Budizam
Budizam => Pali kanon grupa => Temu započeo: vasilije Januar 30, 2025, 13:13:05
-
Nalazimo se u odeljku 26 (KRUG EGZISTENCIJE: OD ZAČEĆA DO ZRELOSTI) koji opisuje kako se
začeće embriona odigrava kao spoj tri stvari. Buda počinje ovaj odeljak kako bi predstavio ono
što možemo zvati konkretnim, biološkim terminima i u tim terminima daje primer za formulu
uslovljenog nastanka (do sada je predstavljao formulu na apstraktan način). Ovo je
biološki/organski način, preko odvijanja životnog procesa.
Prvo imamo začeće embriona kroz prisustvo ova tri faktora: spajanje majke i oca; plodnost
majke; prisustvo gandhabbe. Prošle nedelje smo objasnili da je to biće koje je spremno za
preporađanje, kao biće u međustanju. Ono je odvojeno od prethodnog načina postojanja, traži
uslove za novo preporađanje i karmički je, na neki način, sklono ovim konkretnim roditeljima, tj.
preporađanju preko njih. Kada se svi ovi uslovi pojave zajedno, događa se začeće embriona. U
drugom jednom Budinom govoru DN15 (Mahā-nidāna sutta-Veliki govor o uzročnosti), ono što
se ovde zove začeće embriona zove se "začeće svesti u materici".
BB: Pomenutu gandhabbu smatram kao kombinaciju pet sastojaka, ali je rūpakhanda - sastojak
telesne forme vrlo suptilnog tipa, uobičajeno ne bi bio vidljiv za ljudske oči.
Kada je gandhabba prisutna i kada se odvija spajanje majke i oca, sastojak svesti pada u matericu
i majci počinje trudnoća. To je začeće embriona. U uobičajenim terminima uslovljenog nastanka:
gandhabba iz prošlosti donosi neznanje, mentalne obrasce i svest koja padaujći u majčinu utrobu
predstavlja svest koja pada u novi život. Takođe, sa prvim momentom svesti koji se pojavljuje u
novom životu, pojavljuje se i nāmarūpa. Tako je začeće embriona završeno.
27. Majka tada nosi plod u materici devet ili deset meseci, s mnogo brige, kao težak teret. Kad
prođu devet ili deset meseci, majka se porađa s mnogo brige, kao težak teret. Kada se dete rodi,
hrani ga sopstvenom krvlju, jer se majčino mleko naziva krvlju unutar prakse Plemenitog.
Kada dete izađe iz materice, šest čulnih sposobnosti počinju da uspostavljaju kontakt sa svetom. Dete raste i
sposobnosti se razvijaju. Pominju se igre iz Indije toga doba, neke od njih su se održale do danas.
Kako odrasta, upušta se u pet struna zadovoljstava čula:
28. Kada odraste i sposobnosti mu se razviju, dete se igra igračkama kao što su mali plugovi i
klis, prevrće se, pravi male mlinove, stvari i vozila, lûk i strelu.
29. Kad odraste i sposobnosti mu se [još više] razviju, mladić uživa u svojih pet struna
zadovoljstava čula, oblicima dostupnim oku… zvukovima dostupnim uhu… mirisima dostupnim
nosu… ukusima dostupnim jeziku… predmetima dostupnim telu, koji su primamljivi, poželjni,
prijatni i dopadljivi, povezani sa željom za zadovoljstvima čula i podsticajni za strast.
Sve ovo označava šest područja čula koja uspostavljaju kontakt sa svojim objektom. Naredni
pasus će nam pokazati kako od ovog kontakta čula sa objektom osoba počinje da stvara nove
uslove koji će kreirati novi krug vezivanja, novi nivo robovanja, nastavljajući ciklus postojanja:
(NASTAVAK KRUGA)
30. Kad vidi oblik okom, žudi za njim ako je prijatan; oseća odbojnost ako je neprijatan. Živi tako
bez čvrsto ustaljene svesnosti tela, ograničenog uma i ne razume onako kako zaista jeste
oslobođenje uma i oslobođenje mudrošću, u kojem ta loša mentalna stanja nestaju bez ikakvog
ostatka. Zaokupljen tako sviđanjem i nesviđanjem, koji god osećaj da oseti – prijatan, bolan ili ni
bolan ni prijatan – oduševljava se tim osećajem, oberučke ga prihvata i čvrsto drži.
Termini za sviđanje/nesviđanje su: anurodha / paṭivirodha. Osoba obično uživa u prijatnim
osećajima, veže se za njih. A šta se dešava sa neprijatnim iskustvima? Uobičajeno je da se u njima
ne uživa (nije baš tipično). Osoba se onda okreće od njih i traži neki drugi prijatan osećaj kao
kakav izlaz za slučaj nužde. Zatim uživa u tom prijatnom osećaju. Kada se iskusi neutralan osećaj:
- ako je on vrlo miran, može se osetiti suptilni užitak;
- ako je vrlo tup osećaj u pitanju, postaje nam dosadan i tragamo za nečim uzbudljivim i prijatnim
kako bismo mu pobegli.
Na ovaj način, bez obzira koji tip osećaja je u iskustvu - direktno ili indirektno taj osećaj će biti
okidač za neku vrstu užitka ili žudnje.
Tako, u njemu se javlja oduševljenje osećajima. A oduševljavanje osećajima znači vezivanje. S
vezivanjem kao uzrokom, bivanje [nastaje]; s bivanjem kao uzrokom, rođenje; s rođenjem kao
uzrokom, starost i smrt, žalost, naricanje, bol, tuga i očaj nastaju. Tako nastaje
čitav ovaj okean patnje.
Prvo se oduševljava osećajima, to znači vezivanje. Imamo nekoliko faza u nizu uslovljenog
nastanka: na početku je osećaj (vedanā); zatim, bilo koji osećaj da se iskusi, pojedinac se njime
oduševljava i dočekuje dobrodošlicom, rekli bismo da to označava žudnju. To je prvi nivo
odgovora na osećaj. Držimo se za njega i nastavljamo da se oduševljavamo njime. Ovo
neprekidno oduševljavanje osećajima - to je vezivanje. A onda bivanje - rođenje - starost i smrt,
dakle čitav okean patnje.
Na isti način, ceo obrazac se ponavlja za svako od šest područja čula zajedno sa odgovarajućim
objektom. Tako, od paragrafa 26 do 30 imamo ceo niz od dvanaest faktora, na primeru životnog
iskustva pojedinca čiji je um zaslepljen žudnjom. To je neko ko "živi tako bez čvrsto ustaljene
svesnosti tela, ograničenog uma i ne razume onako kako zaista jeste oslobođenje uma i
oslobođenje mudrošću, u kojem ta loša mentalna stanja nestaju bez ikakvog ostatka." Sve ovo
sugeriše prisustvo neznanja i nerazvijenog uma. Neko ko je u takvom stanju, nastaviće da, nakon
iskustva čulnog objekta, postaje žrtva celog obrasca sviđanja/nesviđanja, privlačenja/odbijanja,
žudnje i vezivanja. Pokazavši kako zabludela osoba nanovo i nanovo biva upetljana u lance svog
sopstvenog iskustva, u narednom delu sutte Buda će na koncizan način pokazati kako plemeniti
učenik postaje oslobođen.
Počinje sa time kako se Tathāgata javlja u svetu.
[U kineskom pandanu ove sute, u beleškama Āgama verzije, objašnjava se da ceo ovaj dugi
pasus i svi ovi nivoi u postepenom treningu nisu uključeni jer ovde Buda govori monasima koji su
govor o postupnom vežbanju mnogo puta čuli. Stoga, ponavljanje nije neophodno.]
Verovatno je u pāli verziji taj koncizni deo elaboriran kako bi se potpuno zaokružio govor. Ovde
nije neophodno da objašnjavamo sve ove elementarne faze treninga.
Logično se počinje navođenjem pet prepreka za razvoj uma. Njihovim napuštanjem dolazi se do
četiri đhāne, stupnja samādhi, koncentracije. I sada, umesto da se ide od đhāna do viših znanja -
viđđā (prisećanja prošlih života, preporađanja bića, uništenju āsava) Buda ovde pokazuje kako
zasnovano na četiri đhāne učenik razvija razumevanje - uvid u čulna iskustva i koristi ga kao
sredstvo da se preseče proces uslovljenog nastanka. Jednom kada je učenik postigao četvrtu
đhānu, ta osoba kada vidi oblik okom - nema požudu prema tom obliku ako je prijatan, ne odbija
ga ako je neprijatan, već "živi tako sa čvrsto ustaljenom svesnosti tela, neograničenog uma i
razume onako kako zaista jeste oslobođenje uma i oslobođenje mudrošću, u kojem ta loša
mentalna stanja nestaju bez ikakvog ostatka."
To stanje oslobođenosti uma, oslobođenosti mudrošću verovatno bi bilo postignuće stanja
arahanta, stanje potpunog uništenja svih nečistoća. I učenik, čak i ako nije to još uvek postigao,
zna da je ovo stanje gde sve nečistoće potpuno nestaju. Koristeći ovo razumevanje kao osnovu, u
mogućnosti je da spreči nastanak sviđanja/nesviđanja za prijatnim/neprijatnim objektima čula.
Kad god se takvi objekti pojavljuju, on napušta privlačenje i odbijanje. "Napustivši tako sviđanje i
nesviđanje, koji god osećaj da oseti – prijatan, bolan ili ni
bolan ni prijatan – ne oduševljava se tim osećajem, ne prihvata ga oberučke, niti ga čvrsto drži."
Ovde u nizu uslovljenog nastanka stižemo do tačke gde još uvek postoji šest područja čula, na
osnovu njih još uvek se uspostavlja kontakt, nastaje osećaj. Ali, kada taj osećaj nastane, usled
ispravnog razumevanja i razvoja uma, preseca se lanac uslovljenosti. Nakon pojavljivanja osećaja
neće se javiti taṇhā. Preseca se lanac uslovljenog nastanka u toj tački gde osećaj hrani žudnju.
U osnovi, postoje dve moći koje omogućavaju osobi da razbije taj proces nastanka. Ovo se
razlikuje od osobe do osobe i zavisi od relativne snage samādhi i paññā. U ovoj sutti razlike se ne
pominju, nalazimo ih u drugim govorima. Te moći se zovu bhāvana-bala i paṭisankhāna-bala.
Prvo je razvoj u smeru samādhija, pristup onih osoba koje imaju vrlo jaku prirodnu sposobnost
da se razvije koncentracija. Te osobe su u mogućnosti da koriste moć koncentracije da preseku
kariku kada osećaj rađa žudnju. Odvlače svoj um dalje od prijatnog/neprijatnog osećaja i
odvlačeći um dalje kroz moć samādhija, oni sprečavaju da savlađujući osećaji (vrlo jaki
prijatni/neprijatni) okidaju reakcije žudnje i averzije.
Problem je da samādhi, sam po sebi, nije konačno rešenje. Ponovo postoje suptilna vezivanja za
to mirno stanje. Na kraju, potrebna je snaga mudrosti da razbije ceo lanac uslovljenog nastanka.
Neki ljudi se prvobitno oslanjaju na moći samādhija da odseče grube nivoe uslovljenog nastanka,
a zatim koriste moć paññā da odseku suptilne.
Drugi ljudi, oni koji imaju dominantniju sposobnost mudrosti, koriste se snagom refleksije,
istraživanja da odvuku um dalje od reakcije prema osećajima. Kako je proces počeo sa mudrošću,
kroz tu paññu se ponire do dubokih nivoa i na kraju je potrebna podrška samādhija. Tako, sama
po sebi, moć refleksije može kopati vrlo duboko, što je korisna početna tačka za osobu čija je moć
mudrosti jača, a zatim sledi sposobnost koncentracije. Tako se počne refleksijama (npr.
nezadovoljavajuće prirode čulnih zadovoljstava) da se um povuče od upletenosti čula, a zatim
razvojem određenog stupnja staloženosti kroz refleksiju, razvija se samādhi. Na temelju tog
samādhija može s kultivisati paññā - mudrost na takav način da duboko prodre u prirodu stvari.
Napustivši tako sviđanje i nesviđanje, koji god osećaj da oseti – prijatan, bolan ili ni
bolan ni prijatan – ne oduševljava se tim osećajem, ne prihvata ga oberučke, niti ga čvrsto drži.
"Ne oduševljava se tim osećajem" označava prestanak žudnje, a "niti ga čvrsto drži" prestanak
vezivanja. Rečeno na drugi način: Kad čini tako, u njemu nestaje oduševljenje osećajima. A
nestankom oduševljavanja osećajima nestaje vezivanje.
Sledi prestanak karmički aktivne strane bivanja i nastavak niza: Nestankom vezivanja, bivanje
[nestaje]; nestankom bivanja, nestaje rođenje; nestankom rođenja, starost i smrt, žalost,
naricanje, bol, tuga i očaj nestaju. Tako nestaje čitav ovaj okean patnje.
Tako sada vidimo drugu stranu procesa, prekid uslovljenog nastanka, eksplicitno objašnjenu kroz
životno iskustvo jedne osobe.
Zatim se ponavlja isti segment teksta za druga čula i njihove objekte.
Kada stignemo do zaključka treba se prisetiti da je sutta počela jednim specifičnim incidentom
(skoro smo ga zaboravili do sada) pa nas Buda u svojoj završnoj reči podseća na to. Daje naslov
sutti, što nije uobičajeno, podvlačeći važnost ovog govora:
41. Monasi, zapamtite ovaj moj govor ukratko kao oslobođenje kroz iskorenjivanje žudnje. A
monaha Sātija, ribarevog sina, upamtite kao nekoga ko je upleten u ogromnu mrežu žudnje, u
klopku žudnje.”
Tako reče Blaženi. Zadovoljni, monasi se obradovaše rečima Blaženoga.
-------------------------------------------------------------------------------------------------------------------
Napravimo sada kratku rekapitulaciju da proverimo nije li nam promakao kakav obrazac u
strukturi sutte. Govor počinje incidentom kada monah Sāti širi sopstveno pogubno gledište:
„Koliko ja razumem učenje kojem podučava Blaženi, jedna te ista svest teče i tumara kroz čitav
ovaj ciklus preporađanja, a ne uvek neka druga.” (tadevidaṁ viññāṇaṁ - jedna te ista svest)
Monasi od njega čuju to tumačenje, a zatim monaha propituju, kritikuju, trudeći se da ga ubede
da odustane od tog gledišta. Ali, Sāti ne odustaje. Na kraju podnose izveštaj Budi. On poziva
monaha i pita ga šta ovaj smatra pod svešću. Sāti kaže:
„To je ono što govori i oseća, te doživljava ovde i tamo rezultat dobrih i loših dela.”
Buda odbacuje ovo gledište:
˝Nisam li, neznalice, na mnogo načina pokazao kako je nastanak svesti uslovljen, pošto bez
uslova nema ni nastanka svesti?"
Ovo je glavna tema sutte: nastanak svesti je uslovljen i uvek postoje neki uslovi za pojavljivanje
svesti.
Prvi glavni odeljak sutte počinje paragrafom 8, o uslovljenosti svesti. Ovo pokazuje kako svaki od
šest tipova čulnih svesti pojavljuje i zavisi od svojih uslova. Svaki od njih ima za svoju osnovu
organ čula (oko, uho...) i objekat (oblici, zvuci...).
Od svesti, u paragrafu 9, govor proširuje temu na pomalo čudan način Budinim pitanjem:
"Monasi, da li vidite: ‘Ovo je nastalo?’”– „Vidimo.” – „Monasi, da li vidite: ‘Njegov nastanak se
događa s nastankom onoga kao hrane?’” – „Da, poštovani gospodine.” – „Monasi, da li vidite: ‘S
nestankom te hrane, nestaje i to što je nastalo?’” – „Vidimo.”
Po Komentarima "ovo" predstavlja pet sastojaka bića u celosti. Ovde Buda pokazuje da
pomenutih pet sastojaka zavise od hrane. To su jaki uslovi za pojavljivanje i trajanje pet sastojaka.
U paragrafu 15 Buda nastavlja dalje izjavom da postoji četiri vrste hrane za održavanje bića koja
su već nastala i za podršku onima koja tek treba da nastanu. Ovde elaborira temu hrane i u
narednom 16. pasusu dalje prati uslove za nastanak ova četiri tipa. Radeći to, povezuje učenje o
tipovima hrane sa učenjem o uslovljenom nastanku. Na ovaj način stižemo do dvanaest karika
poznatog nam lanca. Buda hvata taj lanac na sredini, u predelu žudnje i vodi nas unazad do
neznanja.
Jednom kada stigne do neznanja, ide u direktnom smeru do starosti i smrti, žalosti, naricanja,
bola, tuge i očaja. Ovako dolazimo do drugog načina kako pokazati da je svest uslovljeno nastala.
Prvi način je bio preko šest područja čula + šest objekata, a ovde sagledavamo nešto dinamičniji
oblik uslovljenosti: kroz neznanje i mentalne obrasce svest se javlja iz života u život.
Nakon toga, uvode se različiti načini istraživanja uslovljenog nastanka, prvo u terminima
nastajanja, a zatim preko prestanka. Akcenat se stavlja na neposredno znanje uslovljenog
nastanka i kako ono donosi prevladavanje i napuštanje sumnje o prošlosti, sadašnjosti i
budućnosti.
U "Krugu egzistencije: od začeča do zrelosti" uvodi se primer organskog razvoja obične osobe
koja, još uvek u zagrljaju neznanja i žudnje, nastavlja dalje kroz cikluse postojanja.
Onda se ukazuje na oslobođenje iz tog kruga: pojavljivanje Tathāgate u svetu, dolazak učenika u
kontakt sa učenjem, nadvladavanje pet prepreka, postizanje đhāna, obuzdavanje čula, korišćenje
koncentracije i uvida da se prevladaju reakcije žudnje i averzije. I tako, plemeniti učenik stavlja
tačku na proces postojanja i stiže na kraj ovog okeana patnje.
Kraj beležaka za suttu