Budizam
Budizam => Theravada => Temu započeo: Sati Septembar 07, 2010, 20:44:52
-
Čitam vrlu zanimljivu knjigu H. W. Schumanna "The Historical Buddha: The Times, Life and Teachings of the founder of Buddhism". To je jedna od najboljih do sada napisanih Budinih biografija, pisana na osnovu istorijskih tekstualnih i arheoloških izvora i uz maksimalno izbegavanje svih onih fantastičnih izmišljotina koje su se tokom 2500 godina isplele oko njegovog imena.
U knjizi nailazim na razne zanimljive detalje, pa bih neke da podelim ovde. Verujem da će i vama biti zanimljivi.
Elem jedna od stvari koje baš nisu jasne je Budino napuštanje doma i odlazak u beskućnike. Sa jedne strane, prema omiljenoj legendi, on se iskrao u pola noći, bez znanja svoje porodice, neposredno pošto mu se rodio sin Rahula. No, u Kanonu postoji mesto, o kojem smo govorili i na početku naše serije na temi Pali kanon grupa
http://forum.yu-budizam.com/pali-kanon-grupa/02-ariyapariyesan-sutta-%28mn-26%29/ (http://forum.yu-budizam.com/../pali-kanon-grupa/02-ariyapariyesan-sutta-%28mn-26%29/)
gde Buda sasvim drugačije opisuje svoj odlazak od kuće.
Evo šta o tom "problemu" piše Schumann:
Ponoćni odlazak i Sidhatthino odsecanje kose na obali reke Anoma jesu elementi legendarne pripovesti, ali ne i Budinog ličnog opisa istog događaja, na osnovu kojeg je jasno da su barem njegov otac Suddhodana i pomajka Pađapati znali za njegove namere, ali nisu bili u stanju da ga u tome zaustave:
"Pre svog prosvetljenja, dok sam još bio neprosvetljeni bodhisatta, razmišljao sam: ''Domaćinski život je skučen, prašnjav put. Svetački život je poput širokog polja. Nije lako, živeći kod kuće, praktikovati svetački život potpuno savršen, potpuno čist, nalik uglačanoj školjki. Šta ako bih obrijao kosu i bradu, obukao žuti ogrtač i napustivši domaćinski život otišao u beskućnike?... I tako sam, kasnije, još uvek mlad, crne kose i obdaren blagoslovom mladosti u prvoj životnoj dobi -- i dok su moji roditelji, neskloni tome, plakali tako da su im suze potokom lile niz lice -- obrijao kosu i bradu, stavio na sebe žuti ogrtač i napustivši domaćinski život otišao u beskućništvo." (MN 36; MN 26)
Ako jednostavni iskaz ovde dat stavimo pored tvrdnje iz Nidanakathe (komentar za Đatake, zbirku priča o Budinim ranijim životima) da je Bodhisattin odlazak u beskućnike (pabađđa) usledio neposredno pošto mu se rodio sin Rahula, čini se osnovanim pretpostaviti da je on zapravo jako dugo molio roditelje da se slože sa njegovom namerom, te da su oni na kraju svoj pristanak uslovili rođenjem unuka. To čak može objasniti i činjenicu da je Siddhattha tako kasno postao otac -- posle 13 godina braka, kada su i on i Bhaddakaććana (Yasodara) imali po 29 godina. Možda je Bhaddakaććana, kako ne bi izgubila muža, dugo odbijala da zatrudni. U svakom slučaju, kada je jednom sin (i naslednik) kojeg su Suddhodana i Pađapati tražili bio rođen, Siddhattha nije gubio vreme da ostvari svoju nameru okretanja od ovoga sveta.
:)
-
Odličan detalj i zanimljivo objašnjenje! Zaista je 29god mnogo za tadašnje društvo, a nije mi to nikada palo na pamet...
-
Kada sam imao 29 godina i ja sam dobio sina. Prvog i jedinog. Sjećam se da su mnogi tada govorili da je to kasno i što se čekalo do tada.. Kako li je tek bilo u ona stara vremena kada je i životni vijek trajao kraće? Vezano uz Budin život, baš sam često puta pomislio da bi ljudi svakako više prihvaćali njegov nauk kada bi se o njemu više pisao kao o čovjeku koji je našao put a manje upotrebljavale neke neutemeljene, nerealne i fantastične priče.. Eto, jedva čekam što će se dalje pisati pod ovom temom :)
-
I tako naš Buda otide u beskućnike. Ali gde je on zapravo otišao pošto je napustio svoj dom?
Biće da je tragajući prvo stigao u Rađagahu, glavni grad moćne države u slivu Ganga po imenu Magadha. Tamo je neobičnog mladića jednoga dana primetio i Bimbisara, kralj Magadhe. Evo kako taj događaj opisuje Pabbađa sutta (Odlazak u beskućnike, SN 3.1) (http://www.yu-budizam.com/canon/khuddaka/snp3-1.html), u Veljačićevom prevodu:
Opjevat ću odlazak u beskućnike,
kako se vidoviti odvratio od svijeta,
i kako se razmišljajući priklonio beskućništvu.
– Skučen je kućevan život, dom đubrište,
slobodan je prostor beskućnika – tako uvidi i ode.
Otišavši, odvrati se od zlih postupaka tijela,
odbaci zlu naviku govora, pročisti način života.
Tad Budni stiže u Rađagahu, u prestonicu Māgadhe,
okruženu brdovitim pašnjacima,
i pođe da prosi hranu, nadaren najvišim znamenjima.[1]
Ugleda ga Bimbisaro, sa svog kraljevskog dvora,
razazna mu obilježja, pa prozbori:
– Pogledajte ga, gospodo! Skladna lika, bijel i stasit,
i pokret mu je savršen, a pogled odmjeren.
Sabrano gleda preda se. Taj doista nije niska roda.
Nek požure kraljevski glasnici da izvide kuda će isposnik!
Upućeni kraljevi glasnici slijedili si ga u stopu.
– Kuda će krenuti isposnik, gdje mu je boravište?
Od vrata je do vrata prosio hranu
bdijući pomno nad ulazom vlastitih osijetila.
Prosjačka je zdjela brzo bila puna, obazrivost nagrađena.
Kad je isprosio hranu, šutljivi se mudrac udalji iz grada.
Pope se na brijeg Pandava; to će mu biti boravište.
Kad vidješe gdje se smjestio, i glasnici zastadoše,
a jedan ode da javi kralju.
– Maharađa, isposnik je na istočnom obronku brijega Pandava.
Tu sjedi kao moćan tigar, kao lav u planinskom klancu.
Hrabri vladar sasluša govor glasnika,
pa se hitro odveze do brijega Pandava.
Vozio se dokle je cesta sezala, a tada sađe s kola
junak i pešice se približi, najavi i sjede.
Sjedeći, kralj ga prijateljski pozdravi,
a kad je pozdrav uzvraćen, ovako prozbori:
– Mlad si i nježan, momak u cvijetu mladosti,
bujne ljepote kao čistokrvan ratnik
što sja na čelu vojnog odreda i predvodi moćnu družinu.
Ja ću ti blago udijeliti da uživaš,
samo mi reci iz kojeg si plemena!
– Na obronku Himalaja, povrh Kosale,
postojbina je moja, vladaru, bogatog i moćnog roda.
Potomci Sunčeva plemena, rod Sakya,
to je porodica koju sam napustio, vladaru,
odvraćen od čežnje, strasti.
Korijen sam nesreće prozreo u strasti,
a izvor smirenja u odricanju.
Polazim u naporan boj, duh mi se tome raduje.
------------------------
[1] Biće koje je dozrelo da dosegne duhovno Probuđenje rađa se po staroindijskoj tradiciji sa 32 osobita tjelesna znaka. Prilikom rođenja brahmanski svećenici, sazvani da predskažu budućnost djeteta, u takvom slučaju izjavljuju ocu: "Raduj se, gospodaru, jer se je jedan od najmoćnijih rodio kao tvoj sin! ... Dijete ti je, gospodaru, obilježeno sa 32 znaka Velikog Čovjeka. Pred tako obilježenim postoje u životu samo dva puta, bez trećega. Ako živi svjetovnim životom postaje pokretač Točka svjetskog zbivanja, pravedni vladar koji vlada svim četirima stranama svijeta, osvajač i održatelj blagostanja naroda, vlasnik sedmerostrukog blaga... Imat će više od hiljadu sinova heroja, slavnih pobjednika neprijateljskih vojski. A kad osvoju svu zemlju do okeanskih obala, ne uspostavlja svoju vlast ni silom ni mačem, nego pravednošću. -- Ali, ako se takav sin odvrati od svjetovnog života i otiđe u beskućnike, tada postaje veličanstveni i vrhovni buddha koji odastire zavjesu (neznanja) kojom je zastrt svijet."
Evo nekoliko od tih tjelesnih obilježja karakterističnih za buddhističku ikonografiju i za estetski kanon indijske skulpture uopće: ravni tabani i unatrag isturena peta; na svakom mu je tabanu ocrtan točak sa hiljadu prečaka; stojeći, a da se ne sagne, može da rukom dosegne i protrlja koljena; boja puti mu je brončanozlatna; dužina tijela je jednaka rasponu raširenih ruku; trup mu je svuda jednako zaobljen; ima 40 ravnomjernih zubi, samo mu se očnjaci ističu...
(Izvod iz Maha-padana sutta, 14. govora iz zbirke Digha nikāyo)
-
Evo i Schumanovog komentara ove epizode:
To što se kralj zaputio da se sretne sa mladim samanom (isposnikom), a ne obrnuto, deluje uverljivo. Bila je to zabava mnogih ljudi toga vremena da sreću duhovne ljude, naročito zbog toga što se verovalo da se već i samim pogledom na njih, pogotovo na nekog ko je duhovno usavršen, stiče i deo njegovih magijskih moći. No u ovom opisu još uvek ne nalazimo bilo kakvu naznaku prijateljstva koje će se kasnije razviti između Bimbisare i Siddhatthe.
Čini se da Siddhattha nije dugo ostao u Rađagahi. Nestrpljiv da što pre stigne do probuđenja, napustio je kraljevsku prestonicu i postao učenik Alare Kalame. Alara nije pripadao vodećim učiteljima onog vremena i o njemu čujemo samo iz budističkih izvora i u vezi sa Siddhatthinim traganjem za probuđenjem.
Svoje učenje pod Alarom Kalamom Buda opisuje u Govoru o plemenitom traganju, MN 26 (http://www.yu-budizam.com/canon/majjhima/mn026.html).
:)
-
Buda isposnik
Pošto je naučio sve čemu su mogli da ga nauče njegovi učitelji Alara Kalama i Uddaka Ramaputta, ali ipak nije stigao do konačnog oslobođenja. Buda se zaputio u samostalno traganje. Napustio je okolinu Rađagahe i krenuo na jugozapad, sve dok blizu utvrđenog grada Uruvele, nije naišao na lep kraj. Evo kako ga Buda opsiuje:
"To mi je područje izgledalo povoljno. Pored lijepe šumice tekla je bistra rijeka, radosna uz pitome obale. Nedaleko je bilo pastirsko naselje… To mi se učinilo dovoljno za čovjeka koji je u naponu mladenačke snage odlučio da se posveti duhovnom naporu. Na tom sam se mjestu zaustavio i ustanovio da mi ništa više ne treba da izvršim duhovni napor."
To idilično mesto bilo je poprište Budine ne baš tako idilične duhovne borbe, koja je potrajala šest godina. Pre svega, boravak u samoći u šumi bio je prilično težak za tridesetogodišnjeg plemića naviklog na raskoš i razne ugodnosti. Pre svega, tu je strah, o kojem Buda priča bramanu Đanusoniju u Govoru o strahu i strepnji (MN 4) (http://"http://www.yu-budizam.com/canon/majjhima/mn004.html"):
"Nije lako izdržati duboko u gustoj šumi, nije lako vežbati u osami, nije lako uživati u samoći. Čini se, zapravo, kao da šume zavedu um monaha ako ne poseduje koncentraciju... I dok sam bio tamo, događalo se da naiđe neka životinja, da prelomi grančicu ili da vetar zašušti među suvim lišćem... a strah i strepnja bi me zaokupili."
Strah je rasterivao i um budio raznim asketskim vežbama, kao što je bilo recimo prekidanje disanja na izvesno vreme, gladovanje do iznemoglosti, nošenje odeće načinjene samo od trave i kore drveta, stojanje na suncu u sred dana, nije sekao kosu i nokte, niti prao telo, već bi se kora nahvata po koži i sama otpadala itd. Možda je u to vreme ličio na nekog od ovih likova :D
(http://media.patheos.com/Images/Hinduism/Hindu_Anno2_100.jpg)
-
Probuđenje
I pored svih napora, rezultata koji je očekivao nije bilo i Buda je na kraju postao potpuno uveren da je na pogrešnom putu, da je metod kojim pokušava da stigne do oslobođenja jednostavno pogrešan. Evo kako on opisuje svoj položaj u tom trenutku:
"Takvim ponašanjem, takvom praksom, takvim podvižništvom nisam dostigao bilo koje nadljudsko stanje, bilo kakvu usavršenost u znanju i viziju vrednu plemenitih. Zašto? Zato što nisam dostigao onu plemenitu mudrost koja, kada se poseduje, jeste plemeniti vodič (izvan kruga preporađanja), vodi onoga ko postupa u skladu sa njom do potpunog iskorenjivanja patnje."
Sagledavši svoju situaciju drugim očima, prisetio se jednog događaja iz detinjstva. Bio je prolećni praznik i njegov otac je izašao u polje da praćen veselim povicima okupljenih uzore svečanu prvu brazdu. SVi su bili zaokupljeni radosnim događajem i zaboravili su na malog Siddhatthu, ostavivši ga na ivici polja da sedi u hladu drveta. I on je tako izdvojen, sasvim spontano i neočekivano ušao u jedno stanje uzvišenosti i lakoće, bistrine uma, praćene radošću i srećom. Setivši se toga, budući Buda je pomislio da bi upravo to stanje moglo biti pravi put.
Nepokoleban time što su ga dotadašnjih pet saputnika u duhovnom životu napustili razočarani, verujući da je skrenuo sa pravog puta, Buda se pripremao za još jedan pokušaj. Napustio je gladovanje, svestan da telo mora povratiti svoju snagu da bi meditativni napor bio uspešan.
Kad je oseti oda je spreman, seo je pod bodhi drvo, uz zavet da s eodatle neće pomeriti dok se ne probudi, pa makar mu se krv u žilama osušila. (Ne preporučujem da sami probate :zeleni:) I meditacija koja je pripremila teren za proboj ka uvidu sastojala se od četiri vrste zadubljenja, koja se često pominju u Kanonu:
1. Prestanak čulne želje i nepovoljnih mentalnih stanja, praćen zamišljanjem irazmišljanjem; iz tog osećaja odvojenosti od bolnog javlja se osećaj radosti.
2. Prestanak zamišljanja i razmišljanja, ume je sve smireniji i skoncentrisan na jednu tačku; iz tog osećaja koncentracije javlja se osećaj prijatnosti.
3. Prestanak osećaja prijatnosti i smirivanje svih emocionalnih stanja, u korist ravnoteže uma i jasnog viđenja, kao i smirivanja tela.
4. Prestaje bilo kakav osećaj zadovoljstva i nezadovoljstva; potpuno stanje balansa, pročišćeno neprobirljivom svesnošću.
Kada je Siddhatthin um postao tako skoncentrisan, pročišćen, blistav, bez i najmanje nečistoće, gibak, prilagodljiv, postojan i nepokolebljiv, događa se konačni proboj u stvarnost u zakone koji upravljaju svetom u kojem živimo. Iza tog proboja u njemu su se učvrstila tri saznanja: o njegovim prošlim životim, o zakonu kamme po kojem se bića preporađaju u skladu sa svojim delima i na kraju znanje o razaranju mentalnih nečistoća koje je formulisao u svoje četiri plemenite istine. Obdaren sa ta tri znanja na osnovu sopstvenog iskustva, nepokolebljivo učvršćen u njima, postao je probuđen, postao je Buda.
:)
-
Danas naiđoh na jedan Dhammikin tekst koji se lepo uklapa u ovu temu:
Yasodhara, nevidljiva žena
(http://i536.photobucket.com/albums/ff330/cvrcakimrav22/budizam/disk.jpg)
Svi su čuli priču o Yasodhari, Budinoj ženi – znate već ono, vrlo mlada, lepa devojka, takmičenje ko će osvojiti njezinu ruku, srećan život sa princom Siddhatthom, spavanje zajedno sa sinom Rahulom u naručju one noći kad je njezin muž noću napustio palatu i, najzad, kada se Buda vratio jednom prilikom u Kapilavatthu, kako je nagovorila Rahulu da ode do njega i zatraži da mu da nasledstvo koje mu pripada. Ono što većina ljudi ne zna jeste da se Yasodhara ne pominje po imenu nigde u Tipitaki i da se nijedna od ovih priča, izuzev ove poslednje, takođe u njoj ne mogu naći. Pa čak i u toj poslednja priča, "Rahulina majka", kako se ona tu naziva, pojavljuje se tek na trenutak (Vin.I,82). Sve ostalo dolazi iz kasnije budističke tradicije; malo iz Pali komentara i mnogo više iz drugih "hinayana" literature. I dok je Yasodhara zapravo nepostojeća u Pali Tipitaki i tek malo više u njenim komentarima, postoji mnogo legendi o njoj, neke zaista interesantne, u kasnijoj sanskritskoj literaturi.
Veliki proučavalac budizma Andre Bareau je napisao zaista fascinantan članak o legendi o Yasodhati, koji je sada dostupan na http://www.buddha-kyra.com/wife.htm (http://www.buddha-kyra.com/wife.htm)
Kyra Pahlen, koja je članak prevela sa francuskog, zaista je traljavo obavila svoj posao, pa tako imamo Katmandu umesto Kapilavatthu, Mahavasti umesto Mahavastu i čak Solomona umesto Suddhodane!!! Ali neka vas te i nekoliko drugih brljotina ne odvrate od čitanja ovog vrlo zanimljivog teksta.
Slika na početku članka je prikaz događaja u Kapilavatthuu koja je pronađena u Amaravatiju (V veka). Buda je predstavljen kao prazan tron. Slika niže je prikaz iste te priče iz jedne od pećina Ađante (VII vek), dok je poslednja tajlandska slika iz XIX veka.
(http://i536.photobucket.com/albums/ff330/cvrcakimrav22/budizam/ajanta15.jpg)
(http://i536.photobucket.com/albums/ff330/cvrcakimrav22/budizam/buddha_life_19.jpg)
:)
-
Steta sto se ne moze povecati malo ta prva slika da se bolje vidi. Meni dosta slici na gandhrsko kiparstvo tj. reljef. Kao da je skoro zapadnog, helenistickog stila, i ne bih se bas olako zarekao da je iz 5 vijeka N.e. Mada, ovako nasitno gledajuci kao da ima malo i mahayanskih elemenata... Osobito je zanimljivo to sto se Buddha ne prikazuje. Prijestolje je prazno. To je vrlo tipicno za prvih nekoliko vijekova buddhisticke umjetnosti, pa nas i to opet vraca baktrijskim buddhistickim Grcima u 2. ili 3. st. pr.N.e. nego na 5 st. N.e.
U svakom slucaju, danas sam popodne u uredu na dezurstvu, pa cu imati vremena procitati ovaj zanimljiv clanak :to
-
Proverio sam Dhammikin original i ne pise V, vec IV vek. Dakle 100 godina ranije. Ali i pak ne toliko rano kako ti mislis.
Ovde imas vecu sliku
http://orias.berkeley.edu/visuals/buddha/11_lg.jpg (http://orias.berkeley.edu/visuals/buddha/11_lg.jpg)
Ako je tacno da je iz Amaravatija (jug Indije), tamo je negde u II veku nase ere podignuta ogromna stupa (danas unistena), veca i od one sacuvane u Sanchiju, i bila je potom ukrasena panelima sa prikazom scena iz Budinog zivota. Pretpostavljam da je ovo jedan od tih panela. Inace Amaravati umetnicka skola je izvrsila veliku uticaj na umetnost jugoistocne Azije, pocev od Sri Lanke, pa nadalje.
-
Stvarno prekrasno, vrhunska umjetnost. Vrlo je zanimljivo vidjeti koliko se dugo na jugu Indije zadrzao obicaj ne prikazivanja Buddhinog lika. Mislis li da je to theravadski utjecaj? Jug Indije je dugo bio buddhisticki, vjeruje se da je jos Ashoka utvrdio buddhizam u tom dijelu Indije. Iako je bas u to doba (2.st.N.e.) bila zastupljena na jugu i mahayana (Nagarjuna), a potom opet oko 5-6.st.N.e. je doslo do ponovnog jacanja theravade (Buddhaghosa).
-
Vrlo zanimljiva studija o Yasodhari. Vidi se kako se prica o njoj razvijala tokom stoljeca. Nadodavani su dogadjaji vezani za nju, ali se u najranijim spisima ona uopce niti ne spominje. Pitanje je da li se uopce tako i zvala?!
Mozda je jednostavno bila posve beznacajna na dvoru i u Buddhinoj obitelji, s obzirom da joj je muz otisao u redovnike, ona je nastavila zivot kao udovica. Barem danas je to najnizi moguci drustveni polozaj indijske zene. Mozda je tako bilo i u ono doba, pa je izvori jednostavno niti ne spominju. Kako se nije odlucila na zaredjenje poput brojnih Buddhinih rodjaka, ona niti kasnije nije mogla dobiti neki istaknut polozaj unutar samghe. A mozda se i preudala (sto tada nije bilo tako nemoguce kao u danasnjoj Indiji) nakon Buddhinog odlaska, sto bi svakako bio razlog da se svaki spomen na nju brise iz bilo kakvog daljnjeg kazivanja u vezi Buddhe. Zato i ne cudi da je se spominje samo kao "Rahulina majka" a ne po njezinom stvarnom imenu. U svakom slucaju, njezin drustveni polozaj nakon Buddhinog odlaska u beskucnike nije mogao biti niposto sjajan, niti posebno cijenjen. Treba ustvari mozda gledati na drustvene obicaje pred-buddhisticke Indije, kao mnogo slicnije danasnjoj hinduistickoj Indiji. To je vjerovatno razlog zasto je najraniji buddhisticki spisi gotovo uopce niti ne spominju.
To mozda objasnjava zasto se ona pojavljuje tek kasnije kada je izrastao cijeli mit oko Buddhe i clanova njegove obitelji u okivru mahasamghika, pocetkom prvih stoljeca Nove ere.
-
Zanimljiv detalj je da je Yasodharin brat bio Devadatta. Postao je Budin ucenik i u pocetku je bio monah za uzor, da bi ga kasnije zavist osvojila. I posto je Buda odbio da upravo njega oznaci kao svog naslednika (zapravo nije oznacio bilo koga, smatrajuci da je tako bolje za Sanghu), resio je da ga ubije. Tako su u Kanonu opisani Devadattini pokusaji sa guranjem stene niz padinu, koja je trebalo da spljeska Budu, ali ga je samo ranila, kao i sa podivljalim slonom kojeg je naterao na Budu, da bi ga ovaj svojim mocima ukrotio pre nego sto ga je pregazio. Sve ovo je naravno Devadattu na kraju odvelo do preporadjanja u najgorem od svih mogucih svetova. :kolut
-
Ostavih Budu prošli put u noći punog Meseca 528. godine, dakle u mesecu vesakha, po starom indijskom kalendaru (april-maj), u trenutku kad je sedeći pod drvetom assattha ili pipal (Ficus religiosa) dostigao probuđenje. Bilo je to blizu sela Uruvela, danas Bodh Gaya. Bio je to događaj koji je otvorio put ka novom načinu razmišljanja i novoj religiji. Ali kako se on zapravo dogodio? Pod uticajem verovatno zena, mnogi savremeni autori ga dočravaju kao nešto slično udaru groma, kao iznenadnu munju koja je osvetlila krajolik i putniku u tami se iznenada i za trenutak jasno pokazao put pred njim. No da li je to baš tako bilo? Da li je probuđenje bilo trenutak ili jedan duži proces?
Iz opisa samog Gotame u Maha-Saććaka sutii ili Dugom govoru Saććaki (MN 36)
http://www.yu-budizam.com/canon/majjhima/mn036.html (http://www.yu-budizam.com/canon/majjhima/mn036.html)
saznajemo da se samo probuđenje proteglo na tri dela noći (otprilike devet sati), te je očigledno bilo postepen proces. Ovo se podudara i sa Budinom tvrdnjom da je u okviru njegovo učenja napredovanje postepeno i da nema iznenadnog, spontanog bleska ratumevanja (añña), baš kao što ni obala nije nagli prelaz u duboku vedu, već se spušta postepeno (Udana V.5):
"Baš kao što okean ima postupno padajuće dno, postepeni pad, sa iznenadim odsekom tek posle velike razdaljine od kopna, na isti način ovo učenje i disciplina imaju postupan trening, postupno praktikovanje, postupno napredovanje, sa prodiranjem u znanje tek posle velike razdaljine od početka."
Sem ovoga, proces probuđenja bio je predvođen razumom, kako to jasno proizlazi iz njegovih reči koje tri puta ponavlja u govoru Saććaki:
"Kada je um postao tako skoncentrisan, pročišćen, blistav, bez i najmanje nečistoće, gibak, prilagodljiv, postojan i nepokolebljiv, usmerih ga ka znanju o..."
Otuda Gotamino probuđenje treba zamisliti kao jedno srećno stanje koje traje nekoliko sati, stanje izuzetne mentalne jasnoće, koje je aktiviralo sve njegove intelektualne sposobnosti i poput uveličavajućeg stakla fokusiralo ih u jednu tačku. Nije bilo ničeg ekstratičnog u vezi sa tim probuđenjem, to nije bilo neko vančulno, ekstatično iskustvo ili trans.
On je tačno znao ka kojem objektu da usmeri svoju pažnju. Pošto je još od svojih dana provedenih sa Uddaka Ramaputtom znao o upanišadskim idejama o preporađanju, mogao je da um okrene ka najdubljem pronicanju u tu temu. SLično je moglo biti i sa sistemom o četiri istine, koju je poznavao iz tadašnje razvijene medicinske teorije. Sve ovo je kombinovao sa sopstvenim uvidom koji su se u Gotaminom umu kombinovali i kristalizovali u novo učenje i istinu, Dhammu.
-
Asita
Asita, poznat i kao Kanhasiri, bio je mudrac koji je živeo u zemlji plemena Sakja. U Nalaka sutti
http://www.yu-budizam.com/canon/khuddaka/snp3-11.html (http://www.yu-budizam.com/canon/khuddaka/snp3-11.html)
opisan je kao asketa koji nosi duge pletenice (Sn 689). Jednoga dana primetio je da bogovi proslavljaju nešto vrlo značajno, te ih upita zašto su toliko razdragani. Oni odgovoriše: "Bodhisatta, najveći dragulj, bez premca, rodio se na dobrobit i spokojstvo među ljudima, u zemlji plemena Sakja, gradu po imenu Lumbini. Zato smo toliko razdragani." (Sn 686). U želi da vidi to dete, Asita otide do Kapilavatthua, gde ga Suddhodana dočeka radosno i preda mu dete u naručje. Pošto je bio dobro upućen u veštinu "čitanja znakova i mantre" (lakkhanamantapāragū, Sn 695), on je pregledao dete i objavio da će dečak "dosegnuti potpuno probuđenje" (sambodhi), "krajnje pročišćeno viđenje" (paramavisuddhidassi) i objaviti Istinu "iz milosrđa prema mnogima" (bahuđanahitānukampī, Sn 698). A onda mu grunuše suze. Kad su to videli, Sakjani se zabrinuše i upitaše Asitu da li vidi neku nesreću koja čeka dečaka. On odgovori da je tužan zato što zna da će umreti pre nego što se sve što je predvideo dogodi. (Sn.694)
Ime Asita doslovno znači "nevezan", dok bi Kanhasiri moglo da se prevede kao "tamni dragulj". Ovo je jedino pominjanje Asite u Tipitaki. Neki proučavaoci čitavu ovu priču smatraju čistom legendom i ona to možda i jeste. Međutim, malo je u njoj elemenata koji bi sami po sebi bili fantastični ili neverovatni. U staroj Indiji bilo je sasvim uobičajeno da vladar pozove lokalnog mudraca da blagosilja i možda da da ime njegovom novorođenom sinu. Isto tako, bilo bi normalno za tog sveca da "predvidi" kako će kraljev sin izrasti u velikog čoveka.
Među kasnijim preradama priče o Asiti, a ima ih podosta, svaka je na svoj način dodavala sve nove detalje i bivala sve kompleksnija u odnosu na prethodnu. U njima se tako, između ostalog, priča kako je Asita predvideo da će mali princ postati ili vladar sveta (ćakkavattin) ili potpuno probuđeni mudrac (Buddha). Ovog "ili/ili" proročanstva nema u Tipitaki.
:)
(http://i536.photobucket.com/albums/ff330/cvrcakimrav22/budizam/gandhara.jpg)
-
Nije me bilo neko vrijeme na ovim stranicama pa je užitak čitati ovako odjednom svaki novi tekst.. Rado bih nešto i sam napisao na ovu temu, ali radije ću se samo zahvaliti autoru koji nam sve ovo donosi...jer ulaže veliki trud da bi nam približio i prenio znanje. Mislim na autora koji se naziva Sati :bye ..
-
Mislim da je vreme da malo upoznamo i Budinu porodicu :)
Otac mu se zvao Suddhodana. Kasnija tradicija ga predstavlja kao rađu ili kralja, iako je zemlja Sakya bila oligarhijska republika i Suddhodana je verovatno bio izabran kao prvi među sebi ravnim pojedincima plemenitog roda. Kada je bilo prorečeno da će njegov sin postati ili moćni kralj ili moćni duhovni učitelj, otac je naravno bio skloniji ovom prvom putu i verovatno je već zamišljao kako će ga sin naslediti i sebe kao začetnika loze moćnih vladara.
Većina budističkih škola se slaže da se Buda vratio u rodni Kapilavatthu na poziv svog oca. Moguće je lako zamisliti očevo očajanje i bes kad je video da se nekadašnji "dečko koji obećava" pretvorio u prosjaka i beskućnika. Tokom te posete Buda je ipak uspeo da privoli oca da prihvati njegovo učenje, tako da je on, iako nikada nije postao monah, dostigao različite nivoe probuđenja i na kraju, prd smrt, arahant. Iako su tom prilikom i mnogi Budin rođaci postali monasi, Suddhodana je uspeo da nagovori sina da uvede pravilo po kojem niko ne može da postane monah bez saglasnosti roditelja. Mahavastu ("Velika povest", tekst rane lokuttara škole) takođe tvrdi da je uspeo da ubedi Budu da se iz svake porodice može zarediti samo po jedan sin.
-
Majka
Theravada spis Nidanakatha priča kako je Budina majka Mahamaya u vreme Gotaminog začeća sanjala da je preneta na Himalaje, gde je u nju, na desnom boku, ušlo biće u obliku belog slona. Beli slon je u to vreme smatran vrlo povoljnim znakom. Kada je bila pri kraju trudnoće, krenula je iz Kapilavatthua da se prema tadašnjim običajima porodi u roditeljskoj kući. Na putu su ona i njena pratnja naišli na prijatan šumarak po imenu Lumbini i zastali da uživaju u cveću i cvrkutu ptica. No, tu su je obuzeli trudovi i ona se, stojećki i držeći se za granu drveta, porodila. Kako se navodi u Acchariya-abbhūta sutti (MN 123), Mahamaya je nosila plod 10 meseci, a kada je beba na kraju ugledala svetlo dana, pridržala su je četiri božanstva i dva mlaza, jedan hladan i jedan topao, potekli su sa neba kako bi posvetili i majku i dete.
Sutta kaže da je Mahamaya umrla nedelju dana posle porođaja i da se ponovo rodila na Tusita nebu. Tako je nastala i legenda da je Buda jedan od kišnih perioda tokom svoje monaške karijere proveo na Tusita nebu, kako bi svoju majku podučio Abhidhammi, na osnovu čega je ona dostigla stupanj probuđenja koji se naziva "ulazak u tok".
:)
-
Mahapađapati
Bila je sestra Budine majke Mahamaye i kao i ona žena njegovog oca Suddhodane. Pošto je Mahamaya umrla nedelju dana posle porođaja (možda od sepse), ona je prihvatila i pored svog sina Nande odgajila i Budu.
Pet godina posle njegovog probuđenja, Mahapađapati Gotami je otišla do Bude sa 500 drugih žena iz plemena Sakya, čiji su muževi bili nedavno zaređeni, i u ime svih zatražila da i on budu zaređene, iako u to vreme još nije postojao red monahinja (Vinaya pitaka, 2.253-5). Komentar za Therigathu kaže da je joj neposredno pre toga muž bio umro. U početku Buda odbija takav zahtev, ali kada je na Anandino ispitivanje potvrdio da su i žene u stanju da dostignu stupanj arahanta, odlučuje da se ipak saglasi. Kao monahinja dostigla je probuđenje i umrla u 120. godini.
:)
-
Ananda
Poslednjih 25 godina Budinog života Ananda je bio njegov verni lični pratilac i sekretar. Kada mu je ponuđno, prihvatio je to mesto pod uslovom da neće dobijati bilo kakvu posebnu hranu ili ogrtače zbog toga, ali da sa druge strane može da zamoli Budu da mu ponovi svako učenje koje je izložio a da Ananda nije bio prisutan. Inače, bio je veoma predusretljiv prema svim koji bi došli da vide Budu, tako što bi im sam odgovarao na pitanja ili tako što bi dogovorio da ih primi Buda. Jedino je u slučajevima kada je Buda bio bolestan ili suviše umoran, morao da ih odbije.
Kada se Buda približio kraju svog života, rekao je jednom Anandi: "Dugo si, Ananada, bio u društvu Tathagate, pokazivao prijateljsku ljubav telom, govorom i umom, bio na korist, svim srcem i bez ostatka" (DN 29). Inače Anand aje bio vrlo znatiželjan i kada bi se recimo Buda samo osvehnuo, on bi ga pitao koji je razlog za to.
Čak i pre njegovog probuđenja (iako je bio ušao u tok), Buda je ovako o njemu govorio: "Monasi, Ananda još uvek uči. Pa ipak, teško bi bilo naći nekoga ko mu je ravan po mudrosti" (AN 1:225). Buda ga je nabrajajući svoje najistaknutije učenike opisao kao "onoga ko je mnogo naučio... ima odličnu memoriju (satimant)... dobro ponašanje... odlučan je... posvećen" (AN 1:198-257).
Ananda je bio najomiljeniji učitelj monahinjama; često ih je podučavao i bio je zadužen da im redovno šalje druge monahe kao učitelje. Takođe je bio omiljen učitelj među nezaređenim sledbenicama. Često su ga zvali da uteši bolesne, pri čemu im on savetuje da vežbaju četiri temelja sabranosti (SN 47:29-30).
Na prvom budističkom saboru, tri meseca posle Budine smrti, Anandu su pozvali da odrecituje sve govore koje je čuo od Bude. No da bi do početka sabora postao probuđen kao što su to bili svi ostali učesnici, uložio je dodatni napor i u noći pre nego što je počeo sabor postao je arahant (Vinaya 2:284-6). Smatra se da su početne reči u mnogim suttama, "Ovako sam čuo", zapravo reči Ananade kojima je on počinjao svoje recitovanje na prvom saboru.
:)
-
Ananda je bio najomiljeniji učitelj monahinjama;
U početku Buda nije htio da prihvati žene u monški put i da nije bilo insistiranja Anande da ih prihvati vjerovatno bi to tako i ostalo. Monahinje čak imaju specijalnu ceremoniju samo za Anandu iz tog razloga.
-
Da, to je pomenuto u prethodnom postu, o Budinoj pomajci, Mahapađapati. :)
-
Da, to je pomenuto u prethodnom postu, o Budinoj pomajci, Mahapađapati. :)
Oops. Hoće to kad ne čitaš :zviz:
-
Idemo dalje...
NANDA
Nanda je bio sin Suddhodane i Mahapađapati, te otuda i Budin polubrat. Bio je svega nekoliko dana mlađi od Bude, tako da kada je ovome majka umrla, njena sestra je počela da doji i malog Siddhatthu. Kaže se da je Buda prilikom posete svog rodnog grada ubedio Nandu da se zamonaši, iako s eovaj bio tek oženio. No posle, kao monah, ovaj je tugovao za svojom ženom i pomišljao je da se razmonaši. Shvativši o čemu ovaj razmišlja, Buda ga je odveo do Tavatimsa neba i pokazao mu prelepe boginje koje su tamo boravile. Tu se složio da je njegova žena po lepoti me može da se meri sa ovim nimfama. Onda mu je Buda obećao jednu kao ženu u narednom životu, ukoliko ostane monah. Kad su se vratili u viharu, Buda je pozvao osamdeset svojih najbližih učenika i ispričao im gde je bio i šta s edogodilo. Na to je Nanda bio duboko postiđen svojom požudom i doneo je čvrstu odluku da će marljivo vežbati. Nije prošli dugo vremena i sam je dostigao probuđenje. Ond aje otišao do Bude i oslobodio ga obećanja koje mu je ovaj bio dao.
Kada je Buda od božanstva dočuo da je Nanda postao probuđen, ispričao je đataku o Kappati i njegovom magarcu, kako bi pokazao da je i u jednom od prethodnih života Nanda bio naveden da posluša savet uz pomoć obećanja vezanog za seks.
Kasnije, kad je video u kojoj meri je Nanda sebe obuzdao, naveo ga je u listi svojih istaknutih učenika kao onoga ko se ističe po obuzdanosti svojih čula (indriyesu guttadvārānam).
:)
-
O ženskom redu
"Jednom sam čuo" da je Buda rekao povodom primanja žena u monaški red da je predhodno verovao da će monaška zajednica trajati 1000 godina ali pošto su primili i žene smanjio je vreme trajanja na 500 godina.
:to
-
Omanuo u oba slučaja.
Evo prođe 2500 godina i još uvek postoje :to
-
Budin život - BBC dokumentarac u 4 dela
Život Bude - 1/4 (http://www.youtube.com/watch?v=eMrr1TKIuB0#ws)
Život Bude - 2/4 (http://www.youtube.com/watch?v=k4ATfWpPtsU&feature=related#ws)
Život Bude - 3/4 (http://www.youtube.com/watch?v=HwJhiB4aO9c#ws)
Život Bude - 4/4 (http://www.youtube.com/watch?v=BMOgNQtBAR0&feature=related#ws)
friško postavljen na Youtube :kez:
-
:bravo: :bravo: :bravo:
Hvala prevodiocu.
-
Divan dokumentarac :srce Najlepsi poklon!
-
Varanasi, često navođen i u svojoj angliciziranoj varijanti kao Benares, jeste najsvetiji grad za hinduiste. Ime je dobio po dve rečice, pritoke Ganga, između koje je bio smešten, Varna i Asi. Umreti u Varanasiju ili se okupati u Gangu kod tog grada jeste cilj svakog predanog hinduiste. U Tipitaki Varanasi se pominje kao Baranasi, glavni grad zemlje Kasi. Grad je dugo bio središte duhovnog života, kulture i trgovine, naročito luksuznom robom. Tako je Buda govorio da je pre odlaska u beskućnike nosio samo najfiniju tkaninu donetu iz Kasija i isto tako koristio sandalovinu sa istog područja (A.I,145). Arheološka istraživanja su pokazala da je postojala budistička zajednica u Varanasiju od davnih vremena, ali ju je uvek u zasenak bacalo hinduističko nasleđe. Isipatana, gde je Buda održao svoj prvi i drugi govor, sada se zove Sarnath i graniči se sa jednim od predgrađa Varanasija.
(http://www.tropicalisland.de/india/uttar_pradesh/varanasi/images/VNS%20Varanasi%20or%20Benares%20-%20river%20Ganges%20with%20boats%20bathing%20pilgrims%20and%20Hotels%203008x2000.jpg)
(http://www.tropicalisland.de/india/uttar_pradesh/varanasi/images/VNS%20Varanasi%20or%20Benares%20-%20Ghats%20lining%20the%20holy%20river%20Ganges%20at%20sunrise%203008x2000.jpg)
(http://www.tropicalisland.de/india/uttar_pradesh/varanasi/images/VNS%20Varanasi%20or%20Benares%20-%20Dasaswamedh%20Ghat%20pilgrims%20gathering%20for%20a%20religious%20ceremony%20by%20night%203008x2000.jpg)
(http://www.tropicalisland.de/india/uttar_pradesh/varanasi/images/VNS%20Sarnath%20-%20Dhamekh%20Stupa%20in%20the%20landscaped%20gardens%20with%20archeological%20excavations%20marks%20the%20spot%20where%20the%20Buddha%20preached%20his%20famous%20sermon%203008x2000.jpg)
-
Hvala za dokumentarac i baš super što je prevedeno :ok
-
Omanuo u oba slučaja.
Evo prođe 2500 godina i još uvek postoje :to
Neverovatna je sreca da je Buda omanuo u ovome. Pokusala sam u potpunosti da stavim na stranu cinjenicu da sam zenskog pola i svoju pristrasnost. Dakle, pokusavate grupu sastavljenu od samo zenskih/muskih osoba da naucite necemu, npr. nekoj vestini ili, pak, Dhammi :zeleni: Odjednom se pojave osobe suprotnog pola u grupi i Ucenje je ometeno. Da, upravo tako. Zamislite samo kako se Buda osetio u tom trenutku. Verujem da mu nije bilo svejedno :zeleni: Pocinje komesanje, cak i cudjenje, sto je u potpunosti dovoljno da koncentracija prisutnih opadne. Sama cinjenica da su se odjednom tu pojavile bila je dovoljna :zeleni:
Ananda je zaista bio i vise nego hrabar.
-
Budino ćutanje
Ono što se naziva "Budinim ćutanjem" postalo je skoro simbol. Mnogi pisci, akademski i popularni, pominjali su ga, iznosili svoje mišljenje o njemu i pokušavali da iscede nekakvo značenje iz njega.
Prema Raimonu Panikkaru: “Krajnji razlog Budinog ćutanja kao odgovora na neka postavljena mu pitanja čini mi se da ne leži u ograničenosti čoveka kao subjekta, ni u nesavršenosti naše moći saznavanja, a ni u tajanstvenosti prirode stvarnosti. Umesto toga, čini mi se da krajnji razlog
Budinog ćutanja leži u tome da te krajnje stvarnosti nema." Nasuprot onome što Panikkar misli, Buda jeste potvrđivao bivanje krajnje stvarnosti (nirvana) u svojoj čuvenoj izjavi: "Postoji nerođeno, nenastalo, nesačinjeno, nesastavljeno. Kad ne bi postojalo to nerođeno, nenastalo, nesačinjeno, nesastavljeno, ne bi bilo bekstva od onoga što je rođeno, nastalo, sačinjeno i sastavljeno. Ali pošto postoji nerođeno, nenastalo, nesačinjeno, nesastavljeno, tada i postoji bekstvo od onoga što je rođeno, nastalo, sačinjeno i sastavljeno" (Udana, 80 i drugde).
(http://2.bp.blogspot.com/-kYQrgjpzxMo/TarUIzi6QCI/AAAAAAAADYY/da8awc58lpE/s320/Serene.calmed.silenced%255B1%255D.jpg)
Edmond Holmes je bio siguran da je 2500 godina proučavanja Budinog učenja dovelo do pogrešnog zakljuka, ali da je on na kraju uspeo da to ispravi: "...Buda je ostajao nem kada su raspravljana metafizička pitanja ne zato što nije imao šta o tome d akaže, već zato što je imao toga isuviše, zato što je bio preplavljen sopstvenom moćnom mišlju i zato što su kanali izražavanja koje su ga sofisti njegovog vremena navodili da koristi bili suviše uski i suviše plitki da bi njegovoj duši doneli olakšanje. I kao što je to na planu duhovne emocije, isto tako je i na planu duhovne misli. 'Tišina', kaže jedan od Šekspirovih likova, 'jeste savršeni glasnik radosti. Sreću mi umanjuje ako govorim o tome kolika je'."
Otac A. Chandrakanthan ima drugačije tumačenje. “Neki filozof je jednom posetio Budu i pitao ga: "Bez reči, bez ne-reči, hoćete li mi iskazati istinu?" Buda je ćutao. Posle izvesnog vremena filozof se lagao pridigao, poklonio i zahvalio Budi rečima: "Uz pomoć vaše prijateljske ljubavi prokrčio sam put kroz svoje obmane i stupio na put istine." Kada je filozof otišao, Ananda, jedan od starijih Budinih učenika, upita: 'Blaženi, šta je taj filozof postigao?' I Buda odgovori: 'Dobar konj pojuri kad vidi čak i senku biča!' Za Budu, ćutanje kao neizbežan put koji vodi do Istine ne razlikuje se od istine same. To su dva vida jedne iste stvarnosti. Ne čudi da se čak i u hrišćanskoj tradiciji o ćutanju govori kao o jeziku Boga. Služeći se hrišćanskim terminima, možemo reći da ćutanje jeste sakrament istine." Ovo je prilično ilustrativno za nemušte, banalne, "razgledničarske" verzije Budinih sentenci koje cirkulišu unaokolo kao autentična verzija njegovog dubokog učenja.
I naravno, ne bismo mogli da imamo ovo ćutanje a da neko ne pokuša da uz njega nekako prokrijumčari i boga. Tako jedan autor piše: "Budisti su pogrešno razumeli Budu uzimajući njegovo ćutanje kao negaciju. Budino ćutanje o bogu je pogrešno shvaćeno, tako da su budisti smatrali kako je Buda svojim ćutanje ukazivao na nepostojanje boga. No, kada dođete do zaključka da bog uopšte ne postoji, šta bi onda mogao biti objekat vaše meditacije? Ako kažete da je taj objekat sopstvo, tada nema koristi od posebnog usmeravanja interesovanja ka samome sebi, jer mi smo uvek zainteresovani za same sebe."
Idući dalje, i možda nadole, nailazimo na popularne pisce koji su takođe imali toliko toga da kažu o Budinom ćutanju. Prema Sri Chinmoyu, Buda je rekao: "Ponekad, ćutanje je najbolji odgovor." Pendžabska pesnikinja Amrits Pritam, poštovalac Majke Tereze i Oshoa, napisala je: "Kada se ples Meere i ćutanje Bude sretnu, cveta istinska filozofija Oshoa." Allan Smiths u svojoj "Filozofiji Istoka" kaže: "Buda je tišinu izdigao na nivo filozofije. Ona je sama suština njegove filozofije." prema sajtu Proverbs of Buddha, on je rekao: "Tišina je prazan prostor, a taj prostor je dom probuđenog uma."
Kad sve ovo imate pred sobom, ne možete okrivljavati nekoga kad misli da je Buda često pribegavao zagonetnom ćutanju kad god bi neko nešto pitao i da je dobar deo njegovog učenja saopštavan uz pomoć tišine, možda praćene nekim značenjem bremenitim osmehom.
Dobro, sad kad znamo šta su drugi rekli i mislili o navodnom Budinom ćutanju, da vidimo šta kažu originalni izvori. Buda je bio zagovornik tišine, ne kao odgovora na neko pitanje, metafizičko ili bilo koje drugo, već jednostavno kao alternative dokonom naklapanju koje se često dogodi u društvenom kontekstu. Svojim monasima je rekao: "Kada se sretnete, ili razgovarajte o Dhammi ili održavajte plemeniti tišinu" (M.I,161). On ni u kom slučaju nije ohrabrivao ćutanje kada se suočimo sa besom ili provokacijom (S.I,162). Povremeno bi se osamio na recimo pola meseca i tada verovatno nije ni govorio ni sa kim (S.V,12). Ali u svemu tome nema ničeg posebno "filozofskog" ili "mističnog"!
Jedan od nekoliko originalnih izvora koji se pominju u diskusijama o Budinom navodnom ćutanju jeste njegov dijalog sa lutajućim asketom Vaććhagottom. taj čovek je Budi postavio seriju pitanja -- Je li ovaj univerzum konačan, beskonačan, i jedno i drugo ili ni jedno ni drugo? Je li duša isto što i telo? Je li nešto drugo nego telo? Da li probuđena osoba postoji posle smrti? ... itd. Na svako od tih pitanja Buda je odgovorio sa "To nije moje gledište, Vaććha" (Na kho aham Vaccha evamditthi).
Na kraju je Vaććhagotta pitao Budu zašto o tim pitanjima nema svoj stav, on mu je odgovorio zato što takva pitanja i bilo koji odgovori koji na njih mogu biti dati jesu "samo gledišta, hvatanje za gledišta, džungla gledišta... Oni ne vode do odustajanja, okretanja od, hlađenja strasti, zaustavljanja, smirivanja, višeg znanja, do probuđenja, niti to nirvane." Ne da nije na Vaććhagottinu salvu pitanja odgovorio ćutanjem, već je Buda upravo odgovorio na jedan koherentan način, time da o tim pitanjima nije zauzeo stav ni na ovaj, ni na onaj način. Dakle, nije ćutao. Potom je dao jasan i lako razumljiv razlog zašto nema svoje mišljenje o njima; zato što su to samo stavovi koji odvlače pažnju od stvari koje zaista jesu bitne (M.I,484-8). Ni u svemu ovome nema ničeg posebno "paradoksalnog" ili "metafizičkog"!
U stvari, postoji samo jedno mesto, ponavljam, jedno mesto u čitavoj Tipitaki kada je Buda odbio da odgovori na pitanje koje mu je bilo postavljeno. Naime, jednom drugom prilikom isti taj Vaććhagotta je upitao Budu: "Postoji li sopstvo?" Buda je ćutao. A Vaććhagotta nastavi: "Onda znači da sopstvo ne postoji?" i opet je Buda ćutao. Možda malo kivan ili razočaran, Vaććhagotta ustade i ode. Onda Ananda upita Budu zašto je na ta pitanja odgovorio ćutanjem, a ovaj mu odgovori: "Da sam, kad sam bio pitan da li sopstvo postoji, odgovorio sa "da", tada bih stao na stranu onih učitelja koji su eternalisti. Da sam, kad sam bio pitan da li sopstvo postoji, odgovorio sa "ne", tada bih stao na stranu onih učitelja koji su anihilacionisti. I da sam odgovorio sa "da", da li bi to bilo u saglasnosti sa znanjem da sve jeste bez sopstva?" "Ne, gospodine", odgovori Ananda. "A da sam odgovorio sa "ne, sopstvo ne postoji", ovaj već zbunjeni Vaććhagota bi postao još više zbunjen i pomislio bi: "Ranija sam imao sopstvo, a sada ga nemam" (S IV,400). Dakle, još jednom, jasno i jednostavno, Buda objašnjava zašto je u ovom jednom jedinom slučaju ostao nem na postavljeno pitanje; zato što nije želeo da bude poistovećen sa određenim filozofskim gledištima i zato što nije želeo da dodatno zbunjuje pozaoca. Sva teorijska, komična i spekulativna objašnjenja Budinog "paradoksalnog", "enigmatskog" i "mističnog" ćutanja zasnovana su na ovom jednom jedinom događaju. Tako ispada da su ljudi stvorili nekakvu imaginarnu "Budinu tišinu" i ispunili je sopstvenom bukom. U nekim slučajevima to su učinili zato što s enisu potrudili da provere originalne izvore, a u drugim zato što su hteli da uključe Budu u svoja filozofska uverenja.
Ven. Dhammika
-
Neverovatna je sreca da je Buda omanuo u ovome. Pokusala sam u potpunosti da stavim na stranu cinjenicu da sam zenskog pola i svoju pristrasnost. Dakle, pokusavate grupu sastavljenu od samo zenskih/muskih osoba da naucite necemu, npr. nekoj vestini ili, pak, Dhammi :zeleni: Odjednom se pojave osobe suprotnog pola u grupi i Ucenje je ometeno. Da, upravo tako. Zamislite samo kako se Buda osetio u tom trenutku. Verujem da mu nije bilo svejedno :zeleni: Pocinje komesanje, cak i cudjenje, sto je u potpunosti dovoljno da koncentracija prisutnih opadne. Sama cinjenica da su se odjednom tu pojavile bila je dovoljna :zeleni:
Ananda je zaista bio i vise nego hrabar.
Da, pomalo je postala situacija kontradiktorna. Odvojiš se u šumu da bi vežbao meditaciju, izolovao se od što više spoljašnjih uticaja i naravno suočiš se sa gomilom drugih problema koje takvo izdvajanje nosi. A onda se još pojavi grupa osoba suprotnog pola koje bi da ti se pridruže i taj prizor je kod mnogih koji su bili rešili da idu stazom probuđenja verovatno ponovo uzburkao strasti. Tako da se slažem da odluku nije bilo nimalo lako doneti. Al se Buda verovatno setio one čuvene Ađan Čaove izreke: "Sve je naš učitelj", pa pomislio, ajd da im dam još učitelj(ic)a, pa ko preživi pričaće :zeleni:
-
Sviđa mi se ova analiza gore o ćutanju. A sad evo jedan citat o zadovoljstvu - bolji izričaj o tome još nisam pročitao, a čitalačkog iskustva imam poprilično. Osim toga, povezano je najsnažnije i sa ženama (i muškarcima, stvar je čvrsto povezana) sa svim tim teškoćama i dilemama oko uključenja žena u zajednicu.
Umberto Eco:
(...) Probudih se kad je odzvanjao sat večernjeg obroka. Osjećao sam se tromim od spavanja, jer je spavanje po danu kao grijeh puti: što je bilo duže, to ga više želiš, pa ipak osjećaš se nesretnim, sitim i nenasićenim u isti čas. (...)
("Ime ruže", str. 172, GZH 1986., prevela Morana Čale, naglasak, K. )
-
Evo Nyanaponika-inih misli o cutanju.
Slika viseg coveka pojavljuje se u Sutta Nipata-i najcesce u obliku monaha, i to u njegovoj najizrazitijoj formi kao Muni, t.j tihi mudrac, cutljivi svetac, sto je bio ideal i predbudisticke Indije. Njegov impozantan karakter, koji podseca na ostre forme arhajskog vajarstva je u centru starijih slojeva Sutta Nipata-e. Kada se govori o duhu Sutta Nipata-e, onda se svakako najpre pomisli na Muni-Ideal.
Znacenje reci Muni je "Cutljivac" . Nebudisticke askete koje su se tako nazivale su najcesce polagali zavet potpunog cutanja. Ipak to nije bilo uobicajeno u Budinom monaskom redu, u kome su i u ovom pogledu vladale "dve veoma vazne stvari: mera i sredina" - citat Nietche. Budisticki Muni je bio stedlljiv na recima, ali ne i nem. Njegov govor se ogranicavao na neophodno i smisaono. Njegovo cutanje se nije ogranicavalo na govor, vec je obuhvatalo i smirenost tela i duha. U oblasti tela on je svoje telo usavrsavao tako da upravlja pokretima, bude umeren u zivotnim aktivnostima, i zivi bez zahteva. Medjutim najkarakteristicnija odlika je bilo cutanje njegovog duha. U njegovom srcu vise se nisu javljale zelje i strasti, a ni sumnje i nemir, vec je u njemu vladao mir.
Muni je tako sa mirom u mislima, recima, i delu isao usamljen svojim putem kroz zivot, okrenut sebi i sam sebi dovoljan. On je nije bio sklon druzenju, izuzev sa plemenitim prijateljima, kada ih na svom putu tako retke ipak sretne.
Nyanaponika
izvod iz predgovora njegovog prevoda Sutta Nipata-e
-
Ako ste se ikada zapitali ko su bili poslednjih 25 Buda, evo ja danas natrčao na spisak, obrnutim redom, pa da podelim :kez2:
25. Dīpankara, 24. Koṇḍañña, 23. Maṅgala, 22. Sumana, 21. Revata, 20. Sobhita, 19. Anomadassi, 18. Paduma, 17. Nārada, 16. Padumuttara, 15. Sumedha, 14. Sujāta, 13. Piyadassi, 12. Atthadassi, 11. Dhammadassī, 10. Siddhattha, 9. Tissa, 8. Phussa, 7. Vipassī, 6. Sikhī, 5. Vessabhū, 4. Kakusandha, 3. Koṇāgamana, 2. Kassapa, 1. Gotama
-
Jel to Buddha rekao da su to bili njegovi prethodnici? Neka imena su mi poznata cini mi se iz jainske predaje, a Kassapa (Kasyapa) isto odnekud...? :mislilac
-
Bio je i jedan Budin učenik Maha Kassapa, koji je posle učiteljeve smrti kao najugledniji u Sanghi sazvao i prvi sabor.
Verovatno znaš za toga...
-
The Buddha as a Businessman (http://www.youtube.com/watch?v=3GeZGFvbDzo#)
-
Nedavno je na hrvatskom drzavnom radiju bila emisija o Buddhi :andjali Sto je vrlo rijetka prilika da se jedna takva tema provukla izmedju obilja katolickog du'ovnog programa kojim odise ova skromna drzavna radio stanica. Kvaliteta ove emisije o Buddhi i nije bas neka, neka djeca laprdaju simpaticne i dobronamjerne budalsatine o Buddhi i buddhizmu, a uceni profesor pametuje i objasnjava sture povijesne cinjenice o kraljevicu Siddharthi... ali vrijedi je poslusati jer traje samo 15'tak minuta, a i jedna je od rijetkih na ovu temu u nasem radijskom prostoru:
http://www.4shared.com/audio/8I5tEaQ9/Buddha.html (http://www.4shared.com/audio/8I5tEaQ9/Buddha.html)
-
Skinuo i preslušao :D
Zanimljivo je da gosp. istoričar kaže kako su priče o Budinom životu pune nadnaravnih priča i čudesa.
Ne znam koje romane je on čitao, ali Budina priča o sopstvenom životu baš i nema nekih čudesa :naocare:
On takođe pominje da su beli slonovi najavili Maha Mayi začeće Siddhatthe. Koliko se sećam bio je samo jedan u njezinom snu. Al eto, vremenom se namnožili, pa ispade celo krdo :)
No, bez obzira na sve, baš kao što kažeš, lepo da je jedna takva makar i površna emisija o Budi bila na radiju :ok
-
Meni je mali zakon kako simpaticno objasnjava buddhizam... Kada kaze da je meditacija kao kada mozak pustis na pasu... :ok Treba ti zdjela, jastucic za sjedenje, pjevas Om... Mali je zakon, kako se on fura na buddhizam :bravo: a nema jos pojma o nicemu...
-
:kez2:
da pola emisije je potrošio na objašnjavanje kako dok meditiraš po zdeli vrtiš batićem, pa to stvara zvuk koji te onda štiti od buke automobila :smeh
-
Pa jesi li pripremio dovoljno zdjela za ljetni seminar. Nemoj da nekome nedostaje. Vidis kako je to vazno! Bez toga nema da pustis mozak na pasu... :smeh
-
:kez2:
zdela i batić su neophodni rekviziti za kurs.
Ko ne ponese, vraćamo odmah natrag :zeleni:
-
Stope u prašini
Jedina dva velika religijska učitelja koji su imali uspeha još za života bili su Muhamed i Siddhattha Gotama, poznatiji kao Buda. Obojica su vrlo dugo podučavali i obojica su dočekali da vide kako religije koje su začeli hvataju čvrste korene. Prof. Basham je zapisao da je budizam bio minorna religija sve dok ga Ašoka nije usvojio i krenuo da propagira. Basham ovu svoju pretpostavku zasniva na činjenici da ne postoje arheološki tragovi budizma pre Ašokinog vremena, ali meni se to čini prilično klimavim argumentom. Kakve bi fizičke tragove lutajući askete, a upravo to su bili Budini učenici, mogli da ostave? Formirali su nekoliko trajnih boravišta i podigli ih od blata, bambusa i lišća. Što se tiče stupa, one nisu značajnije figurirale u budističkoj duhovnosti sve do II veka pre n.e. Pali Tipitaka nudi obilje ubedljivih dokaza da je Buda bio dobro poznat u velikom delu severne Indije i da je njegova Dhamma privlačila veliki broj sledbenika iz svih klasa, a naročito među elitom.
Krajnje kritički stav đaina i bramana prema novom učenju zabeleženom u Tipitaki govori nam da su ga oni videli kao istinsku pretnju. Važan razlog Budinog uspeha bila je bez sumnje njegova izuzetna ličnost. Čak i uprkos velikog vremenskog rastojanja između njega i nas, izrađenog redigovanja sutta i njihovom prilično ukočenom stilu, Budino toplo i saosećajno prisustvo isijava skoro na svakoj stranici. Logička konzistentnost njegove Dhamme morala je takođe biti jedan važan faktor. Međutim, bez obzira koliko učitelj privlačan bio ili koliko je razumljivo njegovo učenje, ono neće privući sledbenike sve dok oni ne dođu u kontakt s anjim. Buda je bio misionar od samog početka i to je, zajedno sa ona dva malopre pomenuta, vrlo važan razlog ranog uspeha njegovog učenja. Jer on je imao mirno srce, ali vrlo pokretljivo telo.
Prema Tipitaki, skoro prva stvar koju je Buda učinio posle probuđenja bila je da krene na dugi put, kako bi druge podučio onome što je sam bio otkrio. Podjednako je karakteristično da je među prvim upustvima koje je dao petorici svojih prvih učenika to da "idu i podučavaju druge" tome što su naučili od njega. Područje koje je Buda prokrstario tokom života odgovara otprilike današnjim indijskim saveznim državama Uttar Pradeš i Bihar. Najistočnija tačka do koje je stigao i koju je i danas moguće identifikovati jeste Kađagala (današnji Kankđol, 18 km od Rađmahala, upravo na granici Indije sa Bangladešom. Najzapadnija tačka za koju znamo jeste Mathura, otprilike 180 km južno od Delhija. Ove dve tačke razdvaja skoro hiljadu kilometara. Budino kretanje na sever bilo je naravno ograničeno tada neprohodnim džunglama u podnožju Himalaja, a nejverovatnije da nikada nije išao južnije od sliva Ganga. Pa ipak, ovo bi značilo da su njegova lutanja pokrivala područje koje iznosi skoro 200.000 kvadratnih kilometara, što je ogromna oblast za ondašnje standarde. Zapisi sugerišu da je Buda tek retko posećivao mesta na obodu ovog područja. Na primer, Mathuru je posetio samo jednom i verovatno je samo jednom boravio i u Angi na istoku (a to su Ćampa, Bhaddiya i Kađangala, koji odgovaraju današnjem distriktu Bhagalpur). Verujem da se Bhaddiya ili Bhaddiyanagara, kako se ponekad pominje u Tipitaki, može prilično pouzdano identifikovati kao selo Bhadariya, nekih 12 km južno od Bhagalpura.
Međutim, Buda se najviše kretao u istočnom delu ove oblasti, između velikih gradova Savatthi, Rađagaha, Vesali i Kosambi. Tipitaka pominje kočije u gradovima i staze, sporedne i glavne puteve u unutrašnjosti. No nema sumnje da takva kategorizacija više govori o učestalosti saobraćaja na njima, nego o kvalitetu njihove podloge. Naime, svi putevi u drevnoj Indiji bili su malo više od prašnjavih, grbavih staza u leto i nepremostivih reka mulja tokom kišnog perioda. Razni drumski razbojnici samo su još uvećavali rizik putovanja na duže staze.
Putnici na deonici između Savatthija i Sakhete su često bivali opljačkani (Vin, IV: 87), a tu je naravno i strašni Angulimala, ubica i razbojnik, koji je bio strah i trepet u šumovitim krajevima oko Savatthija. Jednom prilikom su Buda i njegov pratilac putovali zemljom Kosala i stigli do raskrsnice. Buda reče da bi trebalo da pođu jednim putem, ali pratilac je uporno tvrdio da upravo treba da pođu onim drugim. Ovo ubeđivanje je potrajalo neko vreme, sve dok se pratilac nije toliko iznervirao da je besno spustio Budinu posudu na zemlju i udaljio se putem za koji je tvrdio da je pravi. Nije daleko odmakao kad ga napadoše razbojnici koji su ga "udarali i rukama i nogama, razderali mu ogrtač" (Ud. 90). U najzabačenijim oblastima putnici su takođe mučili muku da pronađu hranu, vodu i sklonište. Tipitaka pominje putnika koji oslanjajući se na sve četiri pije iz barice formirane u udubljenju od kopita nekog govečeta, zato što nigde druge vode nije bilo unaokolo, a na drugom mestu opisuje jezivu priču o roditeljima koji su su se izgubili u divljini, te su da bi spasili sebe od gladi do smrti ubili i pojeli sopstveno dete. U daleko češćim situacijama putovanje bi bilo tek neudobno i dosadno, a na njega se kretalo samo kad je to bilo zaista neophodno. I pored svega toga, čini se da je Buda najveći deo svog života proveo na putovanju, kako bi se susreo sa što je više moguće ljudi. Toliki su bili njegova istrajnost i saosećanje.
(http://4.bp.blogspot.com/-NpgHt3WhURY/Tgu_Kt5IDoI/AAAAAAAADcc/KAWiDRS8IWk/s1600/3237707251_a32b0f10a6%255B1%255D.jpg)
U skladu sa pravilima koja je sam postavio i u skladu sa dugo ustanovljenom tradicijom samana ili asketa, Buda bi proveo tri meseca kišne sezone na jednom mestu, a ostatak godine bi putovao. Prema komentarskoj tradiciji, posle 20 godina svog podučavanja, svaki kišni period provodio je u blizini Savatthija, glavnog grada Kosale. Činjenica da je sačuvano više njegovih govora održanih na tom mestu nego bilo gde drugde sugeriše da u toj tradiciji može biti istine. A ako je to zaista tako, moguće je da je odlučio da ograniči putovanja zbog svojih godina. Buda je putovao isključivo peške, mada je zbog činjenice da zbog mnogih reka u oblatima kojima se kretao sigurno često morao da koristi čamce ili skele, mada se to nigde izričito ne pominje.
Međutim, možemo čitati o monasima koji prelaze reku tako što se drže za rep vola u krdu koje takođe prelazi reku, što može ukazivati da na tim mestima nisu postojali ni mostovi, niti neko plovilo, te je verovatno i Buda morao da improvizuje na isti način kao i ti monasi. Nema pomena o tome d aje Buda putovao kočijom ili volovskom zapregom. Na samo jednom mestu je opisano da je nosio sandale, tako da je verovatno uglavnom išao bos (Vin,IV:186).
Tipitaka pominje putanju mnogih Budinih putovanja, što nam daje predstavu o rastojanjima koja je nekada prevaljivao. Na primer, znamo da je tokom prvih dvanaest meseci posle probuđenja išao od Uruvele do Isipatthane, preko Gaye i Benaresa, da je tamo proveo tri meseca monsuna, da bi se potom vratio do Rađagahe, preko Benaresa, Gaye, Uruvele i Lativanne. Sva ova mesta je moguće pouzdano identifikovati, te tako izračunati da je morao preći barem 300 kilometara. Tokom najdužeg neprekidnog putovanja koje je zabeleženo u Tipitaki, krenuo je iz Rađagahe i išao preko Vesalija do Savatthija i natrag opet do Rađagahe, preko Kitigirija i Avalija, što je kružna tura od oko 1600 kilometara (Vin,IV,189). Verovatno da je putovanja kao ovo započinjao na kraju kišnog perioda i vraćao se pre početka narednog, devet meseci kasnije. Nažalost, nije moguće znati koliko tačno vremena mu je bilo potrebno za takva ili slična putovanja.
U čuvenoj Mahaparinibbana sutti saznajemo da je išao od Rađagahe do Kusinare, preko Nalande, Patne i Vesalija, što je ukupna razdaljina od oko 300 kilometara. Prema sutti, Vesali je napustio na kraju kišnog perioda (oktobar) i naravno pretpostavlja se da je krajnje utrnuće u Kusinari dostigao na dan punog Meseca u vesakhu (maju). Ovo nam govori da mu je trebalo sedam meseci da prevali oko 95 kilometara. Čak i uzimajući u obzir činjenicu da je bio veoma star i bolestan, čini se da je ovo ipak vrlo dug period. Treba napomenuti da samo kasniji tekstovi u Tipitaki govore o tome da se Budina parinibbana dogodila u vesakhu, a sama sutta odaje utisak da je, iako je njegovo poslednje putovanje bilo sporo, ono ipak imalo kontinuiran ritam. Međutim, isto se čini verovatnim da je Buda putovao vrlo relaksirano. Zapisi sugerišu da bi ustao pre izlaska sunca, otišao u prošenje hrane u najbliži grad ili selo neposredno posle izlaska sunca i, pošto bi jeo, kretao na put još dok je bilo sveže. Hodao bi sve dok podnevna vrelina ne bi postala nesnosna, a onda bi popodne proveo odmarajući se. Ukoliko bi u blizini vilo neko selo, možda bi na tom mestu ostao do sledećeg jutra, a ako nije, nastavljao bi da hoda sve dok ne bi naišao na neko selo. Koliko dugo bi se zadržavao na jednom mestu zavisilo je od mnogih faktora – da li bi ljudi dolazili da razgovaraju sa njim, da li je bilo hrane i vode na raspolaganju, da li je čitava atmosfera bila prijatna. Znamo, na primer, da je skratio boravak u Rađagahi kada su ljudi počeli da se žale kako mladići napuštaju porodice i postaju monasi (Vin, IV:43). Jednom je stigao u selo Thuna i ustanovio da nema vode za piće, jer su lokalni bramanski sveštenici, na vest da on dolazi, blokirali pristup izvorima gomilama balege pomešane sa pirinčanim ljuskama (Ud. 78). Toplina i poštovanje sa kojima se danas dočekuju budistički monasi nisu uvek bili dostupni i Budi i njegovim učenicima. Često je opisivan kako putuje sa 500 monaha (što je konvencionalni način da se kaže "mnogo") ili jednostavno sa "velikom grupom monaha". U drugim prilikama bi otpustio svog ličnog pratioca i ostale monahe, rekavši im da želi da jedno vreme luta sam (S III:94).
(nastaviće se) :kez:
-
Hm, mozda nije Tipitaka najbolji izvor o stvarnom utjecaju ranog buddhizma? Trebalo bi vidjeti sto jainisticki spisi pisu o Buddhi, da li ga uopce spominju? U svakom slucaju je zajednica bila poznata (mozda ne glavna vjera, ali je sigurno igrala u polufinalu za prvo mjesto) kada je mladi car Ashoka postao buddhist. Ne treba zaboraviti niti da je njegov djed Candragupta bio jain. Mada mu je glavni ministar i savjetnik bio poznati brahman Canakya. Vjerovatno je to bilo doba previnja u kojem su se brahmanizam, jainizam i buddhizam, mozda i uz gomilu tantrickih bhakti kultova, nadmetali za prevlast. Potporom Ashoke buddhizam svakako preuzima vodece mjesto koje ce drzati narednih 1.000 godina; ali u isto vrijeme Megasten, grcki ambasador na dvoru Maurya ostavlja svjedocanstvo da Indijci najvise stuju Herakla (Shivu) i Dioniza (Krshnu) sto potpuno odgovara i danasnjoj slici hinduizma...
S druge strane neki autori tvrde da Buddhino zadrzavanje u istocnoj Indiji nije stoga sto je to tada bilo glavno podrucje indo-arijske kulture (jer nije), nego bas suprotno - stoga sto je arijski i vedski utjecaj u tom dijelu bio ustvari najslabiji. Vec u predbuddhisticko doba u epu Mahabharata imamo svjedocanstva da su danasnji Pakistan i Afganistan uz sjevero-zapadnu Indiju bila glavna sjedista arijskih knezevina. Sam Panini, veliki samskrtski gramaticar je rodjen u okolici danasnjeg Kabula, glavnog grada Afganistana. Postoje svjedocanstva da se najcisci samskrt pricao u tim dijelovima podkontinenta. Cini se da su kraljevstva Benaresa (Kasi), Mithile, Kosale, Magadhe na istoku bila zadnja arijska i vedska uporista. Stoga neki pretpostavljaju da je bas zbog toga Buddha propovijedao u tim dijelovima zemlje nakon probudjenja, jer jer su tamo vedsko praznovjerje i utjecaj brahmana bili naslabiji. Mozda do Mathure nije odlazio sam zato sto bi to mozda bila najzapadnija granica kulturnog kruga njegovog vremena, nego zato sto se namjerno zadrzavao u istocnom dijelu Indije gdje su kultovi domorodaca ublazili brahmansku ortodoksiju i otvorili puteve za mijesanje ne-ortodoksnih pogleda na du'ovna pitanja?
-
http://www.4shared.com/audio/JgAVu34Q/Buddhizam.html (http://www.4shared.com/audio/JgAVu34Q/Buddhizam.html)
Na moje ne malo cudjenje Hrvatski radio nastavlja svoje humoristicke priloge o Buddhi i buddhizmu :ces Ono jadno dijete laprda dalje svoje besmislice, profesor povijesti se stvarno trudi prepricati koju suvislu informaciju. Meni se cini da je cak malo bolji nego u prvoj emisiji, ali se vidi da se covjek ne bavi tom temom i da je nesto povrsno procitao iz enciklopedije pa prepricava. Osobno ne vidim koji je smisao ovakvog profaniziranja teme. Ako je prva emisija i bila cak sipmpaticna u svojoj besmislenoj uredjivackoj koncepciji po kojoj mala djeca laprdaju gluposti bez veze i pameti o temama o kojima nemaju pojma, ova je definitivno presla granicu dobrog ukusa. I mogu vam reci da cu iz ovih stopa napisati mail urednici emisije i zatraziti objasnjenje i zamoliti je da vise ne sramoti temu i radio na kojem radi ovakve priloge. Pored toliko relevantnih buddhistickih organizacija u Zagrebu, ona pozove jednog anonimnog klinca iz osnovne skole da prica budalastine na drzavnom radiju. Stvarno ne razumijem...
-
Fazlija, oprezno, možda je to samo humoristički program. Nemoj odmah krenuti u paljbu :kez2:
-
Stope u prašini (2)
[nastavak posta #46, gore]
Nasuprot raširenom mišljenju, Buda nije pretežno boravio u šumi. Od četiri manastira koja je osnovao, a arheolozi su uspeli da ih identifikuju – Ghositarama, Đivakarama, Đetava i Veluvana – prvi je u stvari bio smešten unutar gradskih zidina, dok su ostala tri nedaleko od gradova kraj kojih su se nalazili. Kada je boravio na tim mestima, Buda je imao relativno udoban smeštaj, ali kada se nalazio na putu situacija je bila sasvim drugačija, te je tako morao da prenoći i nađe sklonište gde god bi to bilo moguće. Čitamo tako da je jednom prenoćio spavajući na podu šupe nekog grnčara (M.I:502). Drugom prilikom, stigao je u Kapilavatthu i pošto nije našao odgovarajuće prenoćište, proveo je noć u pustinjačkom skloništu askete Bharandua, spavajući na prostirci prostrtoj po podu (A.I:277). Mora d aje često prenoćio u voćnjaku mangoa kakve je moguće videti i danas da okružuju sela severne Indije. Kada je naišao na njega na jednom takvom mestu, Hattaka upita Budu je li srećan. Na to mu ovaj odgovori: "Da, prijatelju, živim srećno. Među onima koji srećni žive u ovome svetu i ja sam jedan." Na to se Hattaka iznenadi, ukazujući da je to zimski period, vreme mrazeva, da je tlo izrovano volovskim kopitima, da je prostirka od lišća tanka, a vetar hladan, da se Budin ogrtač čini prilično tankim. Buda mu je i posle svega toga potvrdio da je on ipak srećan (A.I:136). Mora da je isto tako veoma uživao u slobodi koju mu je život lutalice omogućavao. Za njega "domaćinski život je prašnjav put, pun prepreka. Nesputan poput vetra jeste život onoga ko se okrenuo od svih profanih stvari" (D,I:62). Međutim, seljenje sa jednog na drugo mesto imalo je i vrlo važne praktične razloge, jer mu je u svetu bez komunikacija, koje mi danas smatramo nečim normalnim, to omogućavalo da svoje učenje proširi nadaleko. Takođe je bio svestan da je lični kontakt sa njim važan, pogotovo za novozaređene monahe i monahinje, te se možda i prema tome opredeljivao koju oblast će posetiti i koliko često (S,III:90). Tokom lutanja verovatno bi stigao u neki kraj, podučio, stekao ponekog sledbenika, čak i zaredio nekoliko monaha ili monahinja, a onda se ne bi vraćao po nekoliko godina. Ako je monah iz tog kraja želeo da ga opet vidi, jednostavno bi krenuo do mesta na kojem se Buda u tom trenutku nalazio.
Sona Kutikannu je bio zamonašio Mahakaććana i otprilike godinu dana kasnije ovaj je poželeo da vidi čoveka čijem učenju je posvetio svoj život. Tako je rekao svom patronu: "Još uvek se nisam sreo sa velikim učiteljem lice u lice, samo sam čuo kako on izgleda. Ako mi dopustite, otišao bih da vidim našeg učitelja, Blaženoga, probuđenoga Budu" (Ud. 58). Za domaćine pritisnute raznim obavezama dugo putovanja da bi videli Budu moralo je biti još teže i otuda su bili prinuđeni da čekaju, možda i više godina, pre nego što bi se ponovo sa njim sreli. Thapataya sutta nam dočarava uzbuđenje stanovnika jedne zabačene oblasti na vest da je Buda možda na putu ka njima i kako je to uzbuđenje sve više raslo na svaku vest da je on sve bliže (S V:348-349). Na drugim mestima čitamo o gladi ljudi za informacijama o Budi i o tome šta je njegovo učenja.
(http://www.religionfacts.com/buddhism/images/people/monks/med/monks-angkor-thom-cc-permanently-scatterbrained.jpg)
Jednom je monah koji je kišni period proveo sa Budom u Savatthiju stigao u Kapilavatthu. Kad su stanovnici čuli odakle dolazi, obasuli su ga pitanjima o Budi (S V:450). Drugom prilikom grupa bramana iz Kosale i Magadhe je po dolasku u Vesali čula da se slučajno u gradu nalazi i Buda i smatrali su da je prilika da se sa njim susretnu toliko dobra da je ne bi trebalo propustiti. Buda je prethodno očigledno dao uputstvo svom ličnom pratiocu da ga niko ne uznemirava, ali su bramani bili odlučni u tome da neće otići sve dok ne vide učitelja. U želji da reši ovu situaciju, iskušenik Siha zamoli pratioca da kaže Budi da ga čekaju tri čoveka. Na to pratilac reče da on to neće učiniti, ali da nema ništa protiv ako to Siha učini. Tako i bi, na šta Buda reče Sihi da postavi prostirku u senci ispred njegovog boravišta, kako bi mogao da porazgovara sa bramanima (D I:151). No, Buda nije mogao da bude svuda u isto vreme, tako da su monasi i monahinje prevaljivali velika rastojanja radi privilegije da u njegovoj blizini provedu neko vreme. Na primer, jednom dok je boravio u Ćatumi, grupa od petsto monaha došla je grupa monaha da ga vidi (M I:456).
Međutim, pošto se toliko kretao, nije uvek bilo moguće znati gde se nalazi. U divnom Parajana poglavlju Sutta nipate čitamo o šesnaest učenika askete Bavarija koji kreću za severnu Indiju u nadi da će sresti Budu. Prvo su čuli da je u Savatthiju i "kose uvijene u punđe i ogrnuti jelenjom kožom", zaputiše se tamo. Prošli su kroz Kosambi i Saketu, da bi na kraju stigli u Savatthi, ali tamo im rekoše da je buda otišao odatle pre nekoliko dana. Pratili su ga kroz Setavju, Kapilavatthu, Pavu i Vesali, da bi ga na kraju sustigli u Pasanaka svetilištu (u Barabar brdima, severno od Gaje) i "poput žednih ljudi koji jure ka hladnoj vodi, poput trgovaca koji jure ka svom profitu, poput vrućinom ošamućenih ljudi koji jure ka hladovini, oni se brzo uspeše uz planinu" (Sn.1014).
Bez sumnje da je i u Budino vreme govoreno isto toliko jezika i dijalekata kao i danas i to mu je možda stvaralo poseban problem. Theravada tradicija tvrdi da je Buda govorio pali jezikom, iako se u samoj Tipitaki uopšte ne pominje kojim je on govorio. Slično trgovcima, diplomatama i drugim čija profesija je zahtevala česta putovanja u različite regione, vrlo je verovatno da je sem maternjeg jezika, koji bi bio jedan od dijalekata kojima se govorilo unutar Kosale, on tečno govorio još nekoliko jezika.
U Aranavibhanga sutta Buda kaže da insistirati na upotrebi svog dijalekta u kraju u kojem se govori neki drugi može izazvati samo konfuziju i sukob. "Tako je rečeno: 'Ne bi se trebalo suviše oslanjati na svoj lokalni jezik...' A zašto? U različitim oblastima možda istu stvar nazivaju pati, patta, vittha, serava, dharopa, pona, hana ili pisila (ovo su sve različite reči za "činiju"). Dakle, kako god da je zovu u jednoj oblasti, koristite upravo tu reč". Ovo su reči nekoga ko je upoznat sa čitavim spektrom jezika i dijalekata, nekoga ko je otvoren i vrlo pragmatičan kad je u pitanju jezik.
Buda je bio podjednako otvoren i prema običajima. Jednom kada je zatekao nekog monaha kako provodi suviše mnogo vremena kupajući se i igrajući se u vodi, doneo je pravilo da se monasi kupaju samo jednom mesečno. Kasnije, neki monasi koji su boravili u rubnim područjima gde su se domaćini bunili (s punim razlogom) zbog njihovog retkog kupanja, izvestili su o tome Budu i on im je dopustio da s ekupaju češće, u skladu sa običajima tog kraja. Dakle ovo je nešto što bismo očekivali od urbane osobe koja je mnogo toga proputovala. Kakav god da je Buda bio, on nije bio omeđen lokalnim okvirima i bez sumnje da su ga mnoga putovanja učinila još urbanijim i njegov um još otvorenijim.
Mapu koja pokazuje Budino poslednje putovanje moguće je naći ovde
http://www.ancient-buddhist-texts.net/Maps/MP-index.htm (http://www.ancient-buddhist-texts.net/Maps/MP-index.htm)
-
Danas je pun mesec u julu, kada se slavi Asalha puđa, u znak sećanja na dan kada je Buda, dva meseca posle probuđenja, održao svoj prvi govor o pokretanju točka učenja petorici svojih prvih učenika u Sarnatu. Želim vam da i u vama točak učenja bude pokrenut ili nastavi da se okreće :)
-----------------------------
PUN MESEC - Asalha pudja - petak, 15. juli 2011.
Onoga ko je ispravno razumeo
pouku potpuno Budnoga,
toga treba poštovati kao što brahman
poštuje vatru na žrtveniku.
Dhammapada, strofa 392
Pokazujući poštovanje onima koji to zaslužuju, ono u nama što je vredno samo još više jača. Pokazujući predanost prema učiteljima koji su nam pokazali put, i naša posvećenost tom putu se produbljuje. Pohlepa i odbojnost govore nam da davanje znači gubitak. A sve što gubimo jeste ta omča koja se zove "ja" i moje". Ali ono što zadobijamo jeste radost i snaga srca.
S ljubavlju
monah Munindo
-
Navike i svakodnevica Budina
U kasnijoj budističkoj tradiciji, a naročito u mahāyāni, Budu su počeli da posmatraju kao nadljudsko biće ili čak božanstvo, koje nikada nije učinilo bilo šta profano, niti je na to bilo prinuđeno. Međutim, u Tipiṭaki, najranijem dokumentu o Budi i njegovom učenju, on je prikazan kako se ponaša kao i svaki drugi običan čovek, što je on naravno na mnoge načine i bio.
Budin dnevni raspored je bio u velikoj meri onakav kakav bi se i mogao očekivati od nekoga na njegovom mestu. Dobar deo dana provodio je govoreći o Dhammi, sa ljudima koji su dolazili da ga posete ili obučavajući svoje monahe i monahinje. Kad bi mu neko došao u posetu, zamolio bi svog pratioca da mu negde u hladu namesti prostirku, kako bi mogao da sedi i razgovara sa posetiocima (D.I,152). U takvim prilikama Ānanda ili neki drugi pratilac bi ponekad stajao iza njega i hladio ga lepezom (D.II,72; M.I,83). Jednom prilikom zamolio je Ānandu da donese njegovu prostirku, kako bi otišao u šumu radi popodnevnog odmora (D.II,102). Buda je jeo samo jednom dnevno (M.I,437) i to uvek pre podneva. Obično bi prvo otišao u prošenje hrane, kako bi sebi obezbedio obrok, ali i prihvatao poziv da ruča u nečijoj kući. Jeo bi pažljivo, a kad bi bio gotov, oprao bi ruke i svoju zdelu (M.II,138-9).
I opet, kao i svako drugo, i Budino telo bi postalo prljavo i trebalo ga je prati. Imamo njegov opis kako stoji na obali reke, samo u donjem rublju i briše se posle kupanja (M.I,161). Kao što je to običaj u Indiji čak i danas, verovatno se kupao pre jela. Ponekad bi otpočinuo popodne (M.I,250), iako je to verovatno činio u kasnijim godinama i samo tokom leta. U starosti bi sedeo i grejao leđa na popodnevnom suncu (S.V,216). Izuzev kad je bio umoran ili bolestan, Buda je uvek nalazio vremena za one koji bi došli da ga nešto upitaju ili zatraže savet. Međutim, bilo je perioda kad je jednostavno voleo da ostane sam sa sobom neko vreme. Kad bi se na to odlučio, rekao bi svom pratiocu da ga ne uznemiravaju (D.I,151) ili bi pospremio svoju sobu i nestao ne obaveštavajući bilo koga (S.III,95).
Kasno popodne Buda bi nekad posetio bolnicu (gilānasālā) da bi utešio bolesnike ili se uverio da je sve u redu (A.III,142; S.IV,210; Vin.I,301). Nekad bi hodao tamo-amo u svežini večeri (D.III,80), možda meditirajući ili tek da bi protegao noge. Na mnogo mesta u Kanonu se pominje kako je govorio okupljenima "do kasno u noć" (D.II,86), bilo da se radilo o grupi monaha ili o nezaređenima. Kada bi se ukazala prilika, zamolio bi nekog od svojih najistaknutijih učenika da održe govor, a on bi seo i slušao. U jednoj takvoj situaciji su ga leđa zabolela, te je legao i tako odslušao govor (A.V,123-4). Nemamo informacija o tome koliko dugo je Buda spavao, ali Tipiṭaka pominje da je često meditirao i po čitavu noć (A.III,299).
Tokom svog života Buda je radio sve one obične stvari koje rade i drugi ljudi. Na primer, otvorio bi vrata svoje kolibe kako bi primio goste (D.I,89), prao noge pre nego što bi ušao u nečiju kuću (D.II,85) ili bi se nakašljao pre ulaska, kako bi onima unutra najavio svoj dolazak (M.I,161). U Vinayi je zabeležen jedan zabavan događaj, koji ističe kako Budinu ljudskost, tako i njegovo zdravorazumsko ponašanje. Dok je jednom držao govor kinuo je i svi u publici mu odgovoriše sa "Nazdravlje!" (ćiraṃ đīva!). To je bilo toliko glasno da je morao da prekine govor. Buda onda upita okupljene: "Kada se nekome kaže 'Nazdravlje!' pošto je kinuo, da li on zbog toga zaista bude zdrav ili ne?" Monasi priznadoše da to nema nikakvog uticaja. Buda se sa tim saglasio i reče da zbog toga nema potrebe reći "Nazdravlje" svaki put kada neko kine (Vin.II,140).
Ljudi često nekog ko je prosvetljen povezuju sa izuzetnim fizičkim karakteristikama i sa posedovanjem natprirodnih moći. U tradicionalnim budističkim zemljama mnogi veruju da je Buda bio visok 5 metara i da nije hodao, već da je leteo od jednog mesta do drugog; da nikada ništa nije morao da uradi za sebe, jer su bogovi i anđeli to činili umesto njega; da nije morao da se kupa, jer je njegova koža bila toliko glatka da na nju nije prianjala bilo kakva prljavština ili prašina. Statue i slike na kojima je prikazana Budina smrt, prikazuju ga sa crtama mladića, uprkos činjenici da je doživeo 80. godina. Buda jeste bio izuzetan, ali ne na način na koji to ljudi obično misle; on jeste imao izuzetne moći, ali ne čudotvorne. Buda je bio izuzetan po tome što je bio uvek blag, strpljiv, hrabar i vedar. Njegova moć bila je u dubokom razumevanju prirode stvarnosti, što ga je na kraju i oslobodilo iz kruga rađanja i umiranja.
-
Zanimljiva poruka sa jedne mejl liste o jeziku kojim je govorio Buda
The language that the Buddha spoke is a very difficult question.
Scholars (Sylvain Lévi, Edgerton, Lamotte, Lüders, Norman and von Hinüber to name some prominent ones) are generally agreed that Pāli is a translation (or transference, Übertragung to use the German term) from an earlier language, although we are not sure what this earlier language was. Lüders called it Old Ardhamāgadhī which he thought was the same as or similar to Aśoka's Kanzleisprache (administrative language of the court). Norman called it Old Māgadhī, Aldsdorf, Ardhamāgadhī, Rhys Davids, Kosalan.
The Buddha's Sakyans were vassals of King Pasenadi of Kosala, so indeed the Buddha must have spoken some form of this language, but we don't know if it was different from the Māgadhī of the time or the same. It is also probable that the Buddha was multi-lingual and spoke more than just one language - the clans from the eastern sub-Himalayan foothills (Sakyas, Mallas, Vajjis, etc.) were probably MISL speakers (Middle Indic as second language), as, judging from the place names and local flora/fauna names, Dravidian or Munda were probably the native language(s) before the Aryan immigrations. There is also a lot of evidence of linguistic interference from these languages on the phonological structure of Middle Indic (e.g. Dravidian lacked a voiced/unvoiced stop distinction and many words in Middle Indic show this same confusion).
Geiger and Helmut Smith argued for the existence of a "common language" — called a lingua franca or koine — which was used for trade and administrative purposes in northern India at this time, and the Buddha may have also spoken this koine, or his disciples may have translated his teachings into this koine. Because we have parallel versions of many early works (e.g. Dhammapada) we can isolate some of the lexemic content of this earlier linguistic form, but beyond that we can't go any further. So unless some new evidence comes to light, we may never know the actual language the Buddha spoke.