Pročitah "muke po zelenomsoku", zamijetih i neke svoje dvojbe u njima, pa ću samo ukratko naglasiti nešto što mi se čini ključnim.
E sad, da li vipasana znaci izostravanje percepcije u smislu koncentisanje na sve sto vidimo, cujemo, osecamo miris, osecamo i mislimo odjednom ili se opet radi o posebnim koncentracijama na pojedinacne stvari? (...) Takodje, da li treba samo da sve to- osete, osecanja i misli- treba samo da percipiram, pa cu samim percipiranjem shvatiti njihovu prolaznu sustinu, ili treba dok sve to percipiram da pozitivno pravim napor da razmisljam o svemu tome kao prolaznom?
Proces percepcije sastoji se iz dva dijela: subjekta i objekta. Razum si to objašnjava na način da je promatrač subjekt, a predmeti su promatrani objekti. U tom smislu koncentracija na što više objekata podrazumijeva i veću aktivnost subjekta. A to pojačava želju za što detaljnijim zamjećivanjem. Takva vrsta spoznaje u temelju je svake pozitivističke znanosti. Takvoj percepciji nema kraja, jer je tlo empirije (prema kvantitetu!) beskonačno.
Meditacija donosi određeni preokret po tom pitanju. Koncentracija na neke objekte služi osnaživanju subjektove pažnje, a ne pobrojavanju i analizi obilježja objekata. Objekti su samo sredstva za nešto što se njih samih ne tiče, sredstva za razvijanje subjektove pažnje. Zato je uvijek preporučljivo koncentrirati se na jedan i što jednostavniji objekt (u tom smislu vjerojatno nema korisnijeg objekta od daha). Ali, to ne znači da će time snaga uvida oslabiti. To bi bilo vrlo štetno, jer bi nas ubrzo učinilo slijepima. Radi se o tome da je neizvježbani um podložan skakutanju s objekta na objekt, kao i beskonačnom cjepkanju i prevrtanju određenog objekta. Iz tog razloga znanstvenici ne znaju stati na loptu (potraga za božjom česticom, putovanja u svemir, nuklearna istraživanja itd...), filozofi se ne znaju izvući iz misaonih sistema, a ljubavnici ne znaju prestati tražiti pravu ljubav ili onu koju "imaju" stavljati pod ključ. Um koji za njih vrši percepciju nije svjestan samoga sebe. Pri koncentraciji na dah mi postajemo svjesni reakcija koje naš um ima u pogledu tog objekta. Ponovno nije naglasak na objektu, nego na subjektu. Tvoj primjer iz gradske vožnje savršeno prikazuje tu stvar. Um je primijetio da se pažnja (zahvaljujući tvojem prethodnom vježbanju) spontano počela okretati onome čemu se inače ne okreće i zato se zbunio. Doveo si ga u vrlo nelagodnu situaciju, na tlo na kojem se on osjeća pomalo ugroženim. I to je jako bitan znak i veliki uspjeh, tim više što se sve dogodilo spontano. Jer to sada znači da um više nema monopol na cjelinu tvojeg duševnog prostora, da se jedna posve drugačija, ne-umska snaga budi u tebi, traži svoje mjesto.
Dakle, nije stvar u dahu (ili kojem god drugom objektu), nego u subjektovoj pažnji. I to je prvi korak ka samosvijesti. Ne percipirati, nego promatrati proces perpcepcije. Postoji jedna jednostavna vježba: sjedi i promatraj drvo. A onda polako počni promatrati onoga koji sjedi i promatra. S vremenom uviđaš da su subjekt i objekt jedno te isto, da među njima nema razlike. I s obzirom da ti sam više nisi subjekt, ni objekti ti više ne mogu biti objekti. Preselio si se iz subjekta (svijesti) u promatrača (samosvijest). Sada ti je tvoja svijest objekt. Odslikavajući upoznaješ radnje svijesti. Ali što si sada ti? Nešto posve novo. Čisto odslikavanje. Potpuna odvojenost od svih zbivanja. Kaos detaljne percepcije sada postaje smirenost čistog motrenja. Želja za što boljom percepcijom rađa kaos, dok promatranje bez ikakve želje rađa mir. Naravno, um će ponovno poželjeti kopati po svojem objektu, sada je to svijest. Isti princip koji je primjenjivao na stvarima, sada želi primijeniti i na svijesti. Stoga uvijek možeš znati. Ako radiš psihološke analize samoga sebe, tada si još uvijek pod utjecajem umske želje za znanjem. Ako motriš te analize, tada si u čistom prostoru. Samo registriraj rovanje uma kad ono nastupi, uskrati mu hranu i analize će prestati. To je sve. Moraš svojem umu ukazati apsolutno nepovjerenje. Do sada si mu vjerovao, sada je vrijeme za malu promjenu. I nemoj to shvaćati suviše ozbiljno. Igraj se. Ozbiljnost je grčevita i neprestano čeka rezultate. Igra je opuštena i ne mari za ishode. Pa ako se uhvatiš da mariš, onda znaš da si preozbiljan itd. Sve je puno znakova. Just play
Dakle, snaga percepcije će svakako oslabiti, ali snaga
umske percepcije, koja je nezasitno gladna i koja daje rezultate na koje je um navikao. Uvid čistog motrenja daje kvalitativno posve drugačije rezultate. Posve drugačija vrsta spoznaje je u pitanju, već samim tim što je proces spoznavanja dijametralno suprotan umskom. Iz tog razloga mnogi znaju reći da im meditacija nije dala ono što su htjeli, tražili, očekivali. Naravno da nije, a niti može to dati, jer pažnja nije um. To su dva svijeta.
No problem s koncentracijom je taj što uvijek moraš izabrati jedan predmet, odnosno moraš disciplinirati um. Otuda i tvoja nedoumica pri pranju suđa, na što se koncentrirati? Moj prijedlog je: ili izaberi jedan objekt (disanje, držanje, ruke, noge, suđe, pokrete, zvukove, boje, dodire...) ili neka ti um bude objekt. Slušaj ga kako govori: što bih sada trebao? što da promatram? kakvog ovo smisla ima?; baš je bilo lijepo jučer, mogli bismo to ponoviti; moram nazvati Pericu inače će... Samo slušaj um kako melje. On će se onda pobuniti: ovo je grozno, ovoliki kaos, kakva korist od ovoga, moram pobjeći odavde dok još imam priliku, ovi ljudi nisu normalni, kakve su to metode, ako slušam ovaj košmar mogu samo poludjeti itd. I ako tu ne poklekneš, ubrzo te čeka predivno iskustvo tišine. Ne šutnje, ali ipak tišine. Umu neshvatljivo
Dakle, odaberi jedan objekt i pokloni mu svu pažnju. I nemoj razmišljati o prolaznosti, nećeš tako ništa shvatiti. Um će shvatiti, a kad on nešto shvati onda znaš da si u gabuli
Pouzdaj se više u gledanje/viđenje nego u razmišljanje i zaključivanje. Gledaj sve što se zbiva i prirodno će ti doći da vidiš prolaznost, nećeš morati razmišljati o njoj. A budeš li razmišljao nećeš ju moći vidjeti, jer ćeš i dalje osnaživati um, dakle sljepoću.
