Priče o reinkarnaciji

[Sati]

možda nekog zaniteresuje

http://www.beyondreligion.com/su_personal/reincarnation-index.htm

[Fazlija]

Zanimljivo. Price o takvim iskustvima mogu kod pocetnika stvoriti utisak da su to vrlo bitne stvari na du'ovnom putu. Osobito sto ih obilato koriste neki pisci (poput Hessea npr.) koji su ipak tek povrsno i rubno povezani sa duhovnom scenom, i sami nemaju bas nesto puno (ili nimalo) istinskog duhovnog iskustva. Tako da te stvari mogu zavesti um neiskusnog tragatelja da zudi za takvim uvidima i spoznajama. Zato sam zazelio s vama podijeliti neka svoje iskustva na tom polju tj. iskustva koja sam iz toga izvukao...
 
RIM
 
Sjecam se, bio sam mlad ucenik, mozda tek 2-3 godine iniciran u yogu. Neiskusan, u ranim 20'ima. I jednom smo prijatelj i ja otisli u Pulu da tamo organiziramo neko predavanje o yogi, unajmimo prostoriju, dogovorimo nastup, polijepimo plakate i obidjemo drustvo iz Ananda Marge. I kako smo bili u Puli, hajde da obidjemo arenu. I sada, kako nismo imali novaca za ulaznicu, odlucimo mi da malo obidjemo okolo arene, da vidimo ima li kakav rupa u ogradi gdje mozemo uci besplatno.
 
I nadjemo mi rupu u ogradi i usetamo unutra. Meni je to bio drugi posjet areni, jer sam vec jednom ranije, mozda 10'tak godina prije bio sa osnovnom skolom (ali tada nista neobicno nisam dozivio). Sve je bilo dobro prvih par minuta dok smo mi jos hodali po onim kao tribinama (gdje su bila sjedalista u rimsko doba). Usli smo s one strane suprotno od obale, vise prema gradu, gdje se sada mece pozornica i platno kada je filmski festival ili koncerti.
 

 
Medjutim, kada smo dosli dolje na razinu borilista, mene je vec nesto puklo, ali jos nisam znao sto tocno. Neki jako cudan osjecaj. Boriliste u pulskoj areni (mozda i u drugima?) je ovalno. Kao neka elipsa. I mi smo stajali na jednom vrhu te elipse (ako elipsa moze imati vrh). To je ovaj vrh elipse u donjem dijelu ove slike. Imaju tu neki veliki kameni stupovi isklesani u jednom komadu i tu su bila vrata, ulaz u boriliste (to sam kasnije shvatio). Ulazi u boriliste su bili s obije strane elipse, na tim njezinim vrhovima. Dakle, isti takav ulaz je bio i na drugom kraju. I dok sam tu stajao "na vratima" bio sam kao omamljen. Imao sam dojam da je arena puna i da ne smijem krociti unutra jer cu pokvariti predstavu.
 
Kada sam se konacno odlucio da udjem u boriliste, imao sam jako neugodan osjecaj. Kao da je arena puna. Kao da se ocekuje pocetak programa, a ja tu nesto hodam iako mi tu nije mjesto. Kao kada bi covjek koji je u nekom tehnickom osoblju velikog pozorista najednom prosetao pozornicom pred punom dvoranom koja ocekuje ne njega, nego pocetak predstave. Oblio me znoj. Osobito sam se okretao prema meni desnoj strani gledalista (onoj prema obali) i zagledao tamo nekako znajuci da su ustvari s te strane glavni gosti kojima se ne bi trebao kvariti program nekim tu nenajavljenim prosetavanjima... Pomislio sam: dodjavola, zar sam bio gladijator ili neki drugi rob kojega su bacili lavovima?
 
Zastao sam na sredini borilista i pogledao prema toj strani gledalista (u smjeru obale). Bio sam potpuno svjestan da tamo na vrhu te strane gledalista u svecanoj lozi stoji Ceasar (ne onaj Gaj Julije, nego neki kojega isto tako zovu, uglavnom jako vazna faca). Osjetio sam veliko postovanjem i odanost prema tom covjeku, i smireno, s dostojanstvom ali i osjecajem odgovornosti sam pozurio da izadjem da mu ne smetam (jer moj prolaz ovuda bio posve izvan protokola).
 
Uh, na izlasku iz borilista sam pomislio: sto mi je, nisam valjda lud? To su bile samo slike i osjecaji. Kao da sam prebacen vremeplovom u neko drugo vrijeme. Ali jos nista nisam posve jasno shvacao. Tek kada sam dosao na drugi vrh elipse, na drugi ulaz u boriliste, stao sam na jedan malo poviseni kamen. Mozda prvi red sjedala, ili sam krocio cak red-dva vise po sjedalima i dosao sasvim slucajno na jedno mjesto koje je malo poviseno i odakle se pruzao savrsen pogled na cijelu arenu. Odatle se vidjelo cijelo boriliste, one tribine sada meni desno (prema gradu) i one tribine gdje je bio Ceasar (prema moru), sada meni lijevo i malo iza ledja.
 
Tu me je sastavilo potpuno otkrovenje. Prozela me potpuna vizija tko sam i sto bio, i koja je moja uloga u svemu tome bila. Stajao sam na mjestu na kojem je stajao sam rimski zapovjednik straze i promatrao borbe. Tocnije receno, skrbio o sigurnosti i redu u areni za vrijeme borbi. Odatle je imao savrsen pogled na boriliste i tribine. Osobito s one strane prema gradu, jer je tamo sjedila rimska sirotinja, a to je bilo mjesto stalnih izbijanja tuca i problema u gledalistu. Kao po nekoj navici svratio sam pogled nadolje lijevo i "vidio" (mada toga sada nema) zeljezne resetke umjesto stropa i gladijatore kako se u podrumskim prostorijama ispod razine borilista mazu uljima i navlace steznike i oklope prije izlaska u boriliste. Zgormila me spoznaja. Bio sam zapovjednik rimske straze, centurion koji je bio nadlezan za red i mir u areni.
 

 
Prosetali smo se prema onom dijelu gledalista gdje je sjedila rimska sirotinja. Prijatelj je isao uz mene, ali ja sam vise bio okupljen vizijom centuriona kojega slijede 4 vojnika u svojevrsnom nadzoru reda i mir prije pocetka borbi. Vjerovatno su tako prolazili prije pocetka borbi da jos jednom utvrde ima li kakavih propalica i pijandura koji bi mogli izazvati nerede. Rimska je sirotinja imala jednostavne sive toge, vjerovatno od konoplje ili lana. Posjetitelji su u tom dijelu gledalista sjedili na golim kamenim sjedistima. Bio je to nizi rimski sloj prema kojem je centurio osjecao prezir i gadjenje. Ne samo zbog materijalne razlike (vjerovatno je imao prihode nekoliko puta vece od prosjecnog gledatelja u tom dijelu arene, a njegova svecana vojna uniforma je bila kudikamo skupocjenija od njihovih jednostavnih toga), nego i zbog odredjenog vojnickog osjecaja nadmoci nad bilo kim iz te skupine ljudi. Ti su ljudi bili vrlo prosjecno gradjeni, ocito ne gladni, ali vidno mrsavi. Imao je osjecaj da bi kroz utrobu svakoga od tih ljudi mogao proci golim rukama i raskomadati ih bez maca. Osjecao se medju njima kao lav medju kozama. Muskarci bi tise pricali kada bi vojna ophodnja prolazila, a onda su na njihov racun zbijali sale kada bi im vojnici okrenuli ledja. Djevojke u jeftinim togama su iz gledalista dobacivale zavodljiva zadirkivanja, ali nije postojala nikakva sansa da bi centurion imao ista s bilo kojom od njih. Jer osim tjelesne nadmoci nad svima iz te skupine, osobit je prezir osjecao prema njihovim umnim slabostima. Znao je da je svatko od njih spreman prodati se za hranu, pice, novac... jeftine uzitke bilo koje vrste. Znao je da medju njima nema nikakve casti, niti ponosa, da je to najgora fukara, donji sloj drustva prema kojem je ovaj profesionalni vojnik i ubojica osjecao samo prezir i odbojnost.
 
Nakon obilaska "sirotinjskih sjedalista" uputili smo se prema onoj strani uz more. Tamo su sjedili bogatasi i plemstvo na sjedistima koja su povrh kamene podloge imala i drvene sjedalice, a na njima jos i jastucici. U nizim sjedistima uz rub borilista nekoliko redova bogatasa u pamucnim togama bijelim poput snijega. U visim redovima i sjedistima neposredno ispod svecane loze plemstvo u jednako tako bijelim togama, ali obrubljenima zlatnim rubovima. Do tada me je vec potpuno prebacilo u neku drugu licnost. Hodao sam arenom kao omadjijan, ali nisam vise bio ja ovaj iz ovog zivota. Centurion se odlucnim koracima poput stroja za ubijanje uspinjao stepenicama koje su vodile prema svecanoj lozi. Sada su to neke uske zeljezne stepenice kojima se turisti uspinju na vrh arene odakle gledaju pulsku luku. Ali ja sam jasno vidio masivne drvene grede kojih sada nema i siroke drvene stepenice. Na svakom spratu prostrano drveno predvorje prije ulaska u pojedini red loza. Na svakom katu po dva "moja" vojnika koji su me pozdravljali udarcem sake u svoj prsni oklop cim bi me vidjeli. Tepih od crvene coje ili debelo tkane vune je prekrivao sve podove i stepenista, a na ulazima u gledaliste na svakom spratu su visjela neka ukrasna platna crvene boje poput ratnih zastava. Sve je odistalo ratnickim duhom i bilo u tamno crvenoj boji. Vojnici su nosili crvene ratne toge ispod broncanih oklopa.
 
Na vrhu stepenista je bila svecana loza za najposebnijeg gosta. Prijatelj je hodao odmah iza mene, ali ja sam ustvari vidio centuriona kako kroci u svecanom predvodjenju sa jos dvojicom vojnika ispred Ceasara, kojega su pratile njegova gospodja i dvije kcerke. Iza mladih dama od jedno 14-15 godina starosti jos cetvorica "mojih" vojnika u zaledju. Osiguravajuci svecanu pratnju straga. Kada smo krocili na zadnje predsoblje, ispred svecane loze, dva moja vojnika na tom katu su nas opet pozdravila udarcima sake u prsa. Uvjezbanim ceremonijalnim iskorakom sam se maknuo u stranu, a dvojica vojnika su pomakla svecane zastore da Ceasar (vjerovatno poglavar te rimske provincije, neki visoki plemic iz Rima) moze sa zenom i kcerima stupiti u svecanu lozu. Cim je usao zaorila se buka ovacija. Svi su bili na nogama klicuci sefu. Na sredini svecane loze je stajala samo jedna rimska stolica bez naslona za glavnog gosta, zene su sjele diskretno sa strane u zakloniti dio loze gdje su za njih bile pripremljene stolice iza ledja patera familias-a. Ovo je ocito bio muski svijet gdje nije bilo primjereno pretjerano isticanje cak niti najuglednijim zenama. Gost je jedno vrijeme odmjereno odmahivao na ovacije, ali na njegovom licu se vidjela plemicka suzdrzanost i dostojanstvo. Ocito je to smatrao sasvim redovnim stanjem i nije se pretjerano odusevljavao klicanjem gomile. Dostojanstven poput kakvog macica, u jednom je trenu digao ruku. Ovacije su se stisale istog casa. Dao je znak da igre pocnu i sjeo na svoju svecanu stolicu.
 
Vojnici su zatvorili zastore kada je glavni gost s obitelji usao u lozu. Ovo je bila zadnja tocka do koje je smio doci centurion. To je bio kraj njegovog svijeta. Bio mu ja zabranjen ulazak u svecanu lozu. Njegov je zadatak bio dopratiti (vjerovatno i otpratiti kasnije) uglednog gosta i cuvati ga za vrijeme cijelog trajanja igara. Uz sve naravno nadzirati red i mir tijekom trajanja igara.
 

 
Stajao je tu cijeli svoj zivot i kroz zastore promatrao Ceasara (tako su kasnije zvali sve vladare, ne samo Gaja Julija) i ljude poput njega. Dalje nije mogao. Bio je toliko nadmocan svakom drugome koga je znao. Nije zavidio tako nikome u rimskom drustvu kao tom plemicu, niti debelim bogatasima, a jos manje ubogoj sirotinji. Jedini kome je doista zavidio bio je taj plemic, ili opcenito ljudi poput njega. Promatrao je njihovo dostojanstvo, ugladjenost i hinjenu profinjenost iza zastora kroz koji nije smio krociti dalje. Plemici su opcenito bili mnogo slabiji od njega, ali su imali jedno dostojanstvo koje on nije imao. Plemic nije bio jak kao centurion koji je bio nabacana gomila misica, tetiva i kostiju uvjezbanih za trcanje i ubijanje po naredbi, ali nije bio niti slab. Iako je Ceasar bio gotovo mrsav, to nije bila neuhranjena i mlitava mrsavost sirotinje. Njegovo tijelo je bilo dobro utegnuto misicima. Pa ipak, njegovi misici nisu bili toliko prenaglasani kao centurionovi. Bilo je ocito da ovaj covjek u bijeloj togi obrubljenoj zlatnim rubovima zna i misliti, zna osjecati, osim sto je spreman i ubijati. Bila je to vise slika njegovog gotovo asketskog karatktera, odrazavala je iznimnu snagu njegove volje. Taj covjek nije bio niti debeo kao mekuputni i gojazni bogatasi. Kako na njemu nije bilo niti grama sala, u njegovom duhu nije bilo niti trunke popustljivosti uzicima. A kako u njemu nije bilo niti prenaglasene misicavosti, bilo je ocito da taj covjek zna savladati i svoju naglost.

[Fazlija]

Zanimljivo je kako sam tada, osemucen svime time, imao i uvid u jedno postojanje neposredno prije toga. Ono koje je dovelo do toga da se rodi ovaj rimski profesionalni vojnik...
 
EGIPAT
 
Mnogi ljudi danas misle da je Egipat bio robovlasnicko carstvo. Ali to nije uopce istina. Egipat je bio apsolutisticka teokratska feudalna drzava.
 
Tesko je danas govoriti o Egiptu. Ne znam od kuda bih krenuo. Moc Egipta se temeljila na hrani. Zito je bilo temelj egipatske moci, a to zito smo uzgajali mi - egipatski seljaci 
 

 
Nil je vijugao od jednog beskraja do drugoga. Nitko u selu nije znao od kuda dolazi i kuda ide. Znanje je sezalo nekoliko sela uzvodno i nekoliko sela nizvodno. Do mjesta gdje zivi rodbina, i jos malo dalje do slicnih mjesta za koja smo culi od poznanika. Ali niti tamo nije izvirao, a niti prestajao Nil. Znali smo samo da smo Egipcani, i to je bilo dosta za svu srecu ovog savijeta. Svi drevni narodi su imali jako izrazen osjecaj geo i socio pripadnosti. Svi su za sebe mislili da su izabrani narod, a svi ostali da su vise kao neka vrsta polju-ljudi, ne-ljudi, demoni, stranci, barbari, duhovi, cudovista...
 
Svijet izvan Egipta ustvari nije gotovo niti postojao, a Egipat je jedini i najveci. Jedino carstvo, najvece carstvo. Jedina prava zemlja. Preslika samog neba na zemlji. A ovo sto se siri izvan granica Egipta, to je bila vise kao neka zanemariva margina. Neki opskurni rubovi kaosa i noci koji se protezu oko svjetle slike samog neba na zamlji.
 
Mi smo samo znali da smo Egipcani i to je bio dovoljan razlog za neopisivu srecu. Znali smo da je nas vladar sam Bog, i da sva zemlja i sve sto postoji pripada Njemu. On nam je ukazao toliku neslucenu milost da smo u Njegovoj sluzbi rodjeni. A to nam je svjedocilo i nase svakodnevno iskustvo. Egiptom je vladao red. Nil je plavio kako je predvidjeno. Mi smo sijali zito kako je predvidjeno. Zito je radjalo obilno kako je i predvidjeno. Nitko nije bio gladan, hrane je bilo u obilju. Prije svega zita. A sve se to desavalo samo zato sto na zemlji (= Egiptu) vlada red i samo red. Nas vladar je Bog, mi slusamo Njegove propise i zato sto se odrzava red, sve je dobro. Ljudi su imali religiozni i magijski odnos prema vladaru, prirodi, drustvu. Mislili su da se u Egiptu dobro zivi samo zato sto je vladar sam Bog i svi slijede njegove zakone. Sve dok je tako bit ce dobro. Red, kozmicki poredak, je bio najveca vrijednost u Egiptu, a sredisnje bozanstvo tog poretka je bio nitko drugi do nas Vladar! Bili smo toliko sretni sto nas je zapala ta sreca da se rodimo kao dijelovi tog poretka, a ne kao bijedni i gladni neljudi izvan granica...
 
Seljaci su bili mrsavi. Po danasnjim mjerilima kost i koza. Ali su bili siti. Nitko nije poznavao glad. Muskarci su imali samo sivu neuglednu krpu od grubog lana ili konoplje preko glave kao zastitu od sunca, i jos jednu takvu krpu oko bedara. Za vrijeme sezone su po cijele dane radili u poljima. Ali bilo je i dana odmora kada se samo jelo, islo u ribolov, lov na ptice ili odmaralo. Hrane nije bilo previse, ali je bilo tocno koliko treba. Trbusi su bili puni, i to je bila najvece bogatstvo. Sve je bilo dobro u zemlji egipatskoj.
 
Jednom godisnje su tocnu u dan u selo dolazili kraljevi sluzbenici. Oni su docekivani s neizmjernom radoscu, kao posebno voljeni gosti. Bio je to trenutak da iskazemo svoju zahvalnost Faraonu i jos se jednom osvjedocimo u Njegovu neizmjernu ocinsku ljubav. On je trazio svake godine samo 10% zita za Sebe, a sve je ostalo prepustao nama, Njegovoj djeci. Njemu naravno niti to zito nije trebalo, jer On je svemocan i moze da stvori sto god pozeli. Ali to je bila prilika kojom je nama, njegovim poniznim sinovima, pruzao mogucnost da i mi Njemu nesto darujemo za sva blaga kojima On nas obasipa. Seljaci su sa suzama u ocima cekali da sluzebnicima predaju 10% uroda. Bio je to magijski cin koji je iskazivao neizmejrnu zahvalnost Bogu-vladaru i osiguravao nastavak reda na zemlji kojom vlada Bog. Obred kojim se primala u milost mogucnost da i mi nesto posaljemo nasem Nebeskom ocu. Svakome je bilo jasno da sve pripada Njemu. Mogao je da trazi svo zito. Ali On je trazio samo 10% uroda. Nikome nije niti padalo na pamet da se prinos uskrati, ili da se vara sluzbenike. Takva osoba bi bila smejsta ubijena. Tako nesto je bilo potpuno nepoznato. Egipat je obozavao red, a takvo krsenje reda je bilo necuveno. Zato se seljaci oporezivanje smatrali jos jednom neobicnom miloscu koja im je ukazana.
 
Sluzbenici su imali bijele pamucne pregace i egipatske kape (kao i mi krpe preko glave koje su se spustale iza varat). Inace su bili goli kao i seljaci. No, bili su malo bolje uhranjeni. Stariji sluzbenici su bili i gojazniji. Oni su bili blize Bogu, a On toliko milostiv da ih jednom godisnje odvrati od redovnih duznosti i posalje ih nama da nam ukaze milost da mu damo 10% zita.
 

 
Ali jedne godine se desilo nesto neocekivano! Sluzbenici su se u selu pojavili mimo svakog reda i pravila. Mjesecima prije nego sto ih je bilo tko mogao ocekivati?!  Dosli su izvan svakog reda i rasporeda?! Bio je to razlog za zabrinutost. Jer sto se moglo desiti u svemiru da se red poremeti? Sto je moglo pokvariti ustaljene odnose da se sluzbenici pojave u selu mimo uhodanog dana za skupljanje priloga?! Cijelo se selo okupilo da saslusa sluzbenike...
 
Oni su nam rekli. Dogodila se velika opasnost i nesreca se nadvila na Egiptom. Seljaci su sjedili u hladovini razjapljenih ustiju dok su slusali vijseti koje su im govorili sluzbenici. Sile mraka i zla izvan vanjskih granica Carstva su se okupile i odlucile ugroziti Egipat. Vojna sila ide na Carstvo. Mi smo u ratu!
 
Nitko nije niti pomislio da je to neka strasna vijest, niti da bi Egipat mogao ista drugo uciniti nego pobijediti u tom ratu. Nas vladar ce rastjerati te demone i barbare, izrode i neljude jednim pogledom, jednim pokretom ruke. Seljaci su se malo cudili sto je Faraon bio toliko milostiv da ih uopce o tome obavjestava. Da salje svoje glasnike samo da njima saopci takvu vijest. Smatrali su toj jos jednim znakom Njegove neizmjerne ocinske ljubavi sto uopce trosi vrijeme i salje sluzbenike da svojoj namjanjoj djeci izrazi cast da ih obavijesti o Njegovim problemima. Seljake je vise brinulo to sto se sve ovo desava iznavredno, nesto posve mimo svakog reda i pravila. Jer odsupanje od pravila je bilo nesto sto je sve Egipcane, pa i ove najnize nepismene seljake, jako moglo zabrinuti. No, sluzbenici su tada rekli nesto sto je seljake potpuno ostavilo bez daha. Nikada nisu niti sanjali da bi im Bog ukazao toliku milost. Jer nas Nebeski otac Faraon, ne samo da je toliko milostiv da o nama brine svaki dan i svaku noc, nego nam je sada odlucio ukazati i toliku milost - da nas je sve pozvao u vojsku! 
 
Ratari nisu mogli vjerovati sto su culi?! Faraon je tolik mocan da se moze s lakocom sam nositi sa svim vojskama ovog svijeta. Sama Bozanska licnost je sposobna unistiti tisuce neprijateljskih vojnika jednim pogledom, ali Njemu, nasem Ocu, to nije dovoljno?! On zeli tu bitku podijeliti s nama i iskazati nam milost da u njoj sudjelujemo. Da svjedocimo Njegovoj neizmejrnoj pobjedi...
 
I tako su seljaci sretni krenuli u rat. Po prvi puta su ih odveli daleko od njihovih sela u mjesta u kojima nikada prije nisu bili. Odveli su ih daleko od zelenih obala Nila na istok. U pustinju, medju dine, gdje ce docekati neprijatelja i odlucno ga unistiti. Faraon ce stajati iza njih i dati im moc da zgaze neprijatelje, a oni ce Mu zahvaliti sto im je ukazao toliku milost da sudjeluju u sukobu koji On vodi sa silama mraka. Ta egipatska vojska je po svim mjerilima izgledala jadno, ali oni toga tada nisu bili svjesni. Mrsavi seljaci kojima su se vidjela rebra stajali su u dugim redovima jedan do drugoga preko nebrojenih pjescanih dina. Imali su im samo jedno koplje. Ustvari dugi stap na cijem je vrhu bio broncani ili bakreni vrh. Nisu imali cak niti stitove. Oni tada nisu jos bili obavjesteni da to nije prava egipatska vojska. Pjevali su i mislili da su oni faraonova vojska. Redovi unovacenih seljaka su se protezali kilometrima preko dina. Na svakih 100 seljaka s kopljima dolazio bi jedan stariji vojnik. Ocito veteran, pomalo vec i debeljuskast, oboruzan samo broncanim macem i kacigom. On im je zapovijedao. Jedan red seljaka bi se protezao  dinama ohrabrivan i potican od svojih ostarjelih zapovjednika, a onda jedno 500 metara iza tog reda drugi, i tako u nekoliko redova. Mrsvai seljaci sa kopljima. A tamo u daljini ispred njih, kilometarima daleko, nastupa neprijateljska vojska. Jos se ne vidi. Oni je trebaju docekati i unistiti. Barem su tako mislili potpuno sigurni u magijsku snagu faraona koji ce im s lakocom predati neprijatelje da ih pokolju. Seljaci su pjevali.
 
A onda je dosla vijest. Redovi se trebaju razmaknuti na znak truba kada naidje prava Faraonova vojska. Kada vojska prodje i ode na neprijatelja, redovi se opet trebaju zatvoriti. Glasonose koji su vijest donijeli brzo su odjurili nazad. Zapovjednici su nastavili s pripremama za razdvajanje redova. Taktika je bila jednostavna. Vojska ce proci i udariti na neprijetelja. Ako pobjede, svi smo pobijedili i vracamo se nazad. Ako izgube, redovi se opet rastvaraju. Propustaju preostalu faraonovu vojsku da se povuce pred nastupajucim neprijateljem i onda dolazi nasih 5 minuta. Tada je red na nama da mi zaustavimo neprijetelja.
 
Kada sada razmisljam o tome, sasvim je jasno da su oni bili samo rezervna vojska. Topovsko meso koje je samo trebalo toliko zabaviti nadiruceg neprijatelja da se egipatska glavnina i Faraon povuku s bojista ako bitka podje po zlu. Nitko od njih ustvari nikada nije niti ocekivao nikakvu pobjedu. Ali oni toga nisu tada bili svjesni. Pjevali su i dalje uvjereni da ce smlaviti neprijatelje. Trube su zaorile, starjesine su se derale, trebalo je razdvojiti redove. Seljaci su poslusno kao i uvijek do tada slusali sve sto treba ciniti. Redovi su se razdvojili egipatskom preciznoscu, a tada je nahrupila (ona prava) Faraonova vojska...
 
Seljak koji je sluzio u toj vojsci ustvari nikada nije vidio nikakve druge ljude osim seljaka poput sebe, sluzbenika koji su dolazili u selo po zito i sada ovih ostarjelih rezervnih oficira koji su komandirali njihovim seljackim jedinicama. Sve su to bili sasvim obicni ljudi. Egipcani poput njega. Mogao je i sebe zamisliti kao jednog od njih. Ali sada kada je pored njega u oblaku prasine i pjeska projurila prava Faronova vojska... on jednostavno nije mogao vjerovati da takvi ljudi uopce mogu postojati?!
 

 
Prava egipatska vojska se sastojala od placenika, Egipcana i stranaca, profesionalnih vojnika koji nista drugo u zivotu nisu nikada radili nego svakodnevno naporno trenirali i hranili se samo mesom. Bili su to atlete poput danasnjih profesionalnih sportasa, sazdani od misica i upola tezi od bilo kojeg covjeka kojeg su ti mrsavi seljaci ikada vidjeli?! Oni nisu mogli vjerovati da takvi ljudi mogu postojati. Egipatska vojska je bila zastrasujuca. Po dvojica nabildanih grmalja na borbenim kocijama, nebrojena konjica, sjajni oklopi, najbolje oruzje... Vrhunska profesionalna vojska onog doba. Seljaci su samo gledali nevjerujuci kakve sve moci ima njihov Gospodar kada ima jednu takvu vojsku sazdanu od nadljudskih bica. Vojska je odjurila. Zatvorili su redove i nastavili cekati vijesti sa bojista. Odlucni da oni preuzmu stvar u svoje ruke ako ovi nabildani momci ne uspiju. U isto vrijeme ne vjerujuci svojim ocima kakvu to ustvari Faraon ima vojsku. Bitku nisu niti vidjeli. odvijala se miljama ispred njih. Samo se na obzoru iza dina dizao oblak prasine. U neko doba je dosla vijest - pobijedili smo! Treba opet otvorili redove da se vojska povuce sa bojista.
 

 
Jos jednom su gledali ove ljudske strojeve za ubijanje kako sada u malo laksem tempu prolaze pored njih. Malo proredjenija, malo umornija, ali nista manje spremna faraonova se vojska sada u galopu povlacila sa bojista. Tek sa ponekom krvavom ranom na tijelu, ovi junaci su izgledali nestvarno kao i kada su ih prvi puta vidjeli. Seljaci su u njih gledali u cudjenju i puni dovljenja. Rat je bio gotov. Sve su ih poveli u glavni grad. Nikada prije nisu bili u gradu. Vidjeli su prvi puta u zivotu zgrade od kamena, i hramove. Svecenici su mantijali molitve i palili tamjan. Pjevale su se himne bogovima. U jednom trenutku su vidjeli i Faraona. U daljini se ukazao na izlazu iz glavnog hrama obucen u bijelo i primio zrtve i zahvale. Uzdigao je ruke i blagoslovio sve prisutne. Zaorila se buka iz tisuce grla...
 
Seljaci su se vratili u svoje selo i zivot je nastavio svojim tokom. Sve je bilo kako je i predvidjeno. Red je sacuvan. Najvazniji dogadajaj u zivotu tog seljaka je bilo sudjelovanje u ratu. To je stalno prepricavao iznova unucima i praunucima. Ali ono sto ga je najvise fasciniralo u svemu tome je bila nevjerovatna misterija kako je moguce da onakvi ljudi kao sto su faraonovi pravi vojnici uopce mogu postojati. Kako je moguce da takva ljudska bica postoje?! To je bila fascinacija njegovog zivota. Nesto o cemu je najradije razmisljao. Nesto sto ga je najvise zaokupljalo, najvise zanimalo i najvise veselilo. U slijedecem se zivotu se rodio kao jedan od takvih profesionalnih vojnika. Kao rimski centurion... iz prethodne price 
 
 
 
 
 
 
 
 
 

[Fazlija]

VENECIJA - PREJASNA (SERENISSIMA) REPUBLIKA, VLADARICA MORA 
 
Vratimo se centurionu, profesionalnom rimskom vojniku. On je umro fasciniran nedostiznom profinjenoscu plemstva. Stvorio je samskaru...
 
Rat je poceo u Jugoslaviji. Savezna vojska je bomradirala ljubljanski aerodrom Brnik (?!), a slovenske snage su se sukobljavale sa saveznima u jednotjednom ratu. Bili smo zbunjeni?! Kako vojska moze bombardirati svoje vlastite aerodrome? Kako republicke snage mogu napadati svoju vlastitu vojsku?! Sjecam se da sam imao ispit iz indijske filozofije kod Ksenije Premur, asistentice Rade Ivekovic. Sustav se raspadao ne samo u politici, nego i na fakultetu. Ksenija mi je rekla da se Rada vise nece vracati u Zagreb, da je odlucila ostati na Sorboni u Parizu...
 
Nakon par dana je potpisano neko primirje i naivne 20'to-godisnje budale poput mene su vjerovale da ce se sada sve to polako smiriti. Pa smo prijatelj Bhavesha iz Ananda Marge i ja krenuli lijepo kao da se nista nije desilo u Italiju prodavati mirisne stapice... 
 
Znao sam da se inace u Italiju ulazi sa licnom kartom, ali kako je bilo prosli tjedan te neke pucnjave, ponijeli smo pasose za svaki slucaj, i pune naprtnjace mirisnih stapica i ostale indijske drangulije da prodajemo. Cudili smo se sto nas svi tako dugo promatraju, pregledavaju pasose, zaviruju u torbe. Ulaze slovenski policajci, jugoslavenska carina i granicari s kalasnjikovima, a onda nas Talijani promatraju u cudu s njihove strane granice kao da dolazimo s Marsa. Konacno smo odsjeli u Ananda Marga yoga centru u Trevisu i drugoga dana krenuli put Venecije. Nikada prije nisam (u ovom zivotu) bio u Veneciji...
 
Stanica Santa Lucija je jos posve moderna zeljeznicka stanica do koje se stize brzim vlakom preko laguna, ali kada smo prosli pjeske preko prvog mosta i usli u baorknu Veneziju iz 17. stoljeca nista nije bilo od nase prodaje indijskih drangulija.
 
Imao sam osjecaj da mi je kuca tu negdje blizu. Samo se nisam mogao tocno sjetiti gdje. Da izvine dame, imao sam i osjecaj da je tu negdje iza nekog ugla jos jedna jako fina... kuca, u kojoj provodim dosta slobodnog vremena s veselim i nasmijanim prijateljicama. Ulice su mi se cinile poznato i umjesto prodaje smo cijeli dan proveli setajuci kroz ulice, pored kanala, razgledajuci trgove i pristanista. Gotovo svaka ulica je nosila neku sliku, budila neki dozivljaj. Znao sam da je tu negdje blizu neka ambasada, samo se nisam mogao sjetiti koja. Kupili smo cips. Hodali smo pustom ulicom dijeleci taj cips u hodu. Dosli smo do kraja, kada tamo kanal. Rekao sam Bhaveshu: ne mozemo dalje, moramo nazad. U tom trenutku slika. Neki prijatelj (ne taj isti) i ja trcimo istom tom ulicom. Imamo oko 20 godina. Na glavama su nam troroge barokne kape, a u ruka macevi. Progone nas dvojica starijih muskaraca, oko 40 godina, sa isukanim macevima. Dolazimo do tog istog kanala. Kazem svom tadasnjem prijatelju: ne mozemo dalje, moramo nazad! Okrecemo se i prihvacamo borbu macevima. Iz transa me budi zvuk prvog udarca maca o mac...
 
Odlazimo na trg sv.Marka. Paznju mi nedodoljivo privlace redovi prozora palace nasuprot katedrali sv.Marka. Znam da je tu sjediste "nase" vlade. Kao hipnotiziran odlazim do ulaza palace na dnu trga, ali zatvoreno. Nesto preuredjuju, ne moze se unutra... Zagledam kroz kovanu ogradu prema stepenicama koje vode na kat. Pod je prekrivan crvenim tepihom. U tom trenu slika. Cetvorica obijesnih mladica se spustaju tim istim stepenicama posto su prodali zito drzavnim rezervama. Skacuci preko stepenica bacaju jedan drugome vrece pune zlata, dodaju se vrecicama u kojima zvone zlatnici. Istrcavam na trg i od srece se vrtim oko sebe. Pogled mi zahvaca sve te redove prozora. Uslijed vrtnje se rusim na trg, a zlato se rasipa po meni i svuda okolo. Prijatelji se okupljaju iznad mene i dozivaju me imenom... Trudim se da cujem svoje vlastito ime. Gotovo ga cujem, ali mi izmice. Jos ih vidim kako me pitaju: ... (ime?), sto ti je, dizi se! Ali ne mogu da dozovem ime u svijest. Shvacam da je plemicima bio jedini posao da im brodovi sigurno stignu u mletacku luku. Nakon toga bi bili zasticeni drzavnim monopolima i svu bi robu skupo prodali sto drzavi, sto privatnim otkupljivacima. Zarada je bila osigurana. Svi su trgovali tek kada bi smo se mi prvi naplatili.
 
U nekim drugim ulicama drugi dozivljaji. Odlazak na barkoni koncert koji je vise koristen za pokazivanje pred drugima, nego za slusanje muzike. Spletke, politika, trgovina, dogovori. Stalna politika, stalna saveznistva i stalna neprijateljstva. Gomila dvoboja macevima po pustim ulicama. Svako plemstvo je ratnicko plemstvo, a ratnici moraju imati disciplinu. Macevanje se ucilo svakodnevno. Macevanje s obije ruke. Macevanje s dva maca. To je bila vjestina koja je cuvala glavu, i sto je jos vaznije cast, a samo su plemici smjeli nositi maceve. U ulici u kojoj se odrzava Venecijanski filmski festival sablaznjuje me jedan prizor. Vidim gospodju u mini suknji. Prebacilo me potpuno u stanje uma iz 17.stoljeca. Skoro sam poceo dozivati gradsku strazu da uhapsi tu odvratnu razvratnicu zbog nedolicnog ponasanja na javnom mjestu, ali se u zadnji cas pribirem i shvacam da sam u 20.stoljecu i da je normalno da zene nose mini suknje. Posebno ljeti.
 
Vidim se kako obijesno jurim na konju po uskim ulicicama i mostovima, dok se gradajni sklanjaju u stranu ili skacu u kanale da se spase smrti pod kopitima konja mladog obijesnog plemica. Sada shvacam da je plemstvo bilo toliko dokono i dekadentno da uopce nije bilo svjesno skore propasti Republike. Sve ove se desavalo mozda samo kakvih 50 ili 100 godina prije Napoleona i propasti Serenissime. Sklanjamo se u jednu crkvu jer je pocela kisa, ali ja vidim plemica sada vec u srednjim godinama, oko 45 godina starosti, sto je tada bila vec prilicna starost, osobito za nekoga tko je prezivio toliko dvoboja, kako u toj istoj crkvi opusteno razgovara sa redovnikom. Razgovor je opusten, vise kao jos jedna dokona zabava za plemica. Dok secu crkvom redovnik mu objasnjava nacin na kojem radi svemir. Sustav je mehanicisticki. Sve se vrti u sferama. Planete oko zvijezda, zvijezde oko sredista svemira. A u sredistu svemira je Bog. Dusa svemira. Milostivo oko koje sve gleda. Sve ima svoj red.
 
Dok slusa redovnika plemic razmislja. Kada umremo ovaj barokni mehanicisticki red se nastavlja. Plemic je uvjeren da ce se i nakon smrti nastaviti ovaj lijepi i radosni zivot, samo u nekom plinovitom svijetu i bez toliko macevanja i zena.  Vjeruje da ce sve biti gotovo isto. Mi smo plemstvo, pa cemo nastaviti biti plemstvo i u raju. Ta gdje bi smo uostalom drugdje isli nakon smrti nego u raj. Sva barokna muzika svjedoci samo o uzlaznom kretanju s boljega na jos bolje... Sluge ce opet biti sluge, i sluzit ce nam i u raju, a mi cemo im biti dobri gospodari kao i na ovom svijetu. I svi cemo biti oko Boga, te duse koja salje milostive zrake svjetla i ljubavi. Do Boga ce biti prvo popovi i sveci, a onda nase duse. Nama uostalom Bog puno i ne treba. Mi bi smo se radije nastavili macevati. Ali kada je vec tako sastavljan taj raj, i kada u njemu vise nema macevanja i politike, hajde da se uguramo na to drugo mjsteto, a sluge do nasih nogu.
 
Plemic odlazi iz crkve nakon zabavnog razgovora s redovnikom i ne obraca vise puno paznje ovakvim razmisljanjima, ali utisak da tako stoje stvari u svemiru ostaje. To mu uostalom potvrdjuje ono u sto je vjerovao cijeli svoj zivot. Pod stare dane je jos ugledan senator, opijen moci i ugledom Republike. Posve nesvjestan moci koja je na zalazu. Pred kraj Republike se zivijelo i slavilo jos bolje i vise nego u najmocnijim danima. Stari je senator umro sasvim sigurno posve uvjeren da ce Republika vjecno trajati, kao sto je i prije njega vjecno postojala.  Ponekada me taj jednostavni i priprosti mletacki ratnik podsjeti na mojeg pokojnog djeda.
 
Sto se mletackog plemica tice, umro je bez velikih zelja. Nije imao nikakvu veliku zelju koja bi mu je ostala neispunjena...
 

[Fazlija]

Ispricavam se sto nastavljam s par dana zakasnjenja svoje jatake, ali ima jos malo. Usprkos toga jos cu i da skratim koliko mogu da vas ne davim detaljima, jer dolazimo do zivota prije ovog. A i vrlo je slozeno postalo pa cu se usmjeriti samo na jedan mali dio koji sam htio iskoristiti. Uglavnom, taj covjek se sada rodio opet nakon nekih oko 100 ili manje godina u post-napoleonskom dobu Evrope u prvoj polovici 19.st. Recimo da je Mlecanin zivio izmedju 1600 i 1700 ili mozda najkasnije izmedju 1650 i 1750 otprilike, a ovaj izmedju 1820 i 1910.
 
OCAJ SVJETSKOG BOLA
 
U doba ujedinjenja Njemacke (1866-71) pod Bismarckom ovaj je covjek mogao imati oko 40-50 godina. Njemacka je tada bila rascjepkana u mnoge male knezevine i kraljevstva. Bilo je to doba opce intelektualne dekadencije. Dominantna ideologija je bila posvemasnji pesimizam weltschmertza. Mladi ljudi razocarani u zivot i nerazumijevanje okoline stremili su svakakvim oblicima samo-unistavajucih osjecaja. Cijela je Evropa bila ogrezla u pesimizam. I opcenito nije postojala ideologija koja bi ponudila odgovore i izlaz. Krscanstvo se doslovno raspadalo i nitko priseban nije vise vjerovao u bajke o Djevici i Golubu. Ako je netko citao djela njemackih filozofa poput Schopenhauera ili jadnog sifilisom i ludilom razorenog Nietzschea moze svjedociti o ocaju koji izbija iz spisa tog vremena.
 

 
U takvoj je sredini ovaj covjek dozivio jedan veliki emotivni gubitak i um aristokrate (iz prethodnog zivota) navikao samo na oholost i krajnju sebicnost nije mogao podnijeti takvu bol i udarac. Trazio je odgovore, zasto se to njemu desilo. Kako je moguce kada je on tako dobar, savrsen, poseban...  I nasao je odgovore u... vladajucim ucenjima tog vremena. Koja su bila sve samo ne odgovori, vise otrov za um u agoniji. Ta su ucenja govorila o tome da je zivot slijepa i besmislena volja koja je sam besmisao i patnja. Da nema nista lijepo u zivotu i da moze samo biti jos i gore od toga. Da je zivot samo obmana i varka u moru besmisla i smrti...
 
To je vrlo cesta slika tog doba. Mladi ljudi tog narastaja su se odavali svim vrstama pesimizma i samounistenja. Drogama, ocaju, samoubojstvima, izazivanjima sudbine, odbacivanju svih vrijednosti pa i onih ispravnih. Kao da se cijeli narastaj suludo samouvjerenih i sebicnih aristokrata iz baroknog razdoblja najednom rodio... umjesto u raju u kojem su to za sebe ocekivali... na tvrdoj povrsini Zemlje i suocio se sa zivotnim stvarnostima...
 
Tako je i toga covjeka posve zaokupila ta pogresna ideologija, a ako je bio krajnje dokon i nije trebao nista da radi (jer je jos uvijek bastinio karmu da bude vrlo bogat) mogao je po cijele dane jos vise da u sebi uzgaja tu mrznju prema zivotu, svijetu oko sebe i samome sebi. Mogao je da ocajava i kuka nad vlastitom sudbinom do mile volje. I tako je cijeli zivot gomilao ocajanje i bol, pojacavao je vezanost na vlastite slabosti i patnju te stvorio gomilu negativnosti i lose karme koje su ga dopratile u ovaj zivot    (ali to je jedna druga prica).
 
Uglavnom, sreca je bila utoliko u tome sto je taj covjek stvorio samo jednu malu i neznatnu sklonost prema du'ovnim ucenjima koja su koliko-toliko provirivala iz filozofija koje su se tada sirile Evropom. Ako pogledamo samo najpoznatije ljude tog cijelog narastaja u Evropi, vidjet cemo da ih sve veze neizmjerna patnja iz koje nisu znali naci izlaz. Umrli su ili mladi, ili drogirani, ili ludi, ili ocajni u svakom pogledu. Goethe je mozda prvi od tog pokoljenja, ali kao najmladji predstavnik on u sebi jos nosi mrvicu baroknog zivota. No pogledajmo Chopina, Turgenjeva, Dostojevskog, Toulouse-Lautreca... bilo koga od vodecih umova Evrope.
 
Za razliku od njih, ovaj covjek nije imao bas puno smisla za umjetnost pa ga ona nije previse privukla. Sto je bilo i za ocekivati od nekadasnjeg obijesnog mletackog kavgadzije i izazivaca dvoboja. Nije bilo osnova u njegovoj prosloj karmi da ima previse smisla za umjetnost. Niti droga i alkohol ga nisu bas previse privlacili kao neke iz tog doba jer je vjerovatno jos bastinio nesto snage volje proslih aristokratskih i vojnickih zivota da bi se bas toliko do besvjesti ubijao alkoholom i drogama kao Lautrec ili Baudelaire. Politika ga je doduse mnogo vise privlacila, ali i u tom smislu opet jedna razorna i kaoticna politika anarhizma. No kako opcenito nije puno vjerovao u mogucnost icega pozitivnog, bilo kakvog izlaza, on joj nije pridavao toliko strasti.
 
Jedna stvar ga je doduse privukla vise nego druge, u kojoj je nakako vidio izlaz, bila je filozifija i duhovnost. Cudno, zar ne? Mozda je tome pridonio samo onaj jedan povrsan razgovor s redovnikom u proslom zivotu? Tko ce ga znati? Doista je cudno zasto bas filozofija? No filozofija tog doba i nije bila bas nesto, a niti je on imao bas nekih predispozicija za ozbiljnu filozofiju, pogotovo ne neku posebno duhovnu. Pa ipak, nekim cudom on se nekako u svem tom jadu i ocaju uhvatio bas za one male i krivo prenesene fragmente istocnjackih filozofija i misticizma koje su u Evropu tog doba dolazile s Istoka.
 
I doista, nalazimo na cijeli niz duhovnjaka i pseudo-duhovanjaka tog doba. Ljudi u sirokom rasponu od obicnih bezveznjaka poput gospodja Blavatski, Besant i ostalih smusenjaka iz Teozofskog drustva, preko iskrenih poklonika ali ne i vrlo dubokih praktikanata kao sto su bili Dostojevski ili Lolstoj, do posve izopacenih umova poput Mathersa ili nesto mladjega Crowleya. Mistika je bila droga kojom se opijao dobar dio tog narastaja, jednako kao sto se dobar dio opijao  melankolicnom umjetnoscu, alkoholom i drogama ili jednostavno pomalo svime time...
 
Uglavnom, ovaj covjek je bio zbunjen po svim mjerilima istocne filozofije, ali se nekim cudom uhvatio za buddhizam i vedantu u onom iskrivljenom i krivo prenesenom obliku u kojem su ta ucenja dolazila tada u Evropu. Niti je sam imao doista predispozicija da se bavi nekom ozbiljnom praksom, a i da je to htio nije tada bilo nikoga stvarno izvornog i mjerodavnog tko bi ga mogao uputiti. Zato je o tome razmisljao i zamisljao, vise mastao, cijeli svoj zivot. Pokusavao je citati koliko je mogao . Pokusavao je razumjeti koliko je mogao.    U takvim okolnostima um zaokupljen izvanjskim pojavama i posve extrovertan ne moze doista da shvati duhvonost bez obzira koliko o tome citao rijeci najprosvjetljenijih majstora. Njegov um je kao i um svakog neupucenog pocetnika hvatao samo one dijelove koji su ga odusevljavali i tumacio ih je samome sebi na nacin na koji je sam zelio. Price o okultnim mocima, price o cudesnim izljecenjima, price o hodanju po vodi, o uvidima u prosle zivote, price o snazi duha velikih ucitelja i svetaca... I danas sam sablazenjen koliko te budalastine i trivijalnosti zaokupljaju umove vecine krscana. Jer i najbolja duhovna filozofija bez stvarnog meditativnog iskustva se nema s cime usporediti, niti procistiti istinskim iskustvom, pa se ustvari svodi samo na najobicnija mastarenja koja na neki nacin jos vise povecavaju zbunjenost. No, ipak ta mastarenje stvaraju nove sklonosti i ocekivanja, nove samskare. A medju njima i neke du'ovne, i neke pseudo-duovne.
 
U mojem slucaju jedna od tih pseudo-du'ovnih sklonosti stvorena vjerovatno u tom proslom zivotu je bila i vrlo cvrsto ubjedjenje (koje sam imao cijeli svoj zivot dok to nisam i dozivio) da je uvid u prosle zivote jedno jako vrijedno i duboko du'ovno iskustvo koje je znak tolike naprednosti, gotovo samo korak do Nirvane    Vjerujem da je to jedini razlog zasto sam imao ova iskustva. Da se oslobodim te samskare, ali ujedno da se i osvjedocim da mi to nije dnijelo nikakve du'ovne koristi, niti iskustva, niti je utjecalo na moje duhovno prociscenje, niti je smanjilo, niti povecalo moje vezanosti i sl. U du'ovnom smislu takva su iskustva posve beskorisna.
 
U mojem slucaju su ta iskustva bila okidana dolaskom na fizicka mjesta na kojima sam prije zivio. Nisam koristio nikakve tehnike regresije. Desavala su se sama od sebe u pocetnom razdoblju mojeg duhovnog puta, i kasnije su se jednostavno prestala dogadajati. Sada nemam ta iskustva ako odem u Pulu, Veneciju ili Heidelberg...

[Fazlija]

1/5 Amazing. Boy Remembers Past Life

[Fazlija]

Reincarnation Proof [BANNED] True Story Caught on Film That Shocks The World !