Osećaj da se nalazimo po strani, kao da smo isključeni iz svog okruženja u školi,
jeste najčešći izvor sheme isključenosti; “Ja tu ne pripadam” je njezin moto. Shema
isključenosti kreće se oko toga kako doživljavamo svoj status u grupi, bilo da je to na
poslu, u porodici ili krugu prijatelja, čak i na sastanku ili partiju. A poruka koju
nam se čini da dobijamo svodi se na ovo: “Ti nisi kao mi i mi te ne volimo”.
Ovo ključno uverenje obično navodi osobu da ostane na rubu dešavanja, što
samo pojačava osećaj isključenosti. Tipične emocije su nespokojstvo, naročito
u grupi ili kada se nađemo sa nekim nepoznatim, kao i duboka tuga zbog
toga što smo sami ili odbačeni. I dok sheme poput emocionalne uskraćenosti
i napuštenosti bivaju uglavnom formirane u najranijim godinama života,
društvena isključenost tipično se odlikuje kasnije, kada prihvaćenost među
drugom decom počinje da igra sve veću ulogu u emocionalnom životu. Potrebe
dece, kako rastu i razvijaju se, menjaju se vremenom. Roditelji i njihovi
staratelji osnažili su detetov osećaj blagostanja tokom ranih godina, ali kako
se svet širi, vršnjaci počinju da bivaju isto toliko važni. Ukoliko nas uključe i
prihvate, pa makar i samo jedan drug, to ima izuzetno veliki značaj. Ali ako
smo dete sa kojim drugi neće da se igraju, to može da bude razarajuće.