Budizam
Budizam => Theravada => Temu započeo: oblica Mart 25, 2011, 08:57:25
-
Dhammacakka-ppavattana sutta je Budin prvi govor nakon probuđenja. Održao ga je u Varanasiju,
petorici monaha sa kojima je proveo nekoliko godina u šumi, praktikujući asketske vežbe. Kada je
saslušao govor, Kondanja, jedan od petorice monaha, dostigao je prvi stupanj probuđenja i tako je
nastala monaška zajednica - ariya sangha.
Pa da vidimo šta je to Kondanja razumeo. :D
Dhammacakka-ppavattana sutta - Govor o pokretanju točka učenja
Ovako sam čuo. Jednom je prilikom Blaženi boravio kraj Varanasija, u parku jelena u Isipatani.
Tada se Blaženi obrati grupi od pet asketa:
"Dve su, monasi, krajnosti u koje onaj ko je otišao u beskućnike ne bi trebalo da zapada.
Koje dve? Vezanost za užitke čula, koja je niska, vulgarna, svojstvena prostim ljudima,
neplemenita i ne donosi korist, a druga je vezanost za samomučenje, koja je bolna,
neplemenita i ne donosi korist. Monasi, obe ove krajnosti izbegavajući, Thagata je
savršeno razumeo srednji put, koji daje uvid i znanje, koji vodi do smirenja, neposrednog
znanja, probuđenja i utrnuća.
A kakav je to, monasi, srednji put što ga je Tathāgata savršeno razumeo, a koji daje uvid
i znanje, koji vodi do smirenja, neposrednog znanja, probuđenja i utrnuća? To je Plemeniti
osmostruki put: ispravno razumevanje, ispravna namera, ispravan govor, ispravno delovanje,
ispravan način života, ispravan napor, ispravna svesnost i ispravna koncentracija. To je,
monasi, srednji put što ga je Tathāgata savršeno razumeo, a koji daje uvid i znanje, koji
vodi do smirenja, neposrednog znanja, probuđenja i utrnuća.
A ovo je, monasi, plemenita istina o patnji: rođenje je patnja, starost je patnja, bolest je
patnja, smrt je patnja, biti sa onim što nam je mrsko jeste patnja, biti razdvojen od onoga
što nam je drago jeste patnja, ne dobiti ono što želimo jeste patnja. Ukratko, pet osnova
prijanjanja su patnja.
A ovo je, monasi, plemenita istina o izvoru patnje: to je ona želja koja vodi do novog rođenja,
što združena sa ushićenjem i strašću, uvek nalazi novo uživanje, sad tu, sad tamo -- dakle,
to je želja za čulnim užicima, želja za postojanjem i želja za nepostojanjem.
A ovo je, monasi, plemenita istina o prestanku patnje: to je potpuno iščezavanje i iskorenjivanje
upravo te želje, odustajanje od nje i odbacivanje, oslobađanje i okretanje od nje.
A ovo je, monasi, plemenita istina o putu koji vodi do prestanka patnje: to je upravo onaj
Plemeniti osmostruki put sačinjen od ispravnog razumevanja, ispravne namere, ispravnog govora,
ispravnog delovanja, ispravnog načina života, ispravnog napora, ispravne svesnosti i ispravne
koncentracije.
..........
-
"Ovo je plemenita istina o patnji": takva se, monasi, u meni javila vizija, javilo znanje,
mudrost i uvid, javila svetlost u vezi sa stvarima koje ranije nisu bile čute.
"Ovu plemeniti istinu o patnji treba u potpunosti razumeti": takva se, monasi, u meni
javila vizija, javilo znanje, mudrost i uvid, javila svetlost u vezi sa stvarima koje ranije
nisu bile čute.
"Ova plemenita istina o patnji u potpunosti je shvaćena": takva se, monasi, u meni javila
vizija, javilo znanje, mudrost i uvid, javila svetlost u vezi sa stvarima koje ranije nisu bile čute.
"Ovo je plemenita istina o nastanku patnje": takva se, monasi, u meni javila vizija, javilo
znanje, mudrost i uvid, javila svetlost u vezi sa stvarima koje ranije nisu bile čute.
"Ovu plemenitu istinu o nastanku patnje treba napustiti ": takva se, monasi, u meni javila
vizija, javilo znanje, mudrost i uvid, javila svetlost u vezi sa stvarima koje ranije nisu bile čute.
"Ova plemenita istina o nastanku patnje je napuštena": takva se, monasi, u meni javila
vizija, javilo znanje, mudrost i uvid, javila svetlost u vezi sa stvarima koje ranije nisu bile čute.
"Ovo je plemenita istina o prestanku patnje": takva se, monasi, u meni javila vizija, javilo
znanje, mudrost i uvid, javila svetlost u vezi sa stvarima koje ranije nisu bile čute.
"Ovu plemenitu istinu o prestanku patnje treba ostvariti ": takva se, monasi, u meni javila
vizija, javilo znanje, mudrost i uvid, javila svetlost u vezi sa stvarima koje ranije nisu bile čute.
"Ova plemenita istina o prestanku patnje je ostvarena": takva se, monasi, u meni javila
vizija, javilo znanje, mudrost i uvid, javila svetlost u vezi sa stvarima koje ranije nisu bile čute.
"Ovo je plemenita istina o putu koji vodi do prestanka patnje": takva se, monasi, u meni javila
vizija, javilo znanje, mudrost i uvid, javila svetlost u vezi sa stvarima koje ranije nisu bile čute.
"Tu plemenitu istinu o putu koji vodi do prestanka patnje treba razvijati": takva se, monasi,
u meni javila vizija, javilo znanje, mudrost i uvid, javila svetlost u vezi sa stvarima koje ranije
nisu bile čute.
"Ta plemenita istina o putu koji vodi do prestanka patnje je razvijena": takva se, monasi,
u meni javila vizija, javilo znanje, mudrost i uvid, javila svetlost u vezi sa stvarima koje ranije
nisu bile čute.
...........
-
I sve dok, monasi, to moje znanje i vizija ove četiri plemenite istine kakve zaista jesu,
sa svoje tri faze i dvanaest vidova, nisu bili na takav način potpuno pročišćeni, nisam
tvrdio da sam se probudio za nenadmašno savršeno prosvetljenje u ovome svetu, sa
njegovim božanstvima, sa Marom i Bramom, u ovom pokolenju sa njegovim asketama i
bramanima, sa vladarima i ljudima. Ali kada su moje znanje i vizija ove četiri plemenite
istine kakve zaista jesu, sa svoje tri faze i dvanaest vidova, bili na takav način potpuno
pročišćeni, tada sam ustvrdio da sam se probudio za nenadmašno savršeno prosvetljenje
u ovome svetu, sa njegovim božanstvima, sa Marom i Bramom, u ovom pokolenju sa
njegovim asketama i bramanima, njegovim vladarima i ljudima. Znanje i vizija javiše se u
meni: "Nepokolebljivo je oslobođenje moga uma. Ovo je moje poslednje rođenje. Nema
više preporađanja."
Tako reče Blaženi. Zadovoljni, petorica asketa se obradovaše rečima Blaženog. I dok je
govor još bio u toku, u poštovanom Kondanji javila se nezamućena, jasna vizija istine:
"Sve što je podložno nastanku, podložno je i nestanku."
............
:andjali
I to je to. Četiri plemenite istine, dvanaest uvida i plemeniti osmostruki put. Sve je tu. :D
-
Baš mi se sviđa ova budistička srž na jednom mjestu. Kratko i jasno.. Pa onda neka nam netko prigovori da je u budizmu nešto nejasno, zar ne? Što sam duže u ovome učenju to sam žedniji ovoga znanja, ali i praktičnog djelovanja u vidu meditacije..uvida. Gotovo da ne mogu shvatiti ljude koji ovo pročitaju i uopće se ne zapitaju..nisu potaknuti da kopaju dalje u samospoznaji? To je tako prekrasno putovanje. :resp
-
Ja sam se nešto zbunila. :mislilac
Prvi uvid - Postoji patnja.
Ne moja patnja ili tvoja, velika ili mala, poželjna ili nepoželjna, već samo patnja.
E sad, ako ta patnjanije ničija, kako onda postoji? Mislim, kada ne bi postojao
niko ko bi mogao da pati, ne bi ni nje bilo. Kako onda da je odvojim od nekoga?
-
Mešaš takozvanu konvencionalnu i apsolutnu istinu. :)
Konvencionalna istina je upravo to što sada osećaš, postoji "ja" koje pati, kakav god da je razlog za to.
Buda kaže da postoj i iapsolutna istina, da je taj osećaj "ja" tek privid. Upravo to pokušavamo da uvidimo na osnovu praksu i kad ne bude "ja" neće biti ni patnje. Tako jednostavno :kez2:
-
sta bi znacilo da patnja zapravo uopce ne postoji dok ne postoji ja koje je prihvaca.
to bi nas dovelo do toga da se patnje ne rjesavamo pomaganjem ljudima da prodju vlastite probleme, vec da shvate da tu nema nekoga tko bi taj problem trebao uzimati sebi.
-
Da, ne postoji patnja kao takva, postoje uzroci i posledice, tok stvari kakve jesu.
Kad nije u skladu sa našim očekivanjima, mi onda taj prirodni tok doživljavamo kao patnju.
I opet, na konvencionalnom nivou još kako možemo privremeno pomoći ljudima koji pate time što ćemo im dati hranu, odeću, lekove, toplu reč. I to treba i da činimo koliko od možemo.
Naravno, onima koji žele da slušaju, mudraci će pomoći da se oslobode patnje ne privremeno, već trajno, izlažući im Dhammu. Zato se i kaže: Sabbe dana Dhamma dana jinati - Dar Dhamme nadmašuje sve druge darove.
:)
-
Ne vredi, i dalje mi nije jasno kako je uvid samo ''Postoji patnja''.
''Ovaj uvid je jednostavno priznavanje da postoji ta patnja, ali je ne činimo ličnom. To priznanje je jedan važan uvid;
jednostavno posmatramo mentalnu teskobu ili fizički bol i vidimo ih kao dukkhu a ne kao nešto lično - vidimo ih kao
dukkhu i ne reagujemo na njih na stari, već naviknuti način.''
Kaže ađan Sumedo. Ako je ne načinimo ličnom, ona i nije patnja. Kako da je ne načinim ličnom a da kažem da postoji?
-
Sad ću ja ko Beko: "Ajmo ponovo..." :smeh
Za početak, nemoj ništa da "načiniš" ili "ne načiniš", već konstatuj faktičko stanje, ono što ti je pred očima. A to je da patnja postoji. Osećaš je kad pada kiša umesto da sija sunce, zar ne? I kažeš sama sebi: "U ovom trenutku postoji patnja". Ovoga puta je ne svojataš: "JAO ŠTO JA PATIM!" :tuga, zato što počinješ da vežbaš, umesto da slepo reaguješ. Počinješ da istražuješ tu prvu plemenitu istinu, a da bi je istraživala ona mora da postane objekt, a ne deo tebe, to jest subjekta.
I tako kad načiniš taj prvi uvid: "Postoji patnja", to jest, kada umesto da okrećeš glavu od svega neprijatnog i gledaš na drugu stranu tamo gde su prijatne stvari, dakle kada pogledaš pravo u to što te žulji i kažeš: "Hm, zanimljivo, ovde se rodila patnja. Daj da malo istražim koji mehanizam ju je stvorio", tada ideš ka drugom uvidu koji pominje Ađan Sumedho, a to je "Patnju treba razumeti". I istražujući dan po dan, malo pomalo, upoređujući jedno iskustvo sa drugim, na kraju uvidiš tu lančanu reakciju koja uvek iznova dovede do patnje. Uvidiš da uvek kada postoji rastojanje između onoga što "ja" očekuje i onoga što jeste, javlja se nezadovoljstvo, bes, frustracija, potištenost, patnja. Uviđaš tada da nisu nesrećne okolnosti, drugi ljudi, loša kamma, loš raspored zvezda ili zla sudbina ti koje nas pate, već mi sami, jer očekujemo da bude ono što su naše preferencija, a ne ono što je posledica sadašnjih uzroka i stanja.
Ajd sad javi kako ti ovo izgleda :kez:
-
:mislilac odlično izgleda...
al javiću kako funkcioniše... :kez:
-
eeeh, a ja taman mislio sad će tek diskusija da se zahukta :kez2:
-
a sati to izgleda meni ka ono sta smo vec rekli samo prosireno :D
kisa pada ili ne pada ako nema nekog tko bi je primio kao svoje i nije bas da ce stvoriti patnju..
hm.. znam da je sad ovo zen ali upravo osjecam da sam korak blize onom starom dobrom koanu "ako stablo padne a nitko ga ne cuje.."
ako smijem nadodat nesto na ovu raspravu, to bi bila anegdota koju je pricao ja mislim Alan Watts kad je otisao na seminar na kojemu se trebalo pricati o Tao-u (jao kako ovo cudno zvuci)
I tada je simpaticni tip dosao na pozornicu i rekao kako bi on, s obzirom da objasnjava Tao trebao samo doci na katedru i udariti gong i otici, jer to bi u sustini bio tao. Ali s obzirom da ljudi ipak ocekuju nesto drugo - ipak je nastavio pricat.
Buda nije trebao mnogo objasnjavati vec mudrim ljudima (tj s malo pjeska u ocima?) kako ide cjela filozofija, ali cetri plemenite istine bi trebale biti za one ljude koji nisu probudjeni. Tj koji se jos uvjek drze za svoje "ja"
Njima u neku ruku treba oslobođenje od te patnje ne arahantima, tako da... cini mi se logicno poceti necim s cime se vecina ljudi moze poistovjetiti.
ne?
-
A sa čime bi se ljudi mogli bolje poistovetiti nego sa patnjom?
To je najuniverzalnije ljudsko iskustvo :)
-
ma ne, naravno to nego cisto kazem, patnja zapravo i ne postoji kad nema nekoga ko bi je osjeca, a zapravo i nema nekoga ko osjeca patnju kad dodjemo do prave istine. a po svemu navedenom i svim govorima to je vec tu, mi se samo trebamo njegovanjem i paznjom postepeno rjesavat zabluda koje su se postavile i nametnile tu. ako cemo u filozofiju nepotrebnu :D
-
potpisujem :andjali
-
cit.: A sa čime bi se ljudi mogli bolje poistovetiti nego sa patnjom?
To je najuniverzalnije ljudsko iskustvo (Sati)
ovo je ključno poštovana kolegice Kojice, ovo bi moralo riješiti tvoj "problem" pozdrav (ili drugim riječima kazano, ne poistovjećuj se sa svojom patnjom)
-
E ali vidi sad ovo...
postoji ljutnja.
postoji nesto svjesno da je ta ljutnja dosla, da je prolazna i da nije dio necega sta traje.
e al sad...
postoji i nesto svjesno da postoji ta svjesnost koja gleda ljutnju, e ali postoji i svjesnost koja gleda svjesnost koja gleda ljutnju.
i ta svjesnost2 zna da je svjesnost1 isto prolazna i ne dio nicega jer nestaje u trenutku kada nestane ljutnja pa se ta svjesnost jednostavno gasi a ostaje svjesnost2.
e ali sta vidi svjesnost 2?
I kao kad skuzim da je i ta svjesnost dva samo uvjetovana necim drugim i da nestaje kao sta nestaje i misao, ostaje... nista...
sta sad? :D
-
E ali vidi sad ovo...
postoji ljutnja.
postoji nesto svjesno da je ta ljutnja dosla, da je prolazna i da nije dio necega sta traje.
e al sad...
postoji i nesto svjesno da postoji ta svjesnost koja gleda ljutnju, e ali postoji i svjesnost koja gleda svjesnost koja gleda ljutnju.
i ta svjesnost2 zna da je svjesnost1 isto prolazna i ne dio nicega jer nestaje u trenutku kada nestane ljutnja pa se ta svjesnost jednostavno gasi a ostaje svjesnost2.
e ali sta vidi svjesnost 2?
I kao kad skuzim da je i ta svjesnost dva samo uvjetovana necim drugim i da nestaje kao sta nestaje i misao, ostaje... nista...
sta sad? :D
Što si stao kod svesnosti br2? Gde je svesnost br3 koja posmatra svesnost br2 dok ona posmatra svesnost br1? Valjda si i toga svestan? Mislim, svestan si da svesnost br2 nešto radi, dakle eto nama svesnosti br3!
-
pa tako mozes do sutra, znaci nije poanta u toj svjesnosti, to je nesto sta san tija rec. (samo san osta do br 2)
jer i ta svjesnost je prolazna i nije dio "tebe"
i sad, kada mi netko kaze da budem svjesan tj da promatram ili dah, ili abdomen ili bilo sta takvo, zar ne dolazimo do situacije u kojoj izgradujemo jedan finiji i subtilniji komad ega, koji je svejedno nestalan i prolazan?
jer nakon nekog vremena postanem svjestan da je ta svjesnost vezana samo za dah, i da kad prestanem promatrat dah prestane i svjesnost na dah. sta sad?
hm.. mozda moje pitanje sta sad je zapravo problem. zasto bi moralo bit nesto "sad".
mozda je tu "kvaka"
znaci iako sam prije skroz bio nesvjestan "promatraca" i mislija da cu bit bolja osoba ako buden svjestan svojih djela, sad kada san nasa promatraca, pokazuje se da je i on podlozan promjeni konstantnoj i da je nestalan i da nije dio "mene"
-
pa tako mozes do sutra, znaci nije poanta u toj svjesnosti, to je nesto sta san tija rec. (samo san osta do br 2)
Moj odgovor je bio malo šaljiv - ja bih rekao da je i dva mnogo.
jer nakon nekog vremena postanem svjestan da je ta svjesnost vezana samo za dah, i da kad prestanem promatrat dah prestane i svjesnost na dah. sta sad?
Možda grešim, ali čim ti "postaneš svestan" da je svesnost usmerena samo na dah, zar nisi ti time skrenuo sa daha? Odnosno, eto tebi misli "vidi, pa ja sam svestan samo daha" i time si upravo prestao da posmatraš samo dah? Nekako se meni čini da ti u određenom trenutku nisi postao "svestan da si svestan samo daha", već da si počeo da "razmišljaš o tome kako si svestan samo daha". E sada ovde meni treba mišljenje iskusnijih meditatora (ajmo Sati, Fazlija, tastatutru u ruke i na posao :D ) da li sam ja nešto ovde pobrkao, pa bih zaista voleo da neko ovo moje prokomentariše - da li im deluje da se tu zapravo radi o starom dobrom razmišljanju.
znaci iako sam prije skroz bio nesvjestan "promatraca" i mislija da cu bit bolja osoba ako buden svjestan svojih djela, sad kada san nasa promatraca, pokazuje se da je i on podlozan promjeni konstantnoj i da je nestalan i da nije dio "mene"
Ja nekako svest vidim kao nekakav "mentalni ekran" u kome se dešava ovo ili ono. Kao ono poređenje sa nebom i na njemu su nekad oblaci, koji mogu biti beli ili tmurni. Nebo, tj ekran se ne menja, ali sadržaji itekako. Što se manje identifikujemo sa oblacima, bolje za nas, ne samo dok sedimo/meditiramo, već i u svakodnevnim stvarima (rekao bih najčešće u razgovoru s nekim, a pogotovo pod uticajem snažnih emocija - to bi bilo prekriveno nebo). Nekako mi deluje da kad kažeš da se posmatrač menja, da se nekako identifikuješ sa promenama, ta oblacima. Mi, ljudi, osobe, ličnosti, se menjamo, ali samo utoliko što se "naši sastavni delovi" menjaju - naše navike, refleksi, preovlađujuće emocije i slične stvari od kojih je ta neka naša ličnost i sastavljena, a koja opet i nije ništa drugo do svojevrstan "ples" tih elemenata od kojih smo sastavljeni. Kao što kažu u Fight Club-u: "I am the all singing, all dancing crap of this world". Ali svest je samo "teren" na kome se sve to dešava. Ne bih rekao da se svest menja, čak ne znam ni kako bi to izgledalo.
Moram još jednom da apelujem na iskusnije da prokomentarišu ono gore (ili ceo ovaj post), živo me zanima mišljenje "starijih"!
-
Mozda ovo sta ja zovem "svjest" je samo pokusavanje uma da igra ulogu koja mu ne stoji, a on se uporno trudi.
takodjer ljepo opisano s oblacima i nebom.
-
pa tako mozes do sutra, znaci nije poanta u toj svjesnosti, to je nesto sta san tija rec. (samo san osta do br 2)
jer i ta svjesnost je prolazna i nije dio "tebe"
i sad, kada mi netko kaze da budem svjesan tj da promatram ili dah, ili abdomen ili bilo sta takvo, zar ne dolazimo do situacije u kojoj izgradujemo jedan finiji i subtilniji komad ega, koji je svejedno nestalan i prolazan?
jer nakon nekog vremena postanem svjestan da je ta svjesnost vezana samo za dah, i da kad prestanem promatrat dah prestane i svjesnost na dah. sta sad?
hm.. mozda moje pitanje sta sad je zapravo problem. zasto bi moralo bit nesto "sad".
mozda je tu "kvaka"
znaci iako sam prije skroz bio nesvjestan "promatraca" i mislija da cu bit bolja osoba ako buden svjestan svojih djela, sad kada san nasa promatraca, pokazuje se da je i on podlozan promjeni konstantnoj i da je nestalan i da nije dio "mene"
:andjali :andjali :andjali Samo nemoj stati i nemoj se uhvatiti za nesto od toga. Ako si pronasao promatraca, onda mi reci ko ga je pronasao??? ;)) Ali jeste da je ta svesnost prolazna jer ona postoji samo kao manifestacija trenutnog stanja i sa promenom stanja, menja se i ona uslovljena percepcijom. A sta sad? Ko to pita???? Ko spoznaje a ko pita? Posmatrac??? :D
-
Reako bih da svesnost nije prolazna, kao i nebo što nije prolazno.
Prolazna su stanja zapitanosti, sumnje, oduševljenja, gladi, nestrpljenja... ali sva ona su sadržana unutar te svesti, baš kao što su i sve stvari sadržane u prostoru neke sobe. I mi uglavnom kad u tu sobu uđemo vidimo ovu ili onu stvar, sviđaju nam s eili ne sviđaju, ali najteže je da uočimo prostor. Iako je on uvek tu, čak i kada sve stvari iznesemo iz sobe.
:)
-
Kakvu je boju imalo nebo pre nego je nastala planeta Zemlja? Kakva je bila svest pojedinca pre nego sto je pojedinac postao svestan sopstvene svesnosti?
-
A cuj, iako ga buda ne naziva "ja", mnogi kazu da kada promatramo srcem ne mozgom da je promatranje skroz nepristrano, nevezano za ikakve koncepte osim cistog promatranja. znaci mora postojat neka osnova od koje sve polazi... ali ta osnova nije opipljiva.. kako se izrazit?
-
Ne moras se izraziti uopste. To je ono "unutra". Eto, ja sam od pre par dana poceo da koristim termin "izvor" mada i ako sam termin podseca na pocetak, on je samo pocetak nekih fenomena....ali i on sam mora imati svoj pocetak.....jednostavno ne vredi se muciti time. Kod nekih religija je lako....kazes "Bog" i resio si sve dileme :) U ovoj praksi to ne ide tako lako. Ako radis na iskorenjivanju patnje, onda se bavis pitanjem onoga ko patnju dozivljava. Samim tim potrebno je dobro prouciti ono gde se manifestuje patnja ali ne moramo prouciti i nastanak nekih drugih fenomena u davnoj proslosti tipa nastanak univerzuma. Skrenuo sam malo sa teme pa da se vratimo.....Kada se um smiri, moze se posmatrati svest kako posmatra nastanak odredjene misli. Ako si dovoljno smiren, uocices "nesto" sto krece da se uhvati za misao. Onda imas u polju svesti svest o mislima i to "nesto". Tri stvari....a ko je onda svestan tih tri stvari. I ako pokusas to da uocis, videces svest koja je svesna svesti o tom "necemu" sto se hvata za misao....sada cetiri stvari. Svest se siri i zapravo je sve to jedna svest ali ona jaca, prilagodjava se, menja se. Cega god si svestan, koliko god nepristrasno bilo....to "nesto" dopire na osnovu uma, percepcije i svesti. Iskljucis jedan od tih elemenata i stvari bi se znatno promenile. Posmatrajuci tu jednu svest, pa drugu, pa trecu, pa cetvrtu...(a opet je sve to jedna svest), ulazis u to neizrecivo. Tu prestaje intelektualna igra mada ne i u potpunosti....intelekt se i dalje trudi da se uhvati za "nesto" :)
-
Vrlo je interesantno kada u trenutku svest biva oslobodjena intelektualnog procesa, logike i krene u dublje istrazivanje...a onda se "nesto" zatrci da dostigne to i da umesa logiku da logika to resi :D I onda ponovo svest krece iz pocetka :smeh
-
...nebo je prolazno, Sati...
-
I svesnost je :) Mozda prava rec nije prolazna...mozda je bolje reci promenjiva. Svesnost spoznaje i uslovljena je onim cime spoznaje. Meditirajuci, svesnost dozivljava neku vrstu ekspanzije, siri se, menja se. Uslovljena je culima koja funkcionisu u fizickom telu. Ako bi recimo culo vida prestalo da funkcionise, svest bi poprimila drugaciji "oblik". Uslovljena je onim sto spoznaje u momentu. Ali napustajuci sve ono sto spoznaje i okrecuci tu svesnost unutar same sebe, moze li svesnost da spozna samu sebe? To je vracanje izvoru, onom nepromenjivom i stalnom odakle i dolazi manifestacija svega onoga sto sam izvor dozivljava.
-
Ako govorimo o istom, a to je "sati" ili kako je jos nazivaju "neprobirljiva svesnost" (choiceless awareness), moje je iskustvo da ona nije prolazna, promenljiva, uslovljena onim sto spoznaje. To sto se nama cini kao promena jeste njeno odsustvo, menjanje njenog intenziteta, kada je zakriljena mislima, emocijama, zudnjama, mrznjama i ostalim mutnim oblacima. Ali bas kao i nebo iza oblaka, za koje znamo da je tu iako ga trenutno ne vidimo, tako je i svesnost uvek tu, samo treba da joj se okrenemo ili sacekamo da se oblaci razidju. I to je zapravo budisticka meditacija, negovanje tog kvaliteta uma jasnog vidjenja.
To je nesto slicno kao sa zvukovima. Slusamo melodiju, ali njena pozadina je tisina. Postoje pauze izmedju tonova, postoji tisina pre prvog zvuka i posle poslednjeg zvuka, melodija je na neki nacin sadrzana u toj tisini. Ta tisina nije nigde nestala, ona je u izvesnom smislu tu sve vreme, samo je od tih zvukova trenutno ne cujemo. To me podseti na objekat meditacije "zvuk tisine", koji takodje moze posluziti kao primer.
Tako ja to vidim :)
-
To je to :) samo drugacije objasnjeno...i to ne bez razloga :mislilac Mogu koristiti budisticke termine ali svoje iskustvo ne mogu indentifikovati kao budisticko....niti kao bilo cije drugo jer bi onda bilo umazano idejom.
Naime, "neprobirljiva svesnost" se moze koristiti za posmatranje svega sto dodje u kontakt sa njom. Ali, da li sama "neprobirljiva svesnost" moze posmatrati samu sebe - van svakog fenomena?! Da li "neprobirljiva svesnost" moze uociti ono JA koje postoji samo po sebi?! Postoji "izvor" koji je sam po sebi cist, nepromenjiv...moze biti opisan kao tisina, praznina....Boraviti na takvom mestu je savrseno samo po sebi. Sa takvog mesta postoji jasno vidjenje ali ne i potreba da bilo sta bude vidjeno. Zen praksa na tome radi fokusom na pitanje: "Ko sam ja"?! Jasan pravac delovanja, prisutnost u momentu i odrzavanje pitanja: "Ko sam ja"?! Dodao bih na to pitanje: "Ko pita ko sam ja"???
Postoji mnogo vezbi koje nas vode ka "sati-ju" kako bi sa jasnim vidjenjem mogli da posmatramo sve fenomene. Ovakvo posmatranje daje iskustveno znanje, mudrost....vremenom, mozda kroz vise zivota (koji nisu zagarantovani da ce se i u kom obliku uopste pojaviti), postoji mogucnost da ce "sati" prestati da posmatra fenomene i vratiti se samom sebi kako bi usao dublje do samog "izvora". Ali, zasto cekati....zasto se sada ne bi vratili izvoru?!
Citav put do prosvetljenja je samo ideja koja se sledi. Cak je i prosvetljenje ideja...Ovakva ideja umu sugestira da treba nesto da uradi, nesto da dostigne...da treba odredjen put da predje. Takve ideje um voli...voli ih bas mnogo jer mu pruzaju oslonac. Podrzavaju ga u necemu....jer se um "plasi" same "praznine". Uvek nadje nesto da radi. Kao primer sa oblacima i nebom. Jasno je da je plavo nebo iznad oblaka i da se trenutno ne vidi....mozemo proucavati oblake citavog zivota. Oni ce se menjati...povremeno cemo uociti plavo nebo i umu dati potvrdu da je tu. Ok...mozemo biti mirni i idalje proucavati oblake jer znamo da nas nebo ceka. Ali kada se nebo jednom dostigne i kada se um ustolici na nebu, oblaci kao sve manifestacije koje nebo dozivljava, ostaju nebitne. Zasto ne bi odmah dostigli nebo? Da li svesni posmatrac moze uociti samog sebe?
-
...opet ću primijetiti, nema ničeg nepromjenjljivog i stalnog... (za Simovića)
...svjesnost nije ujednačena i kontinuirana (ni kad nema oblaka), ona se mora sažimati/reducirati, kao i bilo koje drugo "nešto" ili i nešto u obliku 'najvišeg kvaliteta', kako je u ovim tvojim primjedbama o svijesti implicirano... (za Satija)
-
Postoji jedna "baza", jedan "izvor" koji je upravo baziran na potencijalu svega promenjivog i netrajnog koji se novo nanovo ponavlja. Taj "izvor" dozivljava iskustvo promena i nestalnosti. Svaka religija, svaka ideja i dogma upucuju na TO samo na mnogo razlicitih nacina, mnogo ideja a na te ideje dolazi i percepcija pojedinacne realizacije koja tu ideju pretvara u novu ideju....te se samo TO gubi u mnostvu ideja.
Biti nepromenjiv i stalan kao biti promenjiv i nestalan su samo dva opozita, dve ideje percepcije, granice spoznaje racionalnog uma. TO NESTO je van tih granica kao potencijal u kome se razvijaju sve te ideje, svi fenomeni koji egzistiraju u zavisnosti od samih sebe a ne na osnovu TOGA NECEG s tim da su neodvojive od TOG NECEG. Biti u stanju TOG NECEG je ono na sta upucuje Buda....naziva ga nirvanom, ne rodjenim, ne uslovljenim, ne promenjivim....ali vec tako definisan, sa sobom nosi ideju koja nije stvarnost onakva kakva stvarnost jeste.
-
...sad si se napregao Simoviću, sad je u redu...
-
eto ipak se razvila diskusija :ok
mislim da se malo to sve prekomplicira jer svak mora doc sam do spoznaje, tj svak mora svoj put iskrciti. naravno postoje smjernice ali kako ce netko svatit i poslje objasnit promjene nastale u njemu kao individualcu - tu krecu razlike.
za sad nekako bi mi kljucno bilo prepoznati um, i razdvojiti ga od djelovanja uma.
ako mogu malo iznjet razmisljanje pa me vi ispravite.
- iako se kaze da ne postoji nista opipljivo, da ne postoji nitko tu tko bi trpio bilo kakvu patnju, tu ipak postoji promatrac ali ne u smislu rijeci promatrac u kojemu je koristimo svakodnevno (promatrac ptica, utrka, bilo cega - znaci osoba) vec u smislu neceg sto se javlja i zna da su sva stanja prolazna. Znaci rec da ne postoji nista bi bilo krivo, ili, u najmanju ruku zbunjujuce kad se odmah iza postavlja pitanje "tko je svjestan toga da ne ostaje nista?"