Budizam > Vađrayana

Tibetanski budizam.

<< < (2/9) > >>

Fazlija:
Prenosim isjecak sa web stranice buddhsitickog drustva Shechen: http://www.shechen.hr/tibetbud.htm

Tibetski učitelji često ističu da tibetski budizam (ili lamaizam, kako su ga svojevremeno prozvali "dobro informirani" zapadni poznavatelji) kao autonomna škola duhovnosti ustvari ne postoji. Tibetski budizam najbolje je razumjeti kao riznicu sačuvanih znanja drevne budističke Indije, u kojoj se budizam u svojim mnogostrukim oblicima razvijao tijekom perioda od 1.500 godina (sve do kraja 10. i početka 11. stoljeća iza Krista, kada su ga muslimanski osvajači posve iskorjenili iz te zemlje). Osnivači pojedinih budističkih škola u Tibetu ili su sami bili Indijci, ili pak Tibetanci koji su studirali kod indijskih učitelja. Premda se tijekom tisuću godina samostalnog postojanja tibetski budizam nesumnjivo razvijao, te s vremenom poprimio i neke sasvim tibetske osobenosti, važno je istaknuti da su u srcu svih postojećih duhovnih loza ostala indijska budistička učenja, sačuvana u kolekcijama Kanjura i Tanjura.

   

Osobenost tibetskog budizma koja danas nesumnjivo izaziva najviše interesa jesu njegova sveprisutna tantrička učenja i meditacijske metode koje se temelje na korišćenju vizualizacije meditacijskih božanstava, izgovaranja mantri i izvođenju mudri. Premda su ranije generacije zapadnih učenjaka zbog toga često tibetsku duhovnost proglašavale degeniranim oblikom izvornog Buddhinog učenja, danas je već posve jasno da su takva stajališta bila plod nedovoljne informiranosti i kontakta s autentičnim predstavnicima tibetskih budističkih škola.

U temelju sve četiri budističke škole Tibeta nalazi se želja sa potpunim oživotvorenjem mahayanskog ideala Bodhisattve, bića koji koristi sve svoje znanje i moć kako bi sva bića oslobodio patnje. Sve što takvo biće čini, posvećeno je dokidanju patnje svega što živi, a sve metode kojima se služi posvećene su usavršavanju sposobnosti da u tome bude što uspješniji. Da bi netko postao Bodhisattva, valja u potpunosti probuditi Bodhichittu, svijest koja istovremeno percipira prazninu svih fenomena i istovremeno osjeća beskrajno suosjećanje i ljubav prema svim osjetilnim bićima. S takvim idealima na umu početnik u tibetskoj budističkoj tradiciji prvo pristupa treningu poznatim kao ngondro (doslovce - praksa "prije tantre") u kojem kroz sklop specifičnih praksi meditativnih kontemplacija treba sam za sebe provjeriti jesu li budističke postavke o životu i svijete utemeljene na realnosti. Kad se u to uvjeri, tada počinje s temeljnom obukom u praksama meditacije kroz koje počinje vlastitu svijest koristiti kao vješto oruđe, kojim šikaru vlastitog uma pretvara u dobro uređen vrt u kojem mogu dozrijeti željeni plodovi. Taj bazični proces obrađivanja vlastitog uma može potrajati godinama, a u nekim školama u koje spada i Shechen tradicija on predstavlja temeljni trening koji se njeguje cijeli život. Kada učitelj procijeni da je učenik dovljno sazrio u praksi i razumijevanju, tek tada počinje učenika uvoditi u pojedine tantričke prakse.



Bez obzira o kojoj se školi radilo, sve one koriste filigranski precizne metode za transformaciju grube i neznanjem opterećene ljudske svijesti u savršeno čistu Budddhinu mudrost, ispunjenu sveobuhvatnom ljubavlju za sve što živi. Za razliku od vanjskih meditacijskih metoda koje koriste raznovrsne protuotrove da bi zaustavili bujanje neznanja, mržnje, ponosa, pohlepe i ljubomore u ljudskoj svijesti, tantra podučava načinima kako otrove pretvoriti u njihove prosvijetljene ekvivalente, bez potrebe da se bilo što odbacuje kao grešno i otrovno. Za takvu praksu potrebna je velika zrelost, istinska posvećenost idealu Bodhisattve i direktna podrška učitelja u vidu suštinskih uputa, koje otključavaju skrivena značenja pojedinih praksi. Bez svih tih elemenata tantrički trening ne služi ničemu, te premda netko može provesti godine izgovarajući mantre i izvodeći tantričke rituale (lako dostupne na internetu), oni ga neće nikamo dovesti. U stvarnosti, tantrička učenja su i danas skrivena kao što su uvijek i bila, te funkcioniraju samo kad ih na adekvatan način predstavi autentičan tantrički majstor.  :svetac:

Acko:

--- Citat: Sati ---Meni ovde nedostaju vremenske odrednice. Recimo, kada je budizam stigao na Tibet i na koji način, postoje li neke faze u razvoju budizma na Tibetu itd.
 :)
--- Kraj citata ---

Legenda kaže da su budistički spisi i relikvije stigle u južni Tibet još u 5. vijeku,za vrijeme vladavine kralja Laa Totorija Njancena(Lha Thothori Nyantsen).

Za one koji nemaju povjerenja u legendu,vjerodostojniji će biti podatak da prvi uticaji budizma na Tibetu datiraju iz 7. vijeka,za vrijeme vladavine čuvenog kralja Songcen Gampa(Songtsän Gampo).On je,naime,oženio kinesku princezu iz dinastije Tang koja je po dolasku na Tibet sa sobom donijela Budinu statuu.Takođe,osnovao je prve budističke hramove na Tibetu a do druge polovine 8. vijeka već je bio smatran otelotvorenjem bodisatve Avalokitešvare.

U 8. vijeku,kralj Trisong Decen je uspostavio budizam kao zvaničnu tibetansku religiju.Za njegove vladavine,dvor su posjećivali brojni indijski učenjaci,a legenda kaže da je na Tibet upravo u toj epohi stigao čuveni tantrički mistik Padmasambava i tu osnovao Njingma školu.

Do izvršenja većeg uticaja na ostala područja došlo je tek u 11. vijeku,i to na stanovništvo centralne Azije,Mongolije i Mandžurije.Tako je,recimo,u Kini pod dinastijama Yuan i Ćing budizam bio zvanična religija(Yuan su,inače,bili porijeklom iz Mongolije,a Ćing iz Mandžurije).

Sati:
Zanimljivo mi je da je budizam stigao na Tibet prvo iz Kine, a ne iz Indije...

Acko:

--- Citat: Sati ---Zanimljivo mi je da je budizam stigao na Tibet prvo iz Kine, a ne iz Indije...
--- Kraj citata ---

Po meni je to vrlo diskutabilno.

Naime,kineski čan je na Tibet stigao u drugoj polovini 8. vijeka i to iz tri pravca: preko učitelja Kima Ho-Šanga(oko 750.),zatim Pao-Tanga Wu-Čua(koji je pripadao istoj čan školi kao i učitelj Kim) i,konačno,preko Hešanga Mohejana(krajem 8. vijeka). Hešang Mohejan je,inače,učestvovao u za tibetanski budizam epohalnoj debati koja se odigrala u Samjeu,zastupajući Čan i kineski budizam uopšte i tvrdeći da je kineski uticaj daleko značajniji za dolazak budizma na Tibet nego li indijski.

Kralj Trisong Decen,međutim,nije mislio tako.Debata se odvijala u tom pravcu da je kralj podržao indijsku stranu,predvođenu monhaom Kamalašilom,a Mohejan je optužen da njegovo učenje nije pravo.On je potom napustio Tibet a kraljevskim dekretom uništeni su svi njegovi spisi.

Od tada pa sve do danas,sasvim je jasno da se tibetanski budizam više oslanja na indijsku nego na kinesku tradiciju.

A ko je tu došao prvi - ja to ne mogu sa sigurnošću reći,ali će nas možda neko sa foruma obradovati i tom korisnom informacijom. :)

Fazlija:
Danas je ponovno kineski utjecaj na tibetski buddhizam vrlo jak, bratski stizak... Sad je došla naplata za Kamalašilu i sve ono od protjerivanja Hešang Mohejana...  :djavo:

Navigacija

[0] Indeks poruka

[#] Sledeća strana

[*] Prethodna strana

Idi na punu verziju