Budizam > Mahayana

Rad sa koan-om

(1/1)

Sejmyo:
Sljedi prvi dio prevoda članka od Roshi Bodhin Kjolhede koji je objavljen na stranici Zen Centra Ročester.


Želio bih da govorim o koan praksi. Mogli bi ste, recimo, podjeliti učitelje na one koji su prošli kroz koan trening i nude taj trening kao dio njihovog učenja, i oni koji to ne rade. U ovoj drugoj grupi možete naći neka od najslavnijih imena Zena. Bodhidharma nije radio sa konom. Niti je šesti patrijarh, Hui-neng. Ma-tsu, Lin-chi, Hsüeh-feng, Yen-t'ou cjeli koan sistem se pojavljuje tek poslje ovih ljudi. A Buddha se pojavio nekih 1500 godina prije toga. Dakle očigledno nije neophodno raditi sa koanom da bi produbili naše razumjevanje ili uvid u svoju Istinsku (Buddha) Prirodu. Ali koani su veoma jako sredstvo za oslobađanje našeg intuitivnog uvida.

Svaki koan ukazuje na Um absolutne čistoće i celovitosti. Na svoj jedan jedinstven način svaki od njih je izraz tog Uma, koji se ne može sažeti u rječi. To se ne može opisati, ta fundamentalna priroda svih nas kojoj nema granica. Koja je van naše obične svjesti, van racionalnog intelekta.

Stil Zena koji ovdje nudimo je osnovan na bazi naših neposrednih predaka u Japanu - Yasutani Roshi i Harada Roshi. Počinjemo sa fokusom na dah (Dhyana) i u suštini možemo ovdje da ostanemo zauvjek. Dah je jedan veoma dubok medijum meditacije, i koristi se u raznim duhovnim tradicijama. Nakon uspostavljanja jedne solidne baze na meditaciji daha i kad naučimo da, do neke granice, kontrolišemo svoj lutajući um, koan može biti bolji (kao praksa). To je nešto o čemu morate da razgovarate sa svojim učiteljem, i ako se oboje slože da je to u interesu studenta, dodjelit će se početni koan.

Najčešći početni, (probojni) koan u ovom centru, kao i većini zapadnih i Japanskih, je Mu, "Šta je Mu?" Ali ako neko osjeća prirodnu i iskrenu potrebu da fokus njihovog ispitivanja bude "Ko sam ja?" on/ona onda može da radi na tom. Tipično je da se provede dugo remena na tom prvom koanu prije nego pređete na druge, ali sve je moguće. Sve zavisi od naše karme i srelosti našeg uma. Pojedinci su se probili kroz prvi koan u toku njihovog prvog sešina.

Kriterijum o tome kada je student spreman za naredne koane se mjenjao kroz stoljeća. U drevnoj Kini, monasi bi tipično godinama  radili sa prvim koanom, i kada bi na kraju imali uvid, bio je temeljan, veoma "širok". U današnje doba, dosta učitelja prepoznaje korist u radu na narednim koanima čak i ako je uvid "uži" on je dovoljan da bi se nastavio rad na narednim koanima. Mi povlačimo liniju i kažemo da dok nju neprećeš tvoj uvid u Mu ili Ko nije dovoljan da bi rad na narednim koanima bio efektivan. To ne znači da se tvoj odnos sa konom nije produbio. Možemo da kažemo da za svaki sat iskrenog rada na koanu, mi počinjemo da ga razumijemo, i razumijemo sebe. Na neki način. Ali je kvalitativno drugačije sa tačke gdje se to razumjevanje potvrđuje. U svakom slučaju delimično razumevanje.

Nakon našeg početnog uvida (proboja) u koan, koji je najčešće hitar i površan, mi možemo da ostanemo na ovom koanu i da idemo dublje u njega, i imamo sve dublje i temeljnije uvide. Za nekoga koji je stigao do ovog nivoa uvida nisu potrebni naredni koani. Sasvim je u redu ako neko hoće da nastavi ran na prvom koanu poslje početnog uvida. Ali postoje izuzetno vrjedne lekcije koje možemo da naučimo i osobine koje možemo da razvijemo ako nastavimo. Svaki koan se u suštini sastoji u prvom koanu. Ako imaš dubok uvid u prvi koan, ostali će ti biti više transparentni. Ovde moram nešto da spomenem. Kolekcije koana potiču iz Kine, i većina  prevoda je vjerovatno prošla kroz Japanski filter. Ali u svakom slučaju, ni jedan Zapadni student, bez obzira na njihovo iskustvo sa Zenom, nema šanse da razumije lingustiku i kulturu njegovog kolege u Kini između 12 i 15 stoljeća, ili čak dvadesetog. Na ovom nivou učitelj mora da pomogne koliko može, ali ako ni on nije proveo neko vrjeme u aziji on može ponuditi šta može. Dakle čak i student sa dubokim uvidom će imati kulturno uslovljenih problema sa narednim koanima.
Poslje probijanja kroz prvi koan ne bi trebali da mislite o sebi kao "prosvjetljenim". I ne samo da bi takav stav protivrječio našem uvidu. Više od toga. Čak i ako prihvatimo tu štetnu rječ "prosvjetljenje" takvu kava je, diskutabilno je da li bi se to moglo primjeniti iskustvu kada "prođemo kroz prvu kapiju". Budimo iskreni: iako se naš uvid kvalitativno promjenio to ne zaslužuje termin "prosvjetljenje". Učitelj ima baražu test pitanja koja im pomažu da utvrde da li je student doživio "promjenu", da tako to nazovem, u perceptivnoj svjesti koja će ga dovoljno osloboditi za efektivan rad na narednim koanima. Isprano reagovanje na njih je "neophodno ali ne i dovoljno". Ostala razmatranja uključuju i emotivnu zrelost, koliko dugo ta osoba već radi na koanu, i zdravlje njihovog karaktera. Karakter je veoma bitan. Kao što znamo, ako je klimav, uvid može da učini puno štete. Koliko čujem od svojih kolega koje sretnem na godišnjem sastanku Zen Učitelja Amerike i kroz kontakt sa njihovim studentima, fer je reći da u modernom vremenu taj prolazak kroz prvi koan nije baš nešto što će nas protresti do srži. (Jedna osoba je suvo komentarisala "Ništa naročito"). Aitken-roshi koristi umjeren termin "prekretnica". Mi ovdje jednostavno kažemo "Proći kroz svoj koan" ili "Početak rada na narednim". Kako god okreneš to je početak.

Roshi (Kapleau) je koristio sunce kao primjer. Mi počinjemo svoju trening u ponoć, u mrkloj noći. Onda, polako, kako prolaze sati, počinje polako da se pojavljuje svjetlost pred zoru. Ovo, mogli bi reći, se može uporediti sa našim udubljenjem u koan, prolazak kroz zabune i osjećaja separacije, i početak pronalaženja svog puta u njega. Ovo je svjetlost prije zore. I ono postaje sve jače, ali sve dok je sunce ispod horizonta, osnova je mrak. Kad samo ona gornja ivica proviri preko horizinta- to možemo uporediti sa probijanjem kroz prvi koan. Još je dug put do blještavog podnevnog sunca, kada su sjene oštre, i sve oko nas je osvjetljeno. Ali barem se vidi ta gornja ivica, i ona mjenja osnovu u svjetlo. U većini slučajeva- o ovome ne možemo postavljati absolutne stavove, previše je um suptilan- u većini slučajeva je to dovoljno za početak rada na narednim koanima.

Rad na sekundarnim koanima zna biti naporan. To je osnova ovog treninga kroz koji smo suočeni sa uvjek-nepotpunim znanjem, koje nas tjera da napustimo ono što smo mislili da znamo. Zen Majstor Hakuin, za koga kažu da je imao 18 dubljih uvida i bezbrojne male, u svojim zapisima njih zove "gadni koani". Znači možemo se odma pomiriti sa sudbinom i sa činjenicom da će nam oni uvjek zadavati probleme.

Jedna od dobiti nastavljanja rada na ostalim koanima je u tome da ti pokazuju, opet i opet, na bezbroj načina, limitacije rječi i koncepta. Svaki koan nam to pokazuje i primorava nas da vidimo kroz te rječi da bi doživjeli realnost na koju one ukazuju. Demonstraciom svog razumjevanja koana, mi ga ne možemo objasniti u običajnom smislu. Objašnjenja su mrtva. Mi moramo naći način da to demonstriramo, na jedan živ, dinamičan i direktan način. Svako ko je radio na većem broju koana zna koliko je um naviknut na rječi i koncepte, i kako nas osljepe na samo iskustvo.

Ima jedan odličan citat Heinrich Zimmer-a iz Rošijeve knjige. Ovdje se govori o određenim tipovima meditacije, ali možemo to i da pročitamo kao jednu pohvalu koana. Prvi dio je RošiČ

Velika vrlina koana, koji opsježu ogrmni prostor Mahajana učenja, je u tome da nas prisiljavaju, na jedan genijalan i često dramatičan način, da naučimo te doktrine ne samo našom glavom, nego svojim cjelim bićem, ne dozvoljavajući nam da samo sjedimo i teoriziramo o njima u abstraku.

Onda daje ovaj citat Heinrich Zimmer-a:

Znanje (možemo reći i mudrost) je nagrada akciji. Kroz naš rad i nastaje transformacija. Izvođenjem simbolične akcije, zapravo u potpunosti živjeti, do samog kraja, određenu ulogu, dolazimo do razumjevanja istine koja je nerazdvojiva od te uloge. Trpljenjem posljedica, mi shvatamo i iscrpljujemo njen sadržaj.


Kao i sa prvim koanom, razumjevanje sekundarnih koana ima različite nivoe. U Zenu mi ponekad za te različite nivoe kažemo sljedeće: možeš da prođeš kroz koan kao vodeni insekti, koji se brzo kreću ali samo kliže površinom. Ili možeš da prođeš kao konj galopom kroz plitku vodu. Ili možeš da prođeš kao slon, i da polako gazaš po dubinama. U današnje doba prihvaćeno, i u Japanu i u ovoj zemlji, da postoji značajna korist od rada na viče koana - a njih ima veoma puno. Iz tog razloga učitelj ne očekuje da student ide kros sze njih kao slon. I sam čuo par studenata iz drugih centara koji su se dičili kako kod njihovih učitelja nisi prošao koan dok nisi došao do njegovog dna, ali njihovo razumjevanje je bilo protivrječno njihovoj tvrdnji. Čak je i Hakuin u svojim zadnjim godinama govorio o novim uvidima u neke koane.

Ponekad u toku dokusana (privatnog razgovora) učitelj zna da aludira studentu kroz komentare i pitanja, bez ikakvog objašnjavanja, da mu pomognu da se vrate na stazu ako su zaglavili ili idu u pogrešnom smjeru. Ako je u pitanju neka specifična tačka u koanu koja njemu nije centralna, učitelj zna biti i više direktan ako ima osjećaj da nije bitno tu trošiti vrjeme. Ali vrjednost koan prakse prevazilazi samo njegovo "razumjevanje". U procesu rada na bilo kojem koanu mi postajemo svjesni kako funkcioniče naš um. Dolazimo do razumjevanja ko smo mi zaista.

Suočavanje i naša borba sa koanom je suočavanje sa stvarima uma - frustracija, ili obeshrabljenje, ili čak i bjes. To zna biti grozno, dubine naše zbunjenosti i samosažaljenja i krutosti i krivljenja. Kao seljak koji čisti štalu. Nije bitno na kojoj praksi radite, težak je process stupljanja u kontakt sa tim nevoljama u nama koje smo uspjeli da sakrivamo u sjenkama, prodiv kojih smo se toliko dugo branili. Ali kroz njih moramo proći da bi vidili dalje. Zazen struže um, i čisti sav talog misli koje pokrivaju Sopstvo (buddha prirodu). Neko mi je rekao da je zazen isto kao kad se pogledaš u ogledalo čim ustaneš iz kreveta. Ugh.


 

Navigacija

[0] Indeks poruka

Idi na punu verziju