Imam interesantno zapažanje odnosno pitanje koje se odnosi na duh, viziju, univerzum.
Haemin Sunim, zen monah, u svom bestseleru "Stvari koje možete da vidite kada usporite" - Kako ostati smiren u sve izraženijem tempu života,
već u prvom poglavlju ‘Zašto sam toliko zauzet i stalno žurim’ navodi “Ako sve oko mene ide tako brzo, stanem, zamislim i pitam se: da li je svijet stvarno toliko pre-zauzet ili je u stvari (samo) moj um toliko zauzet tj. opterećen?"
Zatim sljedeće:
“Obično mislimo da su duh i svijet nezavisni jedan od drugog. Ako bi neko pitao gdje je duh smješten u našem tijelu, obično se pominje glava ili srce, a ne recimo drvo ili vazduh. Vidimo jasnu granicu između onoga što je u našem duhu i onoga što se dešava ‘napolju’. U poređenju sa velikim svijetom, duh koji se nalazi u našem tijelu može izgledati vrlo mali, ranjiv i često nemoćan. Prema učenju Bude granica između duha i svijeta je u stvarnosti vrlo tanka, porozna i na kraju krajeva imaginarna. Nije to da je svijet suštinski dobar ili loš pa takav osjećaj prenosi na nas. Ne, osjećaji nastaju zato što duh svoje subjektivne osjećaje projektuje na svijet. Svijet nije fundamentalno radostan ili tužan, nego je nešto obično, neutralno.
Ako gledamo na svijet, vidimo samo jedan njegov dio, kao predmet našeg interesovanja. Svijet koji mi vidimo (nama je dostupan i shvatljiv), nije cio, nego ograničen univerzum čiju pažnju duh ima u tom momentu. Ali za naš duh je taj mali dio svijeta, dakle za nas, cijeli univerzum. Naša stvarnost se ne formira bezgraničnim kosmosom, nego njegovim vrlo malim dijelom kojeg mi biramo i na kojeg smo skoncentrisani. Stvarnost postoji zato što postoji naš duh. Bez duha ne bi postojao univerzum.”
Meni sada nije jasan zaključak ove zadnje rečenice: Bez duha ne bi postojao univerzum(?). Kako to, kada je duh jednostavno vrlo kratkog trajanja a smatram da univerzum za naše pojmove takoreći traje beskonačno? Valjda bi jednostavno trebalo da je obrnuto. Da li je to zbog dosadašnjih granica čovjekovih spoznaja (‘http://www.analogija.com/strane/pr.dimenzije.html’)? Mi na zemaljskoj kugli smo samo mali dio univerzuma i sve su prilike da postoje i druge civilizacije pa i viša inteligencija, viša sila koja je dakle iznad nas a čak možda formira i upravlja naše (opšte, ograničeno) postojanje, naš pojedinačni duh, kao neku vrstu kompjutera ograničenog kapaciteta.