Suttu za ovu nedelju možete naći na sledećem linku
Maha-saropama sutta – Dugi govor o srži stabla (MN 29)Kratak sadržaj sutte Kao i prethodna sutta koju smo obrađivali, i ova govori o pravom cilju duhovnog života, ali iz jednog drugačijeg ugla. Koristeći poređenje sa velikim drvetom, koje ima deblo sastavljeno od srži, mekog dela, unutrašnje kore, spoljašnje kore, kao i grane i lišće, Buda pokazuje kako život oslobođenja nema za cilj dobitak, čast i slavu, niti samo usavršavanje u vrlini, koncentraciji, kao i u znanju i viđenju. Takav život stremi samo jednom krajnjem ishodu, neopozivom oslobađanju uma od patnje. Samo taj cilj jeste srž svetačkog života, njegovo ispunjenje i kruna.
Beleške o suttiKljučna reč u nazivu sutte je "sara", koja sa jedne strane označava centralni, središnji deo stabla, njegov najtvrđi deo, a sa druge znači i "srž, suštinu" bilo koje druge stvari. Tako i ovde Buda podučava srž, suštinu života posvećenog krajnjem oslobođenju, šta je to što je za njega najvažnije.
Samu suttu Buda je izgovorio posle jednog od najdramatičnijih događaja u svom životu, što se vidi iz početne rečenice, koja kaže da je izgovorena "ne dugo pošto je Devadatta otišao". Ko je Devadatta?
Devadatta je bio sin Suddhodaninog (Budin otac) brata Supabude i tako je bio Budin brat od strica. Njegovo ime bi se moglo prevesti kao "Božidar". Kada se Buda po prvi put posle probuđenja vratio u Kapilavattu, nekoliko mladića iz plemena Sakya, uključujući i Devadattu, odlučili su da se zamonaše. Tokom narednih nekoliko godina Devadatta se pokazao kao dobar i marljiv monah, tako da ga na nekoliko mesta u Tipiṭaki hvale zbog izvanrednih osobina. Vremenom se, međutim, u njemu razbuktala sujeta i počeo je da veruje kako bi upravo on trebalo da nasledi već ostarelog Budu kao predvodnik Sanghe, ali je Buda taj njegov predlog odbio. Sukobivši se sa Budom oko tog pitanja, Devadatta je u želji da napravi razdor među monasima, počeo da insistira na tome da nekoliko praksi budu obavezne za monahe: (1) da moraju da žive isključivo u šumi, (2) da nikada ne prihvataju poziv sledbenika na ručak u njihovoj kući, već da uvek prose hranu za sebe, (3) da nose ogrtač koji je načinjen samo od odbačenih krpa, (4) da žive na otvorenom, a ne u manastirima i (5) da vegetarijanstvo bude obavezno. Buda je odbacio Devadattine zahteve, tako da se on, zajedno sa onima koji su ga podržavali, izdvojio u posebnu zajednicu. To je bila najveća kriza sa kojom je Buda morao da se suoči tokom svoje karijere učitelja duge 45 godina. U Vinayi se čak tvrdi da je Devadatta zapravo u dva navrata pokušao da ubije Budu, iako za ovo nije baš sigurno da li je istina ili tek kasniji pokušaj da se načini što je moguće gorim. U samoj Tipiṭaki nema više informacija o Devadatti, ali predanje kaže da su ga učenici na kraju napustili i vratili se Budi, pa je kasnije umro osramoćen i sam.
Posle ovako dramatičnih događaja nije ni čudo da je Buda osetio potrebu da ponovo objasni monasima šta je pravi cilj njihovog života, njihovog skretanja sa uobičajenog životnog puta na kojem se rađamo, starimo, umiremo, ponovo se rađamo, ponovo starimo i umireno, i pri tome doživljavamo ogromnu količinu patnje, dakle skretanja na jedan drugi put koji za cilj ima prevazilaženje običnog, svakodnevnog i dostizanje uzvišenog, transcendentnog cilja prestanka svake patnje. Prešavši na taj drugi put, čovek se i dalje suočava sa raznim preprekama, od kojih je prva ista ona na koju se sapleo i siroti Devadatta, a to je sujeta. Naime, tradicija je u budističkim zemljama (kao uostalom i u svim drugim) da duhovnik, to jest budistički monah biva obasipan sa mnogo poklona, poštovanja i pohvala, da "stiče dobitak, poštovanje i [izbija na dobar] dobar glas". Otuda nije čudo da neki od njih počnu da "hvale same sebe, a kritikuju druge". Kolika je ovo opasnost vidi se i po tome što je u Samyutta nikayi celo jedno poglavlje nazvano "O dobitku, poštovanju i dobrom glasu". Tu se ove tri stvari porede sa trokrakom udicom, koja na sebi ima primamljiv zaloga, ali progutavši taj zalogaj riba lako biva ulovljena.
Za monaha ili nezaređenog duhovnog tragača biti ulovljen znači u takvoj situaciji smetnuti sa uma krajnji cilj koji je imao kada je postajao monah ili odlučio da krene na put traganja, zapravo se zadovoljiti takvim ovozemaljskim, profanim ciljevima kao što su "dobitak, poštovanje i dobar glas", biti njima oduševljen ili "otrovan". Jer iz toga proizlazi gordost prema sebi i prezir prema drugima, uverenje da smo bolji od drugih. Iza gordosti i prezira dolazi zanemarivanje daljeg rada na sebi, a krajnja posledica jeste ponovni pad u okean patnje. Takvog monaha Buda upoređuje sa čovekom koji krene da traži čvrsto drvo za gradnju i našavši se u šumi pomisli da su granje i lišće to što on traži, pa njih naseče i ponese kući da bi gradio. Kada ga vidi znalac, jedino što može da zaključi o njemu je da je takav čovek u velikoj zabludi i da materijal koji je uzeo nikako neće poslužiti svrsi za koju ga je namenio. Takav čovek je nalik slepcu kojem je to što traži nadohvat ruke, ali on ga ne vidi i uzima nešto sasvim drugo, neodgovarajuće. Isto tako i monah koji želi da okonča patnju i dosegne nirvanu, uzalud misli da će to postići time što će se oduševljavati "dobitkom, poštovanjem i dobar glasom".
Buda dalje razvija svoje poređenje, idući od jednog stupnja do drugog. Prva klopka duhovnog života kao što smo videli jeste taština. Onaj ko je prozre i ne ostane u njoj zarobljen, nastavlja da sebe usavršava u ponašanju, u vrlini. Pridržava se pravila morala, možda proučava Vinayu i Patimokkhu (monaška pravila) i njegovo ponašanje postaje vrlo čisto. To savršenstvo može postati druga klopka po redu, jer neki ljudi postaju gordi na svoju vrlinu, postaju da tako kažemo fiksirani na pravila i propise i misle da je čitav duhovni život sadržan u njima. I ovde vidimo isti psihološki obrazac, jer krećemo sa vrlo čistim i uzvišenim namerama, ali postepeno kako se usavršavamo, kako stižemo do nekog cilja, makako on bio mali i nedovoljan, na površinu počinju da izbijaju i određene tamne strane karaktera kao što su sujeta i oholost, prezir prema drugima koje smatramo sebi nedoraslima i time zapravo krećemo silaznom putanjom verujući da se još uvek uspinjemo. Ovakve ljude Buda upoređuje sa onima koji umesto čvrstog drveta naseku spoljašnju koru drveta i žele njome da grade.
Naredna dva stupnja na koje tragač dolazi i na kojima može ostati zarobljen sujetom jesu, prvi, "usavršenost u koncentraciji" (reč je ne o običnoj svakodnevnoj koncentraciji, već o meditativnom zadubljenju u kojem um postaje potpuno uronjen u objekat na koji se skoncentrisan, a mentalne funkcije mišljenja i razmatranja sasvim prestaju, a obuzima nas osećaj prvo ushićenja i potom vedrine i smirenja) i, drugi, "postizanje znanja i viđenja" (prema komentaru za Mađđhima nikayu, ovo znači otvaranje duhovnog oka, sposobnost da se vide suptilne forme, nevidljive običnom oku). Zarobljenike ova dva stupnja (jedan od njih je bio i već pomenuti Devadatta, koji je bio poznat po svojim natprirodnim moćima, ali to nije bila dovoljna brana da ga ne osvoji sujeta) Buda upoređuje sa čovekom koji, vođen zabludom, umesto srži stabla uzima unutrašnju koru ili meki deo stabla kao materijal za gradnju.
Tek onaj ko je prozreo sve ove obmane koje postavlja naša sujeta, naš ego, stiže do srži, središta duhovnog života a to je mudrost (pañña), stiže do konačnog, neopozivog, trajnog oslobođenja od patnje (asamayavimokkha). Samo za takvog čoveka je nemoguće da padne natrag u okean patnje. I Buda zaključuje svoj govor rečima:
"Eto tako, monasi, ovaj svetački život nema dobitak, poštovanje i dobar glas kao svoju svrhu, niti usavršavanje vrline kao svoju svrhu, niti usavršavanje koncentracije kao svoju svrhu, niti znanje i viđenje kao svoju svrhu. Samo je nepokolebljivo oslobođenje uma (akuppā cetovimutti) cilj svetačkog života, to je njegova srž i njegov vrhunac."
PraksaRazmislite da li i vi "postajete otrovani" svojim dostignućima u vežbanju i na koji način vas to skreće sa glavnog puta na stranputicu, na koji način vas to udaljava od cilja koji je označio Buda.
