Gledao sam nedavno ovaj dokumentarac o
prvom susretu jednog amazonskog plemena s bijelim covjekom. I jako me je zapanjilo koliko su ljudi podlozni krivim gledistima, zabludama nastalima iz krivog promisljanja, umisljanjima, fantaziranjima, umjesto da svoje zakljucke utemeljimo na promatranju i prihvacanju stvarnosti onakvom kakva ona ustvari jeste.
Mozda sam to jasnije primjetio zbog primjera ljudi iz jedne druge kulture, a mozda i zato sto sam i sam imao krivo glediste nastalo iz naivnog umisljanja, zamisljanja, ocekivanja da bi praiskonski ljudi trebali imati jasnije i cistije stavove i poglede nego mi.
Ipak, vec u prvih par sekundi filma vidi se koliko je nasa vrsta sklona apstraktnom misljenju
Urodjenici koji nikada nisu sreli bijelog covjeka (vjerovatno o njemu samo slusali) imali su cvrsto uvjerenje da bijeli covjek ne postoji, da se radi o utvarama i duhovima. I ako bi ga slucajno sreli, znacilo bi to da oni sami ne postoje, da su duhovi... Urodjenici ne vjeruju svojim vlastitim ocima da vide bijelca, a potom se pipaju po tijelu da provjere jesu li sami jos uvijek zivi i zdravi, ili su umrli i stoga vide duhove...
Podsjetilo me je to na 3 osnovne necistoce koje ima nas um:
pohlepu, mrznju i obmanutost. Na sklonost da se vezemo za ugodu (pohlepa), da bjezimo od neugode (mrznja) i da zbog nedostatka pravog uvida sami proizvodimo umisljaje i zamisljaje (obmanutost) o stvarnosti koja nas okruzuje.
Da li je ta sklonost apstraktnom misljenju koje je zasluzno za umjetnost, filozofiju, nauku... (ukljucujuci bajke, predrasude, vjerovanja, religiju, ideologiju...) ustvari je samo nalicje nase sklonosti da stalno iznova izmisljamo stvarnost, umjesto da je vidimo onakvom kakva ona jeste?
