Budizam > Theravada

Bhikkhu Ñanajivako (Čedomil Veljačić)

(1/12) > >>

oblica:
Hajde da posvetimo jednu temu, čoveku koji je širom otvorio vrata Budinom učenju u Jugoslaviji.  :pcelica:

Čedomil Veljačić,
rođen u Zagrabu, 1915. - Preminuo u Kaliforniji, 28.12. 1997. godine

Diplomirao je filozofiju 1939. godine, a 1962.god. doktorirao sa tezom ''Komparativno izučavawe indijske i indoevropske filozofije''.
1966. Godine odlazi u Šri Lanku, gde se potpuno zamonašio u theravada budističkom redu 1969. godine.
Tamo dobija monaško ime Nanajavako, što znači onaj koji živi znanje.

Šta ga je navelo da proučava budizam? Šta je objavio?
Kakav i koliki odjek ima njegovo delo na našim prostorima?

Nastavite... :yes

Fazlija:
GAĐENJE, MUČNINA I BIJEG IZ SVIJETA
Bhikkhu Nanajivako - Čedomil Veljačić:


Veljačić kao theravadski redovnik Bhikkhu Nanajivako na Šri Lanki

Veljačić svakako predstavlja najznačajnije, gotovo mitsko, ime jugoslavenskog buddhizma u drugoj polovici 20. stoljeća. Rođen je 1915. god. u Zagrebu, gdje 1939. godine završava Filozofski fakultet. Zgrožen užasima Drugog svjetskog rata, po vlastitom kazivanju, sredinom ratnog razdoblja mu pod ruke dolazi talijanski prijevod Bhagavad Giite koji na njega ne ostavlja dublji dojam. Što više, Bhagavad Giitu je cijeli život smatrao više-manje ratno-huškaškim djelom ranog, neuljuđenog i divljeg arijskog plemstva koje opravdava ubijanje i volju za moć. Sličan dojam već u mladosti na Veljačića ostavljaju djela judeo-kršćanskog kulturnog kruga. Stoga, već zarana mnogo veću utjehu nalazi u Gandhijevskoj etici nenasilja i učenjima bliskim jinizmu i buddhizmu. Vjerovatno su ga ta rana iskustva i traganja usmjerila ka daljnjem istraživanju istočnih filozofija, pa 1962. godine doktorira s tezom „Komparativno izučavanje indijske i evropske filozofije“ i već slijedeće godine postaje voditelj kolegija azijskih filozofija na Odsjeku za filozofiju Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. U tom razdoblju zajedno s kolegama profesorima Radoslavom Katičićem i Svetozarom Petrovićem sudjeluje u osnivanju studija indologije na zagrebačkom Filozofskom fakultetu

Veljačič u razdoblju od 1963. do 1965. boravi u Indiji kao gostujući profesor u okviru indijsko-jugoslavenske kulturne razmjene i predaje na poznatim sveučilištima u Madrasu (južna Indija), Delhiju i Šantiketanu (istočna Indija, pokrajina Bengal, sveučilišna ustanova osnovana od strane poznatog indijskog nobelovca Rabindranatha Tagora). Razdoblje provedeno u Indiji je Veljačić iskoristio za daljna proučavanja indijskih filozofija, osobito buddhizma, usavršavanje jezika (samskrta, palija i ostalih prakrta) te intenzivno prevođenje nekih od temeljnih indijskih filozofskih djela, kao i za pisanje komparativnih studija istočnih i zapadnih filozofija.


prof. Rada Iveković

Zgrožen svijetom, po vlastitom kazivanju - Sartreovskom mučninom, u njemu je tinjala iskra žudnje za buddhističkim povlačenjem, točnije bijegom, iz svijeta. Mladenačka zgroženost nad nasiljem i ljudskim zločinima, u Veljačića je bila osnova koja je kasnije potaknuta osjećajima dubokog gnušanja nad konzumentskim materijalizmom socijalizma i kapitalizma podjednako, a dodatno i najezdom hippy naraštaja sa „divljeg zapada“, kako ga je nazivao, čiju je masovnu i besciljnu navalu u traganju za smislom života osobno svjedočio u Indiji 60'tih godina. Tako početkom 1966. godine odlazi na Šri Lanku te ispunjava svoj san o zaređivanju u buddhistički theravadski prosjački red. Nakon dvije godine pripravništva, 1968. godine biva potpuno zaređen i uzima redovničko ime Bhikkhu (redovnik, prosjak) Nana-jiivako (koji živi znanje). U meditativnoj osami piše svoja glavna djela i nebrojene članke, pisma, osvrte, pisane i objavljivane na hrvatskom, engleskom i njemačkom jeziku. Odlazak u buddhističke redovnike Veljačiću daje svojevrsnu aureolu legendarnog i mističnog junaka ili sveca, a njegova naglašena akademska aktivnost, usprkos udaljenosti i borvaku na Šri lanci (s koje se, usprkos stalnom zapitkivanju znatiželjnika s područja Jugoslavije, nikada nije vratio) ga i dalje održava stalno prisutnim u jugoslavenskim i zapadnim akademskim krugovima. Kao svojevrsna legenda i pionir jugoslavenskog akademskog izučavanja istočnih filozofija (osobito buddhizma), Veljačič uskoro postaje i naš najpoznatiji popularni promicatelj buddhizma i općenito istočnih filozofija. Tako je u razdoblju druge polovice 20. stoljeća postao najpoznatije ime domaće filozofske indologije, i najplodniji domaći pisac na tom području. Potakao je mnoge ljude i izvan akademskih krugova na traganje za smislom u okviru buddhizma i ostalih istočnih filozofija. Iako u osami na udaljenoj Šri Lanki, Veljačič tako postaje najpoznatiji misionar buddhizma u Jugoslaviji. Pod njegovim utjecajem i vodstvom nastavljaju djelovati poznata imena domaće filozofske indologije, od kojih je najpoznatija svakako Rada Iveković, tadašnja profesorica zagrebačkog Filozofskog fakulteta, koja je uz Veljačića postala najplodnija domaća autorica komparativnih studija i prevoditeljica brojnih istočnih (osobito buddhističkih) filozofskih djela.

Na „pustinjačkom otoku", kako ga je zvao, ostaje sve do 1989. godine, kada mu se zdravlje pogoršava, a ratna zbivanja koja su toliko snažno obilježila njegovu mladost, i koja su se nekako baš u to vrijeme pripremala da ponovno razore zemlju iz koje je potekao, konačno ga sustižu u obliku građanskog rata i na njegovoj pustinjačkoj Šri Lanki. Tako na nagovor svoje kčerke Snježane Akpinar (s kojom je radio na istraživanju ostataka jainske kulture u predislamskoj Arabiji), prelazi živjeti u SAD, gdje je posljednje godine života proveo u mahayanskom samostanu Deset tisuća Buddha u Kaliforniji, gdje mirno umire 28. prosinca 1997. godine.

dimke:
Veljačić je nesumnjivo bio vrhunski intelektualac i nesporni autoritet u pitanjima budizma, ali ne mogu da se otmem utisku da se njegovo vidjenje budizma malo previše približava nihilizmu. Čitanje njegovih dela uvek kod mene ostavlja gorak ukus u ustima. Nedavno sam imao prilike da se uverim, u razgovoru sa ljudima koji imaju nešto više znanja od mene, da ovo nije samo moj utisak. Prirodno, gorak lek obično je mnogo bolji izbor od šarenih (placebo) pilula, ali ipak mi se čini da Veljačićevo vidjenje budizma može pre da predstavlja njegovu antipropagandu na ovim meridijanima, naročito kod ljudi koji tek dolaze u kontakt sa učenjem. Voleo bih da čujem i druga mišljenja o ovoj temi.

Sati:
Mogu da govorim jedino u svoje ime.
I tu imam da kažem da sam ja jedan od primera te "antipropagande"  :mgreen:

Davno je bilo, ali se sećam da sam video jedan intervju sa njim na TV. Mislim da ga je pravio, gle čuda, Ljubivoje Ršumović. Posle sam pročitao neke njegove tekstove u ondašnjoj Književnoj reči i Poljima, kao i prevode iz Kanona. Sve to me je toliko inspirisalo, da sam mu odmah napisao pismo i on mi je ljubazno poslao nekoliko knjižica u izdanju Buddhist Publication Society. Sećam se da je jedna bila Kalama sutta, druga je bila Bulenova knjiga Veština življenja, zatim zbornik o kammi, gde je bio i jedan Veljačićem tekst (Kamma - dozrevanje ploda) i još neke druge knjižice kojih se više ni ne sećam. Imao sam sreću da razmenim sa njim još nekoliko pisama i sebi razjasnim neke početne nedoumice. I tako je krenulo.

Naravno, kasnije sam pokušao da čitam i njegove druge radove, ali se oni često bave komparativnom filozofijom, a pošto nemam filozofsko obrazovanje, nisam ni imao sa čime da "kompariram".  :dkez:  Ali svejedno, i iz tih tekstova je naravno bilo moguće izvući ponešto meni razumljivo, što mi je pomagalo da sklopim mozaik.

Da, moguće je da je Veljačić ponegde stavljao jači naglasak na "gađenje prema svetu" kao osnovnom razlogu svog povlačenja na Šri Lanku, ali svako ima pravo na svoje razloge i interpretacije. Ono što je meni bilo važno je da mi je skrenuo pažnju na theravada budizam i dovoljno zainteresovao da se i sam udubim i stvorim svoje razloge za praktikovanje. Od njega, za mene, dovoljno  :yes

Fazlija:


Nadam se da cuvas ta pisma, jednom kada ce se raditi kakav muzej buddhizma ili Veljacica, to ce biti vrijedni izlosci. Veljacicevoj ulozi na nasim prostorima je upravo nedostajalo ovo sto su kasnije pokrenuli (stanoviti) Branko Kovacevic i drugi pioniri buddhizma u Jugoslaviji (npr. Zarko Andricevic i sl.). On je ostavio ogroman utisak na siroke mase, ali nije bio u prilici osigurati i prakticna sredstva da se ljudi ovdje pocnu time baviti u svakodnevnom zivotu. No, vjerovatno je zasluzan za to sto su se pioniri pojavili kasnije. Mogli bi smo reci da je Veljacic otkrio buddhizam za nas, a da su prvi naseljenici tog nepoznatog kontinenta nasi danasnji pioniri i svi oni koje oni vode u nove predjele neotkrivene duhovnosti.

Nego, Sati, kako si ti kasnije od Veljacica dosao do (pra)Sumske zajednice i osnivanja drustva (o)Srednji put? Sto ti je Veljacic rekao kako da pocnes s vjezbanjem? Kojoj je on skoli pripadao, i kako si dosao od Sri Lanke do Tajlandjana? Kako to da te nije Veljacic uputio na neke skole sa Sri Lanke, ili Burme? Od kuda bas Sumska skola?

Navigacija

[0] Indeks poruka

[#] Sledeća strana