Želio bih primijetiti nekoliko stvari za koje mi se čini da bi mogle poslužiti rasvjetljavanju ove teme.
Čitava ova rasprava pokazuje koliko nam umovi i dalje obiluju različitim predodžbama o tome što bi bila svrha neke pojave, u čemu bi se sastojalo ispravno postupanje, koja pravila vrijede u kojim prilikama i slično. Stoga mi se, prije svega, čini da bismo velik dio posla obavili već i samim napuštanjem svih mogućih predodžbi. Jer upravo su predodžbe te koje pojačavaju porive, bile te predodžbe "pozitivne" ili "negativne".
Na prvi pogled može se učiniti da se neki osnovni buddhistički stavovi ne razlikuju bitno od zdravorazumskih gledišta o mjeri (tj. sredini između krajnosti) kao najvrsnijem pristupu stvarima. No prihvaćajući takvo poimanje zapravo mi ne činimo ništa. Naš um ostaje tamo gdje je do sada bio, samo mu je njegova pozicija osnažena, učvršćena. Da bi postala još čvršća, on se služi raznim podlim trikovima, od kojih su najčešći oni koji se tiču suprotnosti. Tako osnažujemo svoj stav o mjeri ukazujući na bezmjerje kao njezinu suprotnost, pa se tješimo da eto ipak nismo pomahnitale zvijeri, ali nismo ni arahanti, nego smo "obični smrtnici". Zar bi to trebalo značiti da trebamo težiti onom osrednjem, tj. onome ne-baš-tako-lošem? To mi ne zvuči nimalo buddhistički. Skromnost je korisna, ali samo tamo gdje obuzdava um uzmičući pred njegovim nezasitnim prohtjevima. Naprotiv, po pitanju krajnje svrhe skromnost je posve besmislena. Jer već i čisto spekulativno promišljanje vrlo brzo uviđa da je istina cjelina, i da u pogledu znanja vrijedi stav da nemamo ništa ako nemamo sve.
U pogledu samog seksualnog nagona, želio bih podijeliti s vama svoj trenutni uvid. Što više pažnje posvećujem toj pojavi sve češće mi se pokazuje da se seksualni nagon javlja samo onda kada u meni postoji napetost, uznemirenost, nespokojstvo, bilo koje vrste. Ta napetost može imati razne oblike, čak i one najpodlije, oblike zanosa i ushićenja, oblike predodžbi o pravoj, emotivnoj ljubavi i slično (što su sve varke upravo zbog toga što ne odgovaraju stvarnosti nego su umske koncepcije). Stvar je izuzetno delikatna i kreće se na vrlo suptilnim razinama te ju je time teže sagledati sa svih strana. Ali u svim oblicima uvijek se pokazuje isto: negdje postoji smetnja, grč, i onda dolazi nagon koji se naprosto želi osloboditi tog grča (jer zašto bi, u protivnom, seks bio tako ekstatično i katarzično iskustvo?) Tako da sam, možda će na prvi pogled zvučati suludo, sve manje sklon shvaćati svrhu seksa kao produženje vrste. Neupitno je da je to njegova posljedica, ali ne bih rekao da to ujedno znači da mu je to nužno i svrha. A još sam manje sklon shvaćati njegovu svrhu kao istinsko, jedinstveno spajanje, stapanje, sjedinjenje dvaju bića. Tko god se na bilo koji način samo uveo u buddhizam tomu je jasno da se istinsko sjedinjenje s "drugim" događa jedino u nama samima. Pristajanjem na ovakva shvaćanja samo i dalje hranimo naš um koji se koristi našim neznanjem. Mislim da je svakome već zlo od takvih bespoštednih igrarija. Isto tako, seks kao užitak nužno je povezan s nekom boli. Uvijek. To je zakonitost bilo kojeg užitka, tj. suprotnosti koje se uvijek drže skupa. Dovoljno je samo promotriti dan u kojemu nam je meditativnost osnažena. Ako se seksualna želja i pojavi, ona će se pojaviti samo kao puka misao. Um će nam ju po navici ponuditi, ali u nama nema boli koja će odmah uskočiti u svoj vlak za ugodom. Poriv se pojavio, poriv nas je napustio, a mi nismo ništa činili direktno u vezi s njime.
S druge strane, želja da se seksualna energija preoblikuje u vitalnu nužno pretpostavlja samu tu energiju kao lošu i štetnu. A tomu nije tako. Štetne mogu biti jedino naše predodžbe. Ono po čemu se buddhizam (ponajviše u svojem zen obliku) bitno razlikuje od bilo koje vrste duhovnosti i što ga zapravo čini nenadmašnim vrhuncem ljudskog znanja jest upravo stav koji promatranje i razumijevanje stavlja ispred djelovanja. I ono što uvijek iznova fascinira i što ne prestaje čuditi i zbunjivati um opterećen dobrim i korisnim djelovanjem jest činjenica da čisto promatranje rađa spontanitet dobrog djelovanja. Pravila življenja imaju smisla utoliko što nije svaka kamma (mi bismo rekli narav) ustrojena tako da može odmah odustati od želje da nešto čini i mijenja, već da naprosto promatra. Ali svaki prosvjetljeni o kojem sam ja do sada čitao posebno je naglašavao da mu je svaki trud oko prosvjetljenja bio uzaludan i da se sve zbilo onda kada nije činio apsolutno ništa. Zato smatram da je volja za pažnjom okosnica svega. Sve drugo može zvučati lijepo i privlačno, možemo zbrajati i oduzimati kammičke učinke i po tome se voditi, ali i sama kamma je jedna teorija, jedan skup predodžbi, a one uvijek donose vezanost za sebe, dok se naš um sladostrasno oblizuje.
Stoga mi se čini da se ne vrijedi boriti s ovom pojavom na izravan način, ponajprije zato što se tako samo borimo s predodžbama koje imamo o toj pojavi, dok nam sama stvar ostaje zakrivena upravo našom borbom i našim cjelokupnim naporom. Trebamo shvatiti da nemamo toliko neprijatelja u sebi koliko nam se čini, već samo jednog jedinog: nepažnju.
p.s. negdje sam pročitao: jedan redovnik požalio se Buddhi da ne može zapamtiti sva ta silna redovnička pravila i da mu je izrazito teško stalno misliti na to što smije, a što ne smije činiti, mada više od svega želi živjeti ispravnim životom. Buddha mu je na to odgovorio da zaboravi sva pravila i da nastoji samo oko jednoga: oko njegovanja pažnje.
