TRAGOM SVETIH PJESAMA NAŠE PREDKRŠĆANSKE STARINE:
http://www.ibis-grafika.hr/index.php?page=article&id=36Akademik
Radoslav Katičić u knjizi
Božanski boj, nastaloj na temelju dvadesetogodišnjeg rada na izvornim slavenskim narodnim tekstovima, rekonstruira tekst iz kojeg je moguće iščitati elemente vjerovanja starih Slavena, pa tako i Hrvata, iz pretkršćanskog razdoblja. Ovo vrhunsko znanstveno djelo donosi posve nove podatke, sadržajem i načinom prikaza neusporedive s ičime do sada objavljenim na tu temu. Zbog iznimne kvalitete i znatnog prinosa našoj kulturnoj javnosti, knjiga je nagrađena nagradom "Judita" Društva hrvatskih književnika za najbolju knjigu ili studiju o hrvatskoj književnoj baštini u 2008. godini, te nagradom Matice hrvatske za znanost "Oton Kučera" za 2008. godinu.
Sažetci poglavljaMitovi naše poganske starine i Natko NodiloOpsežna studija Natka Nodila “Stara vjera Srbâ i Hrvatâ”, koja je izlazila 1885.–1890. u Radu Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, a onda 1981. u Splitu reproducirana u jednom svesku, ovdje se uvrštava u povijest znanosti te metodološki karakterizira i ocjenjuje. Potekla je iz Grimmove škole mitološkog istraživanja i posve joj pripada. Na temelju tri odabrana primjera potanko se prikazuje Nodilova argumentacija. On polazi od pretpostavke da se stari poganski mit pretakao u ep i kao takav usmeno predavao sve do našega vremena. Nastoji stoga na temelju epskoga pripovijedanja rekonstruirati izvorni mit. Pokazuje se da metoda koju pri tome primjenjuje nije mogla donijeti makar i samo donekle pouzdane rezultate i zašto. Nodilovi rekonstrukti ostaju na kraju tek proizvoljne pretpostavke bez valjanoga temelja. Iako njegova rekonstrukcija ne može ući u naš fond stečenoga znanja, ukazao je pri tome na mnoge neuočene povezanosti. A njegov pokušaj rekonstrukcije ima i neospornu kulturnu vrijednost. Njime sudjelujemo u jednoj epohi povijesti europskoga duha, a Nodilo je pri tome uočio mnoge mitske ili bar mitskima slične motive u tada poznatoj usmenoj književnosti. Stoga Nodilova studija niti danas nije bez vrijednosti kao vrelo skupljenih podataka i poticaj za buduća istraživanja. A zanimljivo osvjetljuje i slabo iskorištavane mogućnosti književnoga izraza.
Čudesno drvoOvdje se na temelju ulomaka što su se u slavenskim folklornim pjesmama očuvali do našega vremena uspostavlja izvorni tekst obrednoga opisa svjetskoga drveta (drveta života) u slavenskoj predaji. Kraj sve nesigurnosti što se pri tome ne da ukloniti ipak je moguće s dobrim razlogom navesti temeljni oblik toga teksta uklopljen u širi sklop mitskoga kazivanja.
Svjetsko se drvo zamišljalo kao trodijelno. Gore je suhi vrh, na njem mjesto zelenoga lišća rastu zlatne rese. Tamo je ptica grabilica, orao ili sokol. U sredini je stablo s granama, a oko njih lete razjarene pčele. Dolje, kod korijena, izvire voda. Na vodi je životinja skupocjena krzna, kuna. Tu leži i kamen. Pod drvetom, kod kamena, nalazi se mek ležaj, a na njem dvoje sjedinjeno u ljubavi, ili pak zmija, zmaj. On, kolutajući uz deblo, napada gnijezdo ptice grabilice i njezine ptiće. Zaludu! Ne uspijeva svladati grabilicu. Tri dijela drveta jesu nebeski, zemaljski i podzemni svijet. Ptica grabilica je bog gromovnik, a zmaj njegov božanski protivnik. To mitsko zbivanje pripovijeda se autentičnim fragmentima praslavenskoga sakralnog pjesništva na temelju glasovnih podudarnosti egzaktno uspostavljenim u svojim sintagmatskim i paradigmatskim odnosima. Indoeuropsku starinu te predaje dokazuju pak podudarnosti s Homerovom Ilijadom i nordijskom Eddom.
Čiji to dvor stoji na gori?Ovdje se na temelju ulomaka što su se u slavenskim folklornim pjesmama očuvali do našega vremena uspostavlja izvorni tekst obrednoga opisa nebeskoga dvora u slavenskoj predaji. Kraj sve nesigurnosti što se pri tome ne da ukloniti ipak je moguće s dobrim razlogom navesti temeljni oblik toga teksta uklopljen u širi sklop mitskoga kazivanja. Taj dvor se zamišljao kako stoji na gori. Bio je gospodski i osobit, ograđen željeznim plotom na kojem su se isticala bakrena vrata urešena dijelovima od pomno obdjelane hrastovine ili optočenima plemenitim kovinama. U tom dvoru stoje palače. Gazda se toga dvora uspoređuje, pa i poistovjećuje, s mjesecom, gazdarica sa suncem, a njihova djeca sa zvijezdama. Ispod gore izvire voda. Jasno se pokazuje da je to sjedište nebeskoga boga gromovnika Peruna na njegovoj gori. Motiv o sjedištu gromovnika u gospodskom dvoru na gori nad vodom dobro je potvrđen i u baltičkoj predaji usmene književnosti. U cjelini mitskih predočaba ta gora je isto što i suh, zlatan vrh svjetskoga drveta (drveta života), na kojem sjedi gromovnik u liku ptice grabilice. Baltička predaja, potvrđena u usmenoj književnosti, pokazuje da se bog gromovnik zamišljao kao mnogolik, kao otac sinova i kćeri, koji svi imaju punoga udjela u njegovu božanstvu. Ta predodžba o njegovoj mnogolikosti izražena je i u jednom starom ruskom vrelu, pa se može smatrati i slavenskom. Rekonstruirani ulomak staroga teksta o dvoru na gori i njegovu gazdi upire se gotovo isključivo o istočnoslavenske ophodne pjesme, no nalaze im se podudarnosti i u južnoslavenskima. Osim toga je sjedište gromovnika Peruna i njegov kult na gori nad vodom, s dubom koji spada k tomu, dobro potvrđeno u starim ruskim tekstovima, a indoeuropsko podrijetlo tih predočaba i tekstovnih sklopova uvjerljivo je dokazano etimološkim istraživanjem. Perunov kult na uzvisinama nad vodom potvrđuju i južnoslavenski toponimi. A arheološki nalaz na brežuljku nad rijekom Volhovom kod Novgoroda na kojem je bilo Perunovo svetište potvrđuje koliko je bila stara u Slavena predaja o mnogolikosti toga boga. Svime se time pokazuje da rekonstruirani fragment obrednoga teksta u svojem kontekstu doista predstavlja trag praslavenske sakralne poezije u kojoj se kazuju bitni mitski sadržaji.
Ljuta zvijerTu se prikazuje predaja o slavenskom poganskom bogu Velesu, stočjem bogu i darovatelju svakoga blaga i dobrobiti. Pri tome kao polazište služi legenda grada Jaroslavlja, koja donosi nešto bogatije vijesti o lokalnom kultu Volosa (to je u istočnoslavenskom češći glasovni lik imena Veles). Na temelju fragmenata slavenskih sakralnih tekstova provjerava se zatim zasnivaju li se vijesti jaroslavske legende na autentičnoj predaji ruskoga poganstva. Pokazuje se da se potpuno uklapaju u njezin okvir. Onda se navode i razmatraju ulomci tekstova koji predstavljaju Velesa kao ljutu zvijer ili zmaja kojega bog gromovnik pobjeđuje u dvoboju i kao dlakavoga medvjeda koji donosi bogatstvo. Po običajima vezanim za završetak žetve razabire se da se zamišljao kako tada u liku bradatoga medvjeda sjedi na stogu snoplja. Obredno mu se kitila, kovrčala i polijevala brada. Zatim se Veles predstavlja kao gospodar tamnih i vlažnih šuma. Navode se i razlažu podatci o Velesu iz češke tradicije i pregledavaju do sada poznati tragovi njegova kulta u južnoslavenskoj toponimiji. Iz slavenske usmene predaje izronio je tako, neočekivano živo i mnogostrano, lik boga Velesa, gospodara stoke i bogatstva, zmaja i zmije, mahastoga i kosmatoga medvjeda, gospodara tamnih i vlažnih šuma.
Božanski bojU ovom se članku uz pomoć tragova koji se raspoznaju u usmenoj književnosti svih naroda slavenskoga jezika rekonstruiraju fragmenti praslavenskoga svetoga pjesništva u kojem se pripovijeda mit o tome kako je bog gromovnik pobijedio u dvoboju svojega božanskog protivnika, zmaja ili zmiju. Najprvo se na temelju bjeloruskih kaža uspostavlja pripovijedanje o tome kako je tekao božanski boj i u kakvu se okolišu odvijao. Onda se po istočnoslavenskim zagovorima protiv zmijina ujeda utvrđuje obredna poraba toga mita. Zatim se pobliže utvrđuju praslavenski nazivi za gromovnikovo oružje, strijelu i trijesak te munju i oganj. Poslije toga razmatraju se istočnoslavenske verzije bajke Mačak u čizmama, neočekivano izdašne za tu rekonstrukciju. Napokon se podrobno razmatraju južnoslavenske potvrde te usmene predaje. Onda se prikazuju podatci o toj predaji u južnih Slavena. Razmatraju se i podatci koje pružaju novgorodska legenda i srednjovjekovne hrvatske isprave. Rekonstruira se i ulomak poganskoga obrednog teksta koji se u sjevernoruskim svadbenim običajima očuvao kao simulacija mrtvačke čarolije. Na temelju svega toga materijala zacrtavaju se skice tekstovnih rekonstrukata koje nam omogućuju da dobijemo konkretniju predodžbu o praslavenskim svetim tekstovima kojima se obredno kazivalo to mitsko zbivanje. Na samom kraju razmatra se Prokopijeva vijest o vrhovnom slavenskom bogu koji je tvorac munje.
Uz rub Rječnika hrvatskoga kajkavskoga književnog jezikaRaspravlja se o dva etimološka pitanja što se postavljaju oko natuknica toga rječnika. Tu je prvo črt ‘vrag’, za koje se značenje u slavističkoj literaturi smatra da nema južnoslavenske potvrde, dok je rašireno posvuda u zapadnoslavenskim i istočnoslavenskim jezicima. Iznosi se i novo, vrlo uvjerljivo Trubačovljevo etimološko tumačenje te riječi i pokazuje da ono otvara dublji pogled u povijest praslavenskoga sakralnoga pjesničkog jezika nego je to do sada uočeno. Zatim se razmatra etimologija glagola opsočiti ‘okružiti’, koja je u rječniku navedena krivo. Pokazuje se da je sasvim nedvojbeno jasna, te da i ona vodi u praslavenski jezični sloj i uklapa tu riječ u isti kulturni kontekst obredne poezije u kojoj se kazuje mit. Zanimljivo je tu i sámo etimološko tumačenje, ali i to kako je moglo doći do krivoga, jer ono je, napokon, Skokovo. To rasvjetljuje etimološko pitanje koje se ovdje razmatra.
Perunovo svetište nad Žrnovnicom kod SplitaOvaj je prinos prethodno izvješće o rezultatima dvaju obilazaka zemljišta na rijeci Žrnovnici ispod Peruna, kako se zove primorska kosa mosorskoga masiva jugoistočno od Splita, danas već na rubu toga grada s neprekinutim kontinuitetom kršćanstva od kasne antike do danas. Oslanjajući se na zapis o razvodu međa baštinjenoga zemljišnog posjeda na Perunu iz godine 1178., prikupljeni su toponomastički i topografski podatci koji omogućuju da se barem u temeljnim crtama razumije i potvrdi slavenska sakralna interpretacija toga zemljišta. To je bitan doprinos dokumentarnom utvrđivanju poganskoga slavenskog kulturnoga sloja na hrvatskome, pa time i južnoslavenskom, kulturnom prostoru i pruža polazišta za daljnja istraživanja na tom području.
Perunovo svetište nad Mošćenicama u svjetlu toponimije i topografijeTu se na temelju toponomastičkih i topografskih podataka pokazuje da se sa znatnom vjerojatnosti može pretpostaviti kako ime brda Perun na jugoistočnim izbojcima masiva Učke nad starim kaštelom Mošćenice doista potječe od imena boga gromovnika poganskih Slavena i da se sve to zemljište, interpretirano sakralno, može smatrati njegovim svetištem iz vremena prije njihova pokrštenja. Ustroj toga svetišta potpuno odgovara strukturi drugih nama poznatih Perunovih svetišta u Kijevu, kod Novgoroda, u okrugu Stralsund u sjevernoj Njemačkoj pri Baltičkom moru, nad Žrnovnicom kod Splita. Time se pretpostavljeno svetište nad Mošćenicama precizno uklapa u široko postavljen okvir.
Veles kao Vṛtra ispod Povila kod Novoga VinodolskogIspod naselja Povile i Kalanji odmah istočno do Novoga Vinodolskog izbija u more nisko položen zaobljen stjenovit poluotok kojemu je ime Veles, kako se zove velik bog poganskih Slavena. Uska uvala s njegove istočne strane zove se Žrnovnica. Zapravo je to ime rijeke koja moćno izvire iz stijene nad najdubljim zakutkom te uvale i u sasvim se kratkom toku obrušuje u morsku uvalu. Ta je rijeka nekad gonila mlinove i po tome je dobila ime. Po tim mlinovima je na tom sakralnom području prisutan i slavenski gromovnik, bog Perun, jer se tutnjava žrvnjeva shvaćala kao grmljavina i iskre što frcaju od njih kao munje. Odatle se jasno razabire kako su poganski Slaveni mitski interpretirali to zemljište. Bog Perun, kojega će gora biti da je bila na uzvisini iznad Povila na kojoj je danas gradina Ledenice, na tom je mjestu ubio svojega protivnika, boga Velesa i oslobodio vode koje je taj bio zatvorio. Tako je Veles, dolje, zbijen na svojem mjestu, postao darežljiv davatelj stoke i žita, svega blaga. Sve to mitsko zbivanje dobro je potvrđeno u slavenskoj predaji. Nema dvojbe, nalazimo se tu na svetom mjestu poganskih Slavena. A mitska predodžba na kojoj počiva ta svetost izražena je obredno mjerodavno u staroindijskom himnu RV 3, 33. On tako reći pruža tekst uz to. Zato se ovdje navodi od riječi do riječi, prevodi i tumači. Toliko je uska indoeuropska srodnost prvobitnih slavenskih i indoarijskih vjerskih predočaba i obrednih ustanova.
