapinje treći put za isti kamen.

Zato mi je potrebno jasnije objašnjenje kako i dokle ići sa ovim duhovnim bogatstvom – velikodušnošću, pogotovo sa akcentom na zadnji navod:

“Dajte prvi. Ne čekajte da vam neko zatraži. Vidite šta se događa – naročito u vama. Možda ustanovite da jasnije vidite sebe i odnose sa drugima, kao i da imate više energije, a ne manje. Možda otkrijete da su, umesto da istrošite sebe ili svoje zalihe, one uvećane. Takva je moć svesne, nesebične velikodušnosti. Na najdubljem nivou, ne postoji onaj koji daje, ni dar, ni primalac... samo univerzum koji sam sebe preraspoređuje.”

Uistinu nastojim u-vidjeti šta se događa i prvi davati. Takođe nastojim mnogo toga, što nije kako treba, relativirati pa tako i materijalno i ostalo stanje familije. Naime, uvijek može biti gore. Treba biti sretan da kocka, kriminal, droga i/ili prostitucija nisu u igri. Vjerujem da postoji viša sila univerzuma ali ne da bi ona mogla i htjela imati u vidu (ne)djelovanje svakog pojedinca nego da je smrtnicima prepušteno da regulišu međusobne odnose.   
Unaprijed zahvaljujem na uloženom vremenu i naporu za odgovor na ovo pitanje. Naravno, dopunske informacije mogu dostaviti.
Naslov: Odg: Jon Kabat-Zinn: Meditacija sabranosti
Poruka od: Sati Avgust 09, 2018, 17:40:52
Dragi Cvrčak, drago mi je da ste se prijavili na forum i pokrenuli jednu vrlo zanimljivu temu, koja siguran sam muči mnoge.

I naravno, koliko ljudi, toliko različtiih situacija. Ali mislim da sve imaju neke zajedničke crte i to su stvari koje možemo "kopirati" od drugih i pokušati primeniti u svom životu. Prva je da zaista gledamo da prvi damo, a ne da merkamo i čekamo ko će i koliko nama dati, pa da onda kompenzujemo. jer to nije velikodušnost, već trgovina. Druga stvar je imati svest o osobi kojoj dajemo, ko je i kakva je. Jer nije isto pomagati nekoga ko se iz petnih žila upinje da sam sebi pomogne i nekoga ko je u stilu "lezi lebu da te jedem" ili sam sebe ubija jer mu je to "sve zadovoljstvo u životu". Ovim drugima treba pružiti priliku da odrastu, a ne neprekidnim dotiranjem ih uljuljkivati da će se već "nekako snaći". Klasičan primer su roditelji i deca neradnici. Koliko god da je bolno, treba znati gde povući crtu, jer je to pre svega u interesu te dece. Treća stvar je imati saosećanje ne samo za druge, članove porodice ili bliske osobe, već i za samoga sebe. Na to vrlo često zaboravimo. Iz tog slepila dolazi osećaj da sve možemo i da su naši materijalni, još više emocionalni resursi nepresušni. A nisu. NISU. Takođe, kao što dobro znamo, situacija može u danu da se okrene. Povreda na radu, udari nas auto na pešačkom ili se za probadanje u levoj slabini ispostavi da je poveći tumor. Hoću da kažem da koliko smo usmereni na pomaganje drugima, isto toliko treba da osluškujemo svoje potrebe i pomažemo samima sebi. To nije sebičnost, već razumnost, jer se radi o vrlo važnom balansu: dajući drugima, iskorenjujemo pohlepu i razvijamo velikodušnost; dajući sebi, slabimo lakomislenost i jačamo osećaj zadovoljenosti u životu, koji je vrlo važan za naše duhovno zdravlje i ne treba ga nikako zanemariti.

I četvrta stvar na koju moramo obratiti pažnju jeste unutrašnji stav sa kojim dajemo. On treba da je stav, naravno dobrovoljnosti (što je nešto drugo od griže savesti koja nas nekad tera da dajemo), kao i stav radosti. Tek tada davanje donosi pravi plod darovatelju. E sad, Buda je često govorio o zakonu kamme/karme i plodovima naših dela, pa i davanja, koji će doći u ovom ili u narednim životima. Ta ideja nije baš mnogo bliska ljudima sa Zapada i njihovom strogo materijalističkom pogledu na svet. No svejedno, ako smo dovoljno pažljivi, uočićemo "instant plod" pri samom činu davanja, osećaj radosti i topline dok posmatramo osmeh i zahvalnost onoga koji prima. Zato bih uz sve stvari koje sam nabrojao dodao na kraju da je i pažljivost važan kvalitet koji treba razvijati, kako bismo bili svesni situacije davanja i svih njenih implikacija. Naravno, kada dajemo, umesto pažljivosti, često u sebi gunđamo i kritikujemo toga kome dajemo jer je lenj, neradnik, parazit itd. Sa takvim stavom, bolje onda da ne dajemo. Poštenije je i prema njemu i prema nama.

Eto to je nekoliko mojih razmišljanja na zadatu temu, pa ako je od koristi, odlično. Ako nije, ništa, poješće ih i tako mrak interneta  :kez2:
 
Naslov: Odg: Jon Kabat-Zinn: Meditacija sabranosti
Poruka od: Bodhisattva Mahadeva Avgust 29, 2018, 22:50:49
Mislim da se treba davati, ali oprezno davati... da ne ugrozimo svoju sposobnost davanja i postanemo oni kojima treba davati.