Budizam > Zajedničke teme
Budizam i istorija
Sati:
Grci u Tipitaki
Različita plemena i etničke grupe pomenuti su Tipitaki. Jedna od njih je i Jona. U dijalogu sa bramanom Assalayanom, koji ističe značaj kasti, Buda tvrdi da kaste moraju biti socijalni fenomen, a ne božanski predodređeni poredak, pošto među Jonama postoje samo dve grupe, slobodni ljudi i robovi; a onaj ko je gospodar može postati jednoga dana rob i obrnuto (M.II,149). Ime Jona je izvedeno of imena Jonija, starog naziva za Grčku, ili preciznije, za grčke države i narod u obalskom pojasu Anadolije. Kada su oni bili porobljeni i uključeni u carstvo Ahemenida, pružila im se prilika da putuju čirom ogromnog carstva, čak do njegovih istočnih granica. A te istočne granice dodirivale su naravno zapadni obod Indije. I tako, kada je Aleksandar Makedonski stigao čak do Taksile (u današnjoj pakistanskoj provinciji Pendžab), pred gradsku kapiju je izašla delegacija lokalnih grčkih trgovaca da ga pozdravi. Jedan od Ašokinih edikata pominje Jone kao narod na granici njegovog carstva i jedan od tih proglasa je zapravo i pisan na grčkom. Čuveni zlatnik koji je izdao car Kaniška (120. godina?) ima na sevi figuru Bude i njegovo ime (BODDO) ispisano grčkim pismom.
Malo je verovatno da je Buda ili bilo koji Indijac iz oblasti gde je on živeo ikada video nekog Grka, ali pominjanje Jona u Tipitaki pokazuje da je nekoliko izolovanih informacija o njima ipak uspelo da se probije na istok. Zanimljivo je da komentar uz Anguttara nikayu pominje da su Sakje, Budino pleme, imali statue Jone koji drži lampu. Posle Aleksandrovih osvajanja veliki broj Grka preselio se u Indiju (današnji Avganistan i Pakistan) i odatle imao izvestan uticaj na indijsku kulturu.
:)
Sati:
VELOVI I POKRIVANJE LICA
Veo (ogunthana) jeste komad tkanine koji se koristi za pokrivanje. Neke religije i kulture zahtevaju od žena da se pokrivaju kada su na javnom mestu, smatrajući takav čin znakom skromnosti. Biblija kaže da žene treba da pokrivaju glavu dok su u crkvi (Prva poslanica Korinćanima, 11, 4-16), a veo koji mlada na Zapadu nosi tokom ceremonije sklapanja braka jeste trag ovakve prakse. U većini islamskih zajednica žene moraju da velom pokrivaju kosu ili ponekad i čitavo lice kada su na javnom mestu. U Budino vreme neke žene su nosile veo, iako više kao nekakav ekvivalent šeširu, nego da bi sakrivale lice. No, otprilike početkom prvog milenijuma, počelo je da se smatra prikladnim za žene iz viših slojeva društva i onima unutar kraljevskog doma da velom prekrivaju lice. To je bio začetak onoga što je nazvano purdah, isključivanje žena iz javnog života, trenda koji je postao rašireniji u Indiji sa dolaskom islama u XIII veku. Seoske žene u Indiji će i danas sarijem pokriti i lice u prisustvu muškaraca koji nisu u rodbinskoj vezi sa njima (videti sliku).
Lalitavistara, živopisna Budina biografija sadrži jednu zanimljivu priču vezanu za ovo pitanje. Prema ovom delu, pošto je Yasodhara bila odabrana da postane žena princa Siddhatthe, ljudi su je kritikovali što ne koristi veo u prisustvu svog svekra i svekrve. Ovo je tumačena kao znak neskromnosti i svojeglavosti. Tako Lalitavistara opisuje mladu ženu kako se pravda ovim rečima: "Oni koji su obuzdani telom i ponašanjem, odmereni u govoru, motre nad svojim čulima, blagi i smireni, zašto bi takvi pokrivali svoje lice? Čak i ako su pokriveni sa hiljadu velova, a besramni i neumereni, nepošteni i bez vrline, takvi žive u ovome svetu nepokriveni i izloženi pogledima. Ako je žena bez vela, ali stražari nad svojim umom i čulima, verna svome mužu i razmišlja o drugome, takva blista poput Sunca i Meseca. Pa zašto bi onda pokrivala lice? Mudrac koji čita misli drugih, zna moje namere, kao što i božanstva znaju moje postupke i vrlinu, moju disciplinu i skromnost. Pa zašto bih onda pokrivala lice?"
Iako je ova priča apokrifna, ona je u saglasju sa Budinom idejom da je psihološko i unutrašnje važnije od materijalnog i spoljašnjeg.
Š. Dhammika
Sati:
KOSA
Kosa su duga, tanka vlakna koja izbijaju na različitim delovima tela. U skladu sa stavom svoga vremena, Buda je obično pravio razliku između dlaka na na glavi (kesa) i dlaka na telu (loma, MN 10). U ovu drugu grupu ubrajale su se obrve (bhamu), trepavice (pamha), dlake u nosu (nasikaloma), brada (massu), stidne dlake (sambāhe loma) i dlake ispod pazuha (upakaććha loma, Vin. IV,260). Kosa ima dugu istoriju svog socijalnog, religijskog, erotskog i psihološkog značenja. Sikizam tako podučava da muškarci ne bi trebalo da seku svoju kosu, dok Biblija osuđuje dugu kosu kod muškaraca kao neprirodnu (Prva poslanica Korinćanima, 11, 14). Islam i ortodoksni judaizam traže od muškaraca da s ene briju. U nekoliko religija žene moraju da velom ili perikom pokrivaju svoju kosu. Tradicija stare Indije smatrala je kosu jednim od pet vrsta ljudske lepote, a sjajna, crna kosa imala je snažan erotski naboj.
U Budino vreme frizerski zanat je bio vrlo sofisticiran, jer su i muškarci i žene posvećivali veliku pažnju svojoj kosi. Žene su obično pravile razdeljak na sredini glave (dvedhasira vibhatta), nosile pletenice (veṇi, Đa. II,185) i mazale kosu sandalovim uljem, koje je služilo i kao miris i kao sjajilo (Đa. V,156). Kurtizana Ambapālī je imala sjajnu crnu kosu sa uvojcima na vrhovima, razdvojenu češljevima i ukrašenu cvetovima i zlatnim ukrasima (Thi. 252-5).
Kada je Nanda napuštao dom da bi postao monah, osvrnuo se i video svoju devojku sa kosom razdeljenom češljevima (upaḍḍhullikhitehi kesehi). To je bila slika koje kasnije nije mogao da se oslobodi (Ud. 22). Kod muškaraca, sikhābandha se sastojala od duge kose upletene zajedno sa tkaninom, koja je potom bila obmotana oko glave poput turbana (D.I,7). Dečaci bi nosili pet punđica koji su se zvali ćūlaka (Đa.V,250), a žene bi nekada nosile draguljima ukrašene dijademe prikačene za kosu (Đa.I,65). Punđe na potiljku, vrhu glave ili sa strane su takođe bile popularne. Da bi se kosa ispravila ponekad je korišćeno saće ili meki deo banjanovog drveta (Vin.II,207). Muškarci su šišali bradu, puštali je da cela raste, formirali je poput kozije bradice (goḷomikam kārāpenti) ili na neki drugi način. Takođe bi čupali sede vlasi, kako bi prikrili činjenicu da stare (Vin. II,134).
Neki askete su nosili punđu (đaṭā), tj. kosu upletenu u duge pletenice, koje su ili slobodno visile ili svezane u različite oblike. Kada bi pletenice bile savijene u punđu na vrhu glave, to se nazivalo đaṭaṇḍuva (S.I,117). Neki askete su nosili perčine, dok su drugi potpuno brijali glavu ili bi čupali kosu dlaku p odlaku (D.I,167). Bramani su verovatno brijali glavu, izuzev malog dela na potiljku, koji su ostavljali da raste, kao što to i danas čine.
Buda je od svojih monaha tražio da briju i lice i glavu, a od monahinja da briju glavu, verovatno iz higijenskih razloga i da bi se umanjila taština (Vin.II,207). Od monahinja se očekivalo da se briju i ispod pazuha i oko polnog organa, što je smatrano znakom dobrih manira kdo žene (Vin.IV,260). Monasi su bili obavezni da šišaju dlake u nosu ako bi postale preduge, kako ne bi izgledali čudno ili odbojno (Vin.II,134).
Š. Dhammika
Aparigraha:
Jos? :dobar :cvike
Sati:
Moze! Postuj slobodno, ne stidi se ;))
Navigacija
[0] Indeks poruka
[#] Sledeća strana
Idi na punu verziju