Autor Tema: Buddhizam i svjetovnost  (Pročitano 1792 puta)

manofsilence

  • Novi član
  • *
  • Poruke: 4
  • Karma: +4/-0
  • Pol: Muškarac
Buddhizam i svjetovnost
« poslato: Avgust 16, 2013, 17:01:02 »
Prije svega, pozdrav svima. Naišao sam na ovaj sajt prije nekoliko mjeseci tražeći neke tekstove i upute o praksi koji su mi postali od velike pomoći, pa bih se želio zahvaliti zaslužnima na uloženom trudu.


Otvorio sam ovaj topic jer imam određenih problema, pa bih želio čuti što mislite o tome i kakva su vaša iskustva.


Moj problem je "svjetovne" prirode. Okolina u kojoj živim i u kojoj se krećem u velikoj mjeri gleda na buddhizam s podsmjehom, s nezanimanjem ili pak s izraženom odbojnošću. Osobno mi ne smeta kako drugi doživljavaju nešto što je meni blisko, jer razumijem da se uvijek radi o kammičkom sklopu u kojemu nije ili ne može biti stvoren prostor u kojemu bi se mogao roditi sluh za dhammu (kao što primjerice ja nemam sluha za znanost, većinu književnosti itd.). No s druge strane, to me na određeni način prinuđuje da živim u dva svijeta: svojem i onom koji se od mene očekuje, a to mi donosi unutrašnje razdore.


Kad se čovjek zaredi onda je svima jasno da je on redovnik i on se ne mora nikome posebno objašnjavati za ono što govori ili čini. Ali kad je čovjek "normalan" i kreće se među "normalnima", tada nakon svakog njegovog pokreta koji nije uobičajen nerijetko slijedi kritika ili zahtjev da se taj pokret objasni (što je uglavnom uzaludno, unatoč svim poduzetim naporima) ili je naprosto označen kao nenormalan.


Da budem konkretniji:


- kod kuće mogu meditirati jedino kad sam sam, jer moji ukućani se snebivaju i negoduju spram bilo kakvih "istočnjačkih bedastoća", a ja nemam snage svaki put iznova se upuštati u rasprave koje nikamo ne vode (što me s druge strane potaknulo da pri svemu što činim razvijam pažnju, ali svejedno mi nedostaje čiste meditacije u kojoj bih tu pažnju još bolje osnažio)


- po naravi sam skloniji šutnji i tišini, pa se nerijetko zna dogoditi da me pitaju što nije uredu sa mnom


- isto to me znaju pitati kada na pitanje što radim u zadnje vrijeme kažem da ne radim ništa, da sjedim u bašći i gledam oblake (to donosi i daljnje nevolje, jer ljudi koji "ništa ne rade" gotovo da nemaju što pričati s onima kojima se uvijek nešto događa)


- ako u društvu o nečemu raspravljamo, osjetim da čim spomenem b od buddhizma svima se diže kosa na glavi (želi li mi Egzistencija nešto poručiti time što me "ubacuje" upravo u takvu okolinu?), pa onda pazim da kad objašnjavam neke stvari iz horizonta dhamme da govorim tako da se ne primijeti o čemu zapravo govorim (što me nekad zabavlja, a nekad me iscrpljuje)


Da ne bih nepotrebno dužio, sve se svodi na to da sam prinuđen živjeti u dva svijeta. Kako se vi nosite s tim? Ili ja jednostavno propuštam nešto vidjeti? Samoća mi ne predstavlja problem, dapače, ali ipak, ne mogu niti želim pobjeći u šumu ili u hram. Cijeli život bit ću okružen ljudima koji će me gledati kao nenormalnog, naprosto se moram s njima susretati. I niti ne želim pobjeći od toga, želim samo pronaći način koji me neće uznemiravati (jer imam dosta nemira sa samim sobom). Želio bih spojiti duhovnost sa svjetovnošću jer mi se to čini najpotpunijim načinom. Zapravo, to mi se čini načinom koji bi meni samome najviše "odgovarao".


Po naravi nisam nasilan i uvijek nastojim sve objasniti, a gdje vidim da ne ide, tamo se prešutim ili se nasmijem. Ne namećem nikome ništa, ali događa se da me osuđuju i čudno gledaju onda kada jednostavno govorim ono što mislim ili šutim. Na napade nikada ne odgovaram napadom niti se branim (ne po nekoj vlastitoj zasluzi i vrlini, nego mi je jednostavno narav tako ustrojena, što na sreću, što na nesreću). Primjećujem da su ljudi najsretniji kada govorim i činim ono što spada u njihove horizonte. Čim nešto malčice proviri izvan tih granica, odmah nastaje problem, ove ili one prirode. I to mogu shvatiti, ali još uvijek me sve to skupa opterećuje i ometa mi praksu.


Ispričavam se što sam odužio, nadam se da sam uspio biti jasan. Volio bih čuti vaša viđenja. Potreban mi je pogled s distance.


Pozdrav svima.






 

Acko

  • Punopravni član
  • ***
  • Poruke: 125
  • Karma: +69/-0
  • Pol: Muškarac
Odg: Buddhizam i svjetovnost
« Odgovor #1 poslato: Avgust 19, 2013, 16:38:32 »
Dragi Čovječe tišine,


baš mi je milo što si bio iskren i podijelio neka svoja iskustva.


Odmah da ti kažem, nisi jedini koji ima takve probleme. Potpuno razumijem to što si napisao jer sam i sam prolazio i prolazim kroz većinu toga, ali ne sumnjam da nas ima još jer, eto, budisti su ovdje u velikoj manjini i još uvijek se smatraju pripadnicima neke mračne sekte i sl.


Da ti za početak olakšam, ni ja ne živim u porodici koja je oduševljena da me vidi kako meditiram, tj. neki članovi. Za sad problem rešavam tako što idem linijom manjeg otpora, dakle meditiram kad sam sam. Ali - svaki dan, makar je tako u poslednjih ravno 50 dana. E sad, moje meditacije su, makar trenutno, prilično kratke i skromne, želim prije svega da steknem redovnost, tako da mi i nije nešto teško da nađem to malo vremena... Ali ipak, vjerujem da se i tu vidi neka posvećenost, a kako ćemo biti spremni za veće ako nismo izvježbali manje?


Ja baš i nisam neko ko bi ovdje mogao da dijeli savjete, ali ću ipak dati sebi za pravo pa reći da bih tebi preporučio da probaš nešto slično, dakle počneš sa malim, vjerujem da možeš svaki dan naći bar nešto vremena za samoću... Ako ne, budi malo kreativan, ja često meditiram u autobusu na putu ka poslu, ili ako se baš nikako ne nađe vremena - meditiram uveče kad svi legnu, i to je poslednje što uradim prije nego i sam odem na spavanje.


Postoji sigurno i još varijanti...


Volio bih da ti odgovori i neko od iskusnijih, sigurno su i oni imali slična iskustva, makar kad su bili ''mali''.


:)

Sati

  • Administrator
  • Član
  • *****
  • Poruke: 4002
  • Karma: +538/-1
  • Pol: Muškarac
Odg: Buddhizam i svjetovnost
« Odgovor #2 poslato: Avgust 27, 2013, 10:17:20 »
Kao što kaže Acko, teško je biti budista na Balkanu  :dsmeh

Ali to biti budista je, u okolnostima u kojima svi ovde živimo, pre svega unutrašnji stav, a ne spoljašnje ispoljavanje. Dakle, nemamo manastira u koje bismo išli, nema monaha koje bismo darivali materijalnim stvarima... Ali to i nije neki problem, ako ga ne vidimo kao problem. Zašto bih razgovarao o budizmu sa nekim koga to ne zanima? To je isto kao kad bi mi neko nametao temu o modi, koja me ne zanima. Dakle, ostaje unutrašnji rad, čitanje i upoznavanje sa učenjem, formalna meditacija kad si sam ili vežbanje svesnosti u svakodnevnim situacijama. Dovoljno za početak. Naravno, treba nam i razmena mišljenja sa ljudima koje zanima isto što i nas. Ali barem je u ovo vreme to lako, uz sva ova komunikacijsko-tehnološka čuda. Kad sam ja počinjao, postojao je radio i TV, sa kojima nema dijaloga, samo monolog  :kez:
Imao sam jednog-dva prijatelja koje takođe budizam nije nešto preterano zanimao, ali su bili dovoljno otvorenog uma da me saslušaju., I to mi je bilo dovoljno. Sa ostalima sam pričao o da tako kažem sportu i vremenu :D Videli su oni da sa mnom ima neki "feler", da ne reagujem na stvari isto kako i oni reaguju, da sam vegetarijanac itd. ali su me ubrzo smestili u svoju "fioku" onih malo ili malo više čudnih i nastavili svojim putem. A ja svojim. I svi zadovoljni :)

Sve u svemu, ne obaziri se mnogo na mišljenja i reakcije drugih. Budi spreman na to da ćeš biti uvek u manjini i nađi oslonac u sebi i svojoj praksi, u plodovima koje ti ona donosi. Posle izvesnog vremena, kada te drugi vide da si miran i spokojan, neki će se zapitati o čemu se radi, pa čak (mada ti to sad izgleda neverovatno) početi da se raspituju o budizmu... Ali sve to je nevažno. Najvažnije je da ti u sebi pronađeš taj mir i spokojstvo. Niko drugi ti ga ne može pokloniti, ali ni oduzeti  :andjali