Vede -- iz budističkog ugla

[Sati]

Razumevanje onoga što je Buda govorio zahteva zagledanje u sopstveni um, svoje motive, osećaje i ponašanje. Razumevanje jezika koji je Buda pri tome koristio (sintagme, obrti, poređenja, analogije itd.), tema kojima se bavio i zašto je odlučio da ih obradi upravo na taj način zahteva da znamo ponešto i o svetu u kojem je živeo. Uzmimo Vede, svete spise bramanizma. Ako barem donekle poznajemo Vede, time nam postaje jasnije kako i zašto je Buda neka svoja učenja predstavljao na način na koji je to uradio. Vedski bramani su održavali tri svete vatre i obožavali su ih. Pozivajući se na tu činjenicu, Buda je govorio o potrebi da se ugase tri vatre (pohlepe, mržnje i obmanutosti). Braman se smatrao usavršenim ako je znao (tj. bio u stanju da iz glave recituje) tri Vede. Za Budu, osoba koja je duhovno usavršena ako je stekla Tri znanja (teviđđa): rađanje bća u skladu sa svojim postupcima, njihovo umiranje (buduće odredište) i znanje o razaranju nečistoća u umu (A.I,165). Prema Vedama, bramani su predstavljali vrhunac ljudskog roda, zato što su bili rođeni ili stvoreni iz Braminih usta. Buda je govorio da su njegovi učenici vrhunac ljudskog roda zato što su „rođeni“ iz Budinih usta; „rodila ih je Dhamma, stvorila ih je Dhamma“ (It.101). I, naravno, Vede su podučavale da samo onaj ko je rođen u bramanskoj porodici može i sam postati braman. Za Budu, braman postaje onaj ko postupa na način na koji bi braman trebalo da postupa (tam aham brumi brahmanam, Dhp.397-411). Bramanski mudraci su govorili o blistavom, večnom sopstvu (atman; u kasnijoj upanišadskoj misli sat, ćit, ananda), dok je suprotno tome Buda podučavao trojstvo dukkha, anićća i anatta. Ovi i na desetine drugih elemenata Dhamme odraz su na ovaj ili onaj način vedskih koncepata, pošto su Vede činile glavni tok religijske misli Budinog vremena.

Još jedan važan element Veda koji je uticao na budizam bio je način na koji su one bile sačuvane i prenošene na kasnije generacije. Stara zamerka koju kritičari budizma uvek iznose jeste ta da, pošto je budizambio usmeno prenošen nekoliko vekova, mora da su zapisi učenja koje danas imamo vrlo nepouzdani, čak bezvredni. A zapravo mnogo pre Bude bramani su razvili način memorisanja i prenošenja vedskih himni i to sa izuzetnom preciznošću. Mnogi Budini učenici bili su bramani i u svoju novu veru doneli su veštine koje su naučili kao deo svog obrazovanja, te su ih nadalje koristili da bi sačuvali Budine reči.

Nezavisno od svega ovoga, barem osnovno znanje o Vedama je korisno u svakom slučaju. Jer reč je o jednoj od najlepših religijskih književnosti ikada stvorenoj. Ako imate interesovanja, preporučio bih prevod Wendy Doniger The Rig Veda (objavljeno kao Penguin Classics). Donigerini prevodi su čitljivi, jasni i bez suviše fusnota. Njezin izbor i raspored (ukupno 108 himni) nui dobar uvod u ovu vrstu književnosti. Svi stari favoriti su tu – Himna vodi, Kockareva tužbalica, Himna stvaranju (Nasadiya), U pohvalu velikodušnoti i moja omiljena: Kreket žaba. Neke od ovih himni morale su biti poznate i Budi i sigurno je i sam ponekad slušao melofični i hipotički zvuk Veda dok ih recituju. Ako nikada niste čuli recitovanje Veda, poslušajte ova dva primera. Prvi primer je nešto modernizovana verzija

Drugi primer je prava stvar, urađena onako kako je to rađeno i u Budino vreme. Bramani mogu recitovati satima – uz savršenu intonaciju i bez i najmanje greške.

[Sati]

Vede su najstariji i najvažniji deo čitave indijske duhovne književnosti. Postoje četiri Vede, mada se u budističkim tekstovima spominju samo tri (M.II,133). To su Rg veda, Sama veda, Yađur veda, koje su nastale između 20. i 7. veka pre naše ere, i Atharva veda, uključena među sveta kanonska dela tek nekoliko vekova posle Bude. Za Vede se veruje da su večno (sanatana) otkrovenje (sruti) božanskog porekla (apauruseya). Za one koji poriču autoritet Veda se kaže da su "nečisti" (nastika). Buda je govorio da ništa nije večno, a otkrovenje je smatrao nepouzdanim sredstvom sticanja znanja i odbacivao je ideju boga kao neuverljivu. Takođe je ispoljavao ozbiljnu sumnju u vezi sa tvrdnjom da su autori Veda posedovalo božansko znanje. Jednom ga je neki braman zapitao šta misli o tvrdnji da su tvorci Veda imali direktni doživljaj božanskog. Buda je odgovorio:

"A šta ti misliš o tome? Ima li ijednog bramana koji kaže: 'Ja znam. Ja vidim. Samo ovo je istina, sve ostalo je pogrešno?' "

[Bodhisattva Mahadeva]

Odlican prikaz, dragi Sati, stvarno odlican. Bio bih slobodan samo jos nesto dodati.

Vede su vrlo slicne vjerovanjima drugih indo-evropskih naroda (Slavena, Germana, Rimljana, Grka, Kelta...pa tako i Arijaca). Svi ovi narodi su obozavali sile prirode. A kao najjacu i glavnu silu - grom i munju. Tako je Gromovnik na vrhu indo-evropskog neba (Perun kod Slavena, Jupiter kod Latina, Zevs kod Grka, Thor kod Germana, Parjanya a kasnije Indra kod Arijaca u Vedama itd.). Gromovnik ubija Zmiju ili Zmaja (Ahi u Vedama, Vales ili Veles u Slavena, kasnije sv.Djordje ili sv.Juraj). Kada ubije Zmaja, oslobadja vode (kise?) i pocinje opet krug plodnosti njiva i stoke. Arijci se kao i drugi indo-evropljani mole Gromovniku za plodnost, zastitu, pobjedu u ratu, bogatstvo (uglavnom stoku, koja se i sada u narodnu naziva blago) te rodjenje sinova. Vrlo vazan bog u indo-evropljana je Oganj (Agni u Arijaca). Ovi su narodi vjerovatno mislili da su bogovi na nebu te da su nekako plinoviti i nevidljivi, ali vrlo mocni. Salju kisu odozgo i motre na ispunjenje pravde (vrlo vazni indo-evropski bogovi su Casna rijec i Ugovor, vedski Mitra i Varuna). Stoga su vjerovali da sve darove za bogove mogu predati samo u obliku dima (mirisa) tj. ljevanica (libacija lat. ili havisa sam.). Bas zato se u Vedama Oganj (Agni) slavi kao bog koji zrtve prenosi bogovima. Bio je to oblik trgovine sa zamisljenim silama prirode.

Uglavnom, vidimo da tu od duhovnosti i nema puno. Rijec je uglavnom u praznovjerju. Stoga ne cudi da je Buddha za Vede govorio da su to tri stare i suplje bacve iz kojih na sve strane curi voda. Umjesto pouzdanja u takve "bogove" koji su ustvari samo zamisljaji ljudskog uma, on je savjetovao put sabranosti paznje.

Takvi divlji i neprosvjeceni Arijci su dosli u Indiju (slicno kao da su se iskrcali i Vikinzi) i tamo su mnogo prije Buddhina vremena nasli na starosjedioce koji su slijedili yogu (vjerovatno shaivitsku yogu), asketske putove poput jaina te kultove plodnosti (od kojih su se kasnije razvili razni oblici shaktistickog hinduizma tj. shakta tantra). Pod utjecajem domorodaca arijska se kultura, pa tako i vjera Veda, pocela polako mijenjati. Tako da su nastali Upanishadi ili veda-anta (kraj Veda). U Upanishadima se velicaju vrlo slicne vrijednosti kao i u buddhizmu, a o samim Vedama se ne govori bas previse pohvalno (mada su Upanishadi jos uvijek dio Veda). Zrtvovanje u Oganj se naziva neznanjem i putom za neprosvjecene. Do tog razdoblja su i Arijci postali razvijena kultura broncanog doba, napustili su nomadski zivot stocara i stvorili prve male ratarske grad-drzavice. To je vec slika razdoblja u kojem Buddha zivi. Obiljezje upanishadske kulture je mijesanje yoge i vedske zrtvene obrednosti. To svjedocimo i iz nekih opisa Tipitake. Postoje neki ljudi koji rade (samo) neku vrstu yoge, neku vrstu vjezbe sabranosti (npr. Buddhini ucitelji prije prosvjetljenja, uglavnom isposnici po sumama). Dok vecina brahmana provodi jos uvijek samo vedske zrtvene obrede. Ovi isposnici se dijele na dvije skupine. Prvi koji (iako ne slijede obredni dio Veda nacelno priznaju Vede kao objavu, ali ustvari slijede vjerovatno Upanishade ili neke slicne post-vedske spise) - oni se nazivaju pravovjernima (u odnosu na Vede) ili "astike". Dok se oni duhovni tragaoci koji ne priznaju (cak niti formalno) Vede nazivaju krivovjernima ili "nastika". U tu skupinu spadaju tantrici, jaini i kasnije naravno buddhisti (zbog Buddhinog odbijanja da prihvati svetost Veda).