Nema velike koristi od Jataka obicnih ljudi. Iskusnijima mogu sluziti kao zabava. Neiskusne mogu odvesti u mastarije ako im pridaju znacenje, kao i one naivne Hesseove i Huxleyeve pripovjetke. A za samog vinovnika je kao da se sjeti proslih snova. Ponekad moze postati sjetan i tuzan za njima. Ali bilo bi glupo ozbiljno racunati s njima. Zato i ne odlazim u Veneciju vise, ili barem ne tako cesto, a u Egipat nisam niti pokusavao. Njega vrlo strogo izbjegavam i otklanjam sve pozive za turisticke i poslovne obilaske. Mislim da jos uvijek ne bih mogao izdrzati uvid u sve ono sto su nam od carstva uradili, mama. Mozda jedared smognem snage da se suocim s prolaznoscu svih stvari.
Jednom sam u Veneciji ugledao na ulici stariju gospodju, od kakvih 50-60 godina, dotjeranu damu, ali u vrlo kratkoj suknji iznad koljena. Gotovo sam se izgalamio na nju kako se usudjuje tako bestidna hodati po ulicama presjajne i presavrsene Republike. Skoro sam joj zaprijetio sibanjem. Ali onda sam se u zadnji cas zaustavio... opa, opa, polako... nisi vise u 17. stoljecu, drugacija je moda, nisi vise povlastena klasa ovdje, ne smijes uvoditi reda i vikati na ljude... Cudjenje ovog covjeka, i zgranutost suvremenom modom onog covjeka su se mijesale.
Isprva sam mislio da je problem u tome sto se pri takvim iskustvima mijesaju identiteti, ali vjerujem da pravi problem nije u tome. Mi u kazalisnim predstavama i karnevalima preuzimamo druge identitete za zabavu, ali za njih ne prijanjamo. Ne poistovjecujemo se doista s tim likovima koje igramo. No s nasim "pravim" zivotom se toliko poistovjecujemo. Zato mi se i svidja naslov one buddhisticke knjige - Ne uzmajte svoj zivot toliko licno... ili tako nekako. Pri takvim iskustvima na tren osjetimo ponovno sve ono za sto je ta osoba prijanjala, a kako je um bio mnogo jednostavniji i nerazvijeniji, i kako obicno ta osoba nije provodila kultiviranje uma, prijanjanje je obicno vrlo jako. Postajemo svjesni da i sada prijanjamo za "ovaj" zivot. Dobra je vijest u svemu da postoji osobni razvoj, ako po nicem drugom onda barem po iskustvu koje je osoba stekla u medjuvremenu. Uvijek je sadasnji um barem malo razvijeniji od onog prethodnog. Cesto se moze covjek i nasmijati vlastitim glupostima (kao sokiranoscu mletackog plemica sadasnjom modom), a posebno ako se desi da vidi i jos ranije zivote kada je bio jos veca budala
Zato nekako ne vjerujem u one Buddhine Jatake. To su lijepe i poucne price, ali nije on mogao biti mudar jelen ili tako nesto. Pravo iskustvo Jataka, Buddhinih ili bilo cijih, jeste uvid u vlastite greske i nesavrsenstvo. To je kao kada bi covjek otisao jednu vecer otisam na zabavu i tamo se dobro napio, a drugi dan razmisljao o mudrosti svojih postupaka prethodne noci...
Ipak, jedna stvar koja zna biti korisna, ali samo onima koji sada provode meditativno kultiviranje uma, i usudio bih se reci posebno buddhisticko kultiviranje uma, jeste uvid u razliku izmedju shvacanja morala (a ne mode). Drustveni moral i norme znaju biti vrlo povrsni. To i nije ustvari moral u pravom smislu te rijeci. To su vise drustvene uvjetovanosti, obicaji i sl. Potpuno je svejedno da li neka zena hoda gola ili je obicaj da nosi haljinu ako na to gledamo s ispravnom paznjom i svjesnoscu... noge, noge, noge... ruke, ruka, ruke... koza, koza, koza... kosa, kosa, kosa... odbojnost, odbojnost, odbojnost... (ili) pozuda, pozuda, pozuda... slika, slika, slika...
Taj plemic se nicim nije kultivirao. Razvijao je oholost, umisljenost, samoljublje, mrznju i prijezir prema svojim protivnicima i konkurentima, lazni osjecaj vise vrijednosti prema drugima i jos gomilu nepovoljnih stanja uma. Malo je bilo ljubavi, samilosti i suosjecanja za druge u njemu. A malo ih je bilo jer nije bio svjestan vlastitih gresaka i patnje, i nije razvijao samilost prema greskama i patnji drugih. Vjerovao je da ce doci u raj samo zato sto je plemenski poglavica i oligarh, dok je ustvari padao sve nize, prljao um i stvarao uvjete za povecanje patnje, a ne uzivanja. Pazio je na obicaje poput odijevanja, a nije pazio na svoj vlastiti um. Bolje bi mu bilo da je pazio kada bi se pojavila... mrznja, mrznja, mrznja... oholost, oholost, oholost... Tako u pravom smislu rijeci nije bio moralan i primjer je osobe pod utjecajem neznanja. Kada se ono sto je lazno i prolazno uzima za istinito i vjecno. Obicaji se mijenjaju, ali ljudski um uvijek ostaje isti. Iz zivota u zivot. Kada se pocne raditi posebno buddhisticka duhovna praksa, covjek postaje vrlo svjestan toga. Shvaca da svaka losa misao odmah izaziva neugodu u umu i tijelu, a dugorocno ako se ne iskorijeni vodi u povecanje patnje, a ne u smanjenje. Zato trebamo meditirati sada, a ne fantazirati o proslim zivotima i... citati one new age budalastine u knjigama Hessea i Huxleya.
Ako ih se covjek sam od sebe sjeti, sjeti. Ako ne, nikome nista. Ako vec knjige cita iz zabave, ne treba ih ozbiljno shvacati. Zato je moja omiljena zabavna emisija bas ona od mojeg dragog poznanika Krese Misaka - Na rubu pameti
Ali tjesi me barem to sto Kreso o tome ima jedan sasvim pristojan jainisticki stav - mozda jeste istina, a mozda i nije 
