Zanimljivo je kako sam tada, osemucen svime time, imao i uvid u jedno postojanje neposredno prije toga. Ono koje je dovelo do toga da se rodi ovaj rimski profesionalni vojnik...
EGIPAT
Mnogi ljudi danas misle da je Egipat bio robovlasnicko carstvo. Ali to nije uopce istina. Egipat je bio apsolutisticka teokratska feudalna drzava.
Tesko je danas govoriti o Egiptu. Ne znam od kuda bih krenuo. Moc Egipta se temeljila na hrani. Zito je bilo temelj egipatske moci, a to zito smo uzgajali mi - egipatski seljaci
Nil je vijugao od jednog beskraja do drugoga. Nitko u selu nije znao od kuda dolazi i kuda ide. Znanje je sezalo nekoliko sela uzvodno i nekoliko sela nizvodno. Do mjesta gdje zivi rodbina, i jos malo dalje do slicnih mjesta za koja smo culi od poznanika. Ali niti tamo nije izvirao, a niti prestajao Nil. Znali smo samo da smo Egipcani, i to je bilo dosta za svu srecu ovog savijeta. Svi drevni narodi su imali jako izrazen osjecaj geo i socio pripadnosti. Svi su za sebe mislili da su izabrani narod, a svi ostali da su vise kao neka vrsta polju-ljudi, ne-ljudi, demoni, stranci, barbari, duhovi, cudovista...
Svijet izvan Egipta ustvari nije gotovo niti postojao, a Egipat je jedini i najveci. Jedino carstvo, najvece carstvo. Jedina prava zemlja. Preslika samog neba na zemlji. A ovo sto se siri izvan granica Egipta, to je bila vise kao neka zanemariva margina. Neki opskurni rubovi kaosa i noci koji se protezu oko svjetle slike samog neba na zamlji.
Mi smo samo znali da smo Egipcani i to je bio dovoljan razlog za neopisivu srecu. Znali smo da je nas vladar sam Bog, i da sva zemlja i sve sto postoji pripada Njemu. On nam je ukazao toliku neslucenu milost da smo u Njegovoj sluzbi rodjeni. A to nam je svjedocilo i nase svakodnevno iskustvo. Egiptom je vladao red. Nil je plavio kako je predvidjeno. Mi smo sijali zito kako je predvidjeno. Zito je radjalo obilno kako je i predvidjeno. Nitko nije bio gladan, hrane je bilo u obilju. Prije svega zita. A sve se to desavalo samo zato sto na zemlji (= Egiptu) vlada red i samo red. Nas vladar je Bog, mi slusamo Njegove propise i zato sto se odrzava red, sve je dobro. Ljudi su imali religiozni i magijski odnos prema vladaru, prirodi, drustvu. Mislili su da se u Egiptu dobro zivi samo zato sto je vladar sam Bog i svi slijede njegove zakone. Sve dok je tako bit ce dobro. Red, kozmicki poredak, je bio najveca vrijednost u Egiptu, a sredisnje bozanstvo tog poretka je bio nitko drugi do nas Vladar! Bili smo toliko sretni sto nas je zapala ta sreca da se rodimo kao dijelovi tog poretka, a ne kao bijedni i gladni neljudi izvan granica...
Seljaci su bili mrsavi. Po danasnjim mjerilima kost i koza. Ali su bili siti. Nitko nije poznavao glad. Muskarci su imali samo sivu neuglednu krpu od grubog lana ili konoplje preko glave kao zastitu od sunca, i jos jednu takvu krpu oko bedara. Za vrijeme sezone su po cijele dane radili u poljima. Ali bilo je i dana odmora kada se samo jelo, islo u ribolov, lov na ptice ili odmaralo. Hrane nije bilo previse, ali je bilo tocno koliko treba. Trbusi su bili puni, i to je bila najvece bogatstvo. Sve je bilo dobro u zemlji egipatskoj.
Jednom godisnje su tocnu u dan u selo dolazili kraljevi sluzbenici. Oni su docekivani s neizmjernom radoscu, kao posebno voljeni gosti. Bio je to trenutak da iskazemo svoju zahvalnost Faraonu i jos se jednom osvjedocimo u Njegovu neizmjernu ocinsku ljubav. On je trazio svake godine samo 10% zita za Sebe, a sve je ostalo prepustao nama, Njegovoj djeci. Njemu naravno niti to zito nije trebalo, jer On je svemocan i moze da stvori sto god pozeli. Ali to je bila prilika kojom je nama, njegovim poniznim sinovima, pruzao mogucnost da i mi Njemu nesto darujemo za sva blaga kojima On nas obasipa. Seljaci su sa suzama u ocima cekali da sluzebnicima predaju 10% uroda. Bio je to magijski cin koji je iskazivao neizmejrnu zahvalnost Bogu-vladaru i osiguravao nastavak reda na zemlji kojom vlada Bog. Obred kojim se primala u milost mogucnost da i mi nesto posaljemo nasem Nebeskom ocu. Svakome je bilo jasno da sve pripada Njemu. Mogao je da trazi svo zito. Ali On je trazio samo 10% uroda. Nikome nije niti padalo na pamet da se prinos uskrati, ili da se vara sluzbenike. Takva osoba bi bila smejsta ubijena. Tako nesto je bilo potpuno nepoznato. Egipat je obozavao red, a takvo krsenje reda je bilo necuveno. Zato se seljaci oporezivanje smatrali jos jednom neobicnom miloscu koja im je ukazana.
Sluzbenici su imali bijele pamucne pregace i egipatske kape (kao i mi krpe preko glave koje su se spustale iza varat). Inace su bili goli kao i seljaci. No, bili su malo bolje uhranjeni. Stariji sluzbenici su bili i gojazniji. Oni su bili blize Bogu, a On toliko milostiv da ih jednom godisnje odvrati od redovnih duznosti i posalje ih nama da nam ukaze milost da mu damo 10% zita.
Ali jedne godine se desilo nesto neocekivano! Sluzbenici su se u selu pojavili mimo svakog reda i pravila. Mjesecima prije nego sto ih je bilo tko mogao ocekivati?! Dosli su izvan svakog reda i rasporeda?! Bio je to razlog za zabrinutost. Jer sto se moglo desiti u svemiru da se red poremeti? Sto je moglo pokvariti ustaljene odnose da se sluzbenici pojave u selu mimo uhodanog dana za skupljanje priloga?! Cijelo se selo okupilo da saslusa sluzbenike...
Oni su nam rekli. Dogodila se velika opasnost i nesreca se nadvila na Egiptom. Seljaci su sjedili u hladovini razjapljenih ustiju dok su slusali vijseti koje su im govorili sluzbenici. Sile mraka i zla izvan vanjskih granica Carstva su se okupile i odlucile ugroziti Egipat. Vojna sila ide na Carstvo. Mi smo u ratu!
Nitko nije niti pomislio da je to neka strasna vijest, niti da bi Egipat mogao ista drugo uciniti nego pobijediti u tom ratu. Nas vladar ce rastjerati te demone i barbare, izrode i neljude jednim pogledom, jednim pokretom ruke. Seljaci su se malo cudili sto je Faraon bio toliko milostiv da ih uopce o tome obavjestava. Da salje svoje glasnike samo da njima saopci takvu vijest. Smatrali su toj jos jednim znakom Njegove neizmjerne ocinske ljubavi sto uopce trosi vrijeme i salje sluzbenike da svojoj namjanjoj djeci izrazi cast da ih obavijesti o Njegovim problemima. Seljake je vise brinulo to sto se sve ovo desava iznavredno, nesto posve mimo svakog reda i pravila. Jer odsupanje od pravila je bilo nesto sto je sve Egipcane, pa i ove najnize nepismene seljake, jako moglo zabrinuti. No, sluzbenici su tada rekli nesto sto je seljake potpuno ostavilo bez daha. Nikada nisu niti sanjali da bi im Bog ukazao toliku milost. Jer nas Nebeski otac Faraon, ne samo da je toliko milostiv da o nama brine svaki dan i svaku noc, nego nam je sada odlucio ukazati i toliku milost - da nas je sve pozvao u vojsku!
Ratari nisu mogli vjerovati sto su culi?! Faraon je tolik mocan da se moze s lakocom sam nositi sa svim vojskama ovog svijeta. Sama Bozanska licnost je sposobna unistiti tisuce neprijateljskih vojnika jednim pogledom, ali Njemu, nasem Ocu, to nije dovoljno?! On zeli tu bitku podijeliti s nama i iskazati nam milost da u njoj sudjelujemo. Da svjedocimo Njegovoj neizmejrnoj pobjedi...
I tako su seljaci sretni krenuli u rat. Po prvi puta su ih odveli daleko od njihovih sela u mjesta u kojima nikada prije nisu bili. Odveli su ih daleko od zelenih obala Nila na istok. U pustinju, medju dine, gdje ce docekati neprijatelja i odlucno ga unistiti. Faraon ce stajati iza njih i dati im moc da zgaze neprijatelje, a oni ce Mu zahvaliti sto im je ukazao toliku milost da sudjeluju u sukobu koji On vodi sa silama mraka. Ta egipatska vojska je po svim mjerilima izgledala jadno, ali oni toga tada nisu bili svjesni. Mrsavi seljaci kojima su se vidjela rebra stajali su u dugim redovima jedan do drugoga preko nebrojenih pjescanih dina. Imali su im samo jedno koplje. Ustvari dugi stap na cijem je vrhu bio broncani ili bakreni vrh. Nisu imali cak niti stitove. Oni tada nisu jos bili obavjesteni da to nije prava egipatska vojska. Pjevali su i mislili da su oni faraonova vojska. Redovi unovacenih seljaka su se protezali kilometrima preko dina. Na svakih 100 seljaka s kopljima dolazio bi jedan stariji vojnik. Ocito veteran, pomalo vec i debeljuskast, oboruzan samo broncanim macem i kacigom. On im je zapovijedao. Jedan red seljaka bi se protezao dinama ohrabrivan i potican od svojih ostarjelih zapovjednika, a onda jedno 500 metara iza tog reda drugi, i tako u nekoliko redova. Mrsvai seljaci sa kopljima. A tamo u daljini ispred njih, kilometarima daleko, nastupa neprijateljska vojska. Jos se ne vidi. Oni je trebaju docekati i unistiti. Barem su tako mislili potpuno sigurni u magijsku snagu faraona koji ce im s lakocom predati neprijatelje da ih pokolju. Seljaci su pjevali.
A onda je dosla vijest. Redovi se trebaju razmaknuti na znak truba kada naidje prava Faraonova vojska. Kada vojska prodje i ode na neprijatelja, redovi se opet trebaju zatvoriti. Glasonose koji su vijest donijeli brzo su odjurili nazad. Zapovjednici su nastavili s pripremama za razdvajanje redova. Taktika je bila jednostavna. Vojska ce proci i udariti na neprijetelja. Ako pobjede, svi smo pobijedili i vracamo se nazad. Ako izgube, redovi se opet rastvaraju. Propustaju preostalu faraonovu vojsku da se povuce pred nastupajucim neprijateljem i onda dolazi nasih 5 minuta. Tada je red na nama da mi zaustavimo neprijetelja.
Kada sada razmisljam o tome, sasvim je jasno da su oni bili samo rezervna vojska. Topovsko meso koje je samo trebalo toliko zabaviti nadiruceg neprijatelja da se egipatska glavnina i Faraon povuku s bojista ako bitka podje po zlu. Nitko od njih ustvari nikada nije niti ocekivao nikakvu pobjedu. Ali oni toga nisu tada bili svjesni. Pjevali su i dalje uvjereni da ce smlaviti neprijatelje. Trube su zaorile, starjesine su se derale, trebalo je razdvojiti redove. Seljaci su poslusno kao i uvijek do tada slusali sve sto treba ciniti. Redovi su se razdvojili egipatskom preciznoscu, a tada je nahrupila (ona prava) Faraonova vojska...
Seljak koji je sluzio u toj vojsci ustvari nikada nije vidio nikakve druge ljude osim seljaka poput sebe, sluzbenika koji su dolazili u selo po zito i sada ovih ostarjelih rezervnih oficira koji su komandirali njihovim seljackim jedinicama. Sve su to bili sasvim obicni ljudi. Egipcani poput njega. Mogao je i sebe zamisliti kao jednog od njih. Ali sada kada je pored njega u oblaku prasine i pjeska projurila prava Faronova vojska... on jednostavno nije mogao vjerovati da takvi ljudi uopce mogu postojati?!
Prava egipatska vojska se sastojala od placenika, Egipcana i stranaca, profesionalnih vojnika koji nista drugo u zivotu nisu nikada radili nego svakodnevno naporno trenirali i hranili se samo mesom. Bili su to atlete poput danasnjih profesionalnih sportasa, sazdani od misica i upola tezi od bilo kojeg covjeka kojeg su ti mrsavi seljaci ikada vidjeli?! Oni nisu mogli vjerovati da takvi ljudi mogu postojati. Egipatska vojska je bila zastrasujuca. Po dvojica nabildanih grmalja na borbenim kocijama, nebrojena konjica, sjajni oklopi, najbolje oruzje... Vrhunska profesionalna vojska onog doba. Seljaci su samo gledali nevjerujuci kakve sve moci ima njihov Gospodar kada ima jednu takvu vojsku sazdanu od nadljudskih bica. Vojska je odjurila. Zatvorili su redove i nastavili cekati vijesti sa bojista. Odlucni da oni preuzmu stvar u svoje ruke ako ovi nabildani momci ne uspiju. U isto vrijeme ne vjerujuci svojim ocima kakvu to ustvari Faraon ima vojsku. Bitku nisu niti vidjeli. odvijala se miljama ispred njih. Samo se na obzoru iza dina dizao oblak prasine. U neko doba je dosla vijest - pobijedili smo! Treba opet otvorili redove da se vojska povuce sa bojista.
Jos jednom su gledali ove ljudske strojeve za ubijanje kako sada u malo laksem tempu prolaze pored njih. Malo proredjenija, malo umornija, ali nista manje spremna faraonova se vojska sada u galopu povlacila sa bojista. Tek sa ponekom krvavom ranom na tijelu, ovi junaci su izgledali nestvarno kao i kada su ih prvi puta vidjeli. Seljaci su u njih gledali u cudjenju i puni dovljenja. Rat je bio gotov. Sve su ih poveli u glavni grad. Nikada prije nisu bili u gradu. Vidjeli su prvi puta u zivotu zgrade od kamena, i hramove. Svecenici su mantijali molitve i palili tamjan. Pjevale su se himne bogovima. U jednom trenutku su vidjeli i Faraona. U daljini se ukazao na izlazu iz glavnog hrama obucen u bijelo i primio zrtve i zahvale. Uzdigao je ruke i blagoslovio sve prisutne. Zaorila se buka iz tisuce grla...
Seljaci su se vratili u svoje selo i zivot je nastavio svojim tokom. Sve je bilo kako je i predvidjeno. Red je sacuvan. Najvazniji dogadajaj u zivotu tog seljaka je bilo sudjelovanje u ratu. To je stalno prepricavao iznova unucima i praunucima. Ali ono sto ga je najvise fasciniralo u svemu tome je bila nevjerovatna misterija kako je moguce da onakvi ljudi kao sto su faraonovi pravi vojnici uopce mogu postojati. Kako je moguce da takva ljudska bica postoje?! To je bila fascinacija njegovog zivota. Nesto o cemu je najradije razmisljao. Nesto sto ga je najvise zaokupljalo, najvise zanimalo i najvise veselilo. U slijedecem se zivotu se rodio kao jedan od takvih profesionalnih vojnika. Kao rimski centurion... iz prethodne price