894. Strpljiva svesnost
Kako možemo definisati svesnost? Kako možemo definisati sabranost, sati? Sat je sposobnost da se povežemo sa stvarima na jedan intiman način, a opet u duhu nevezivanja i neidentifikovanja. Iz ugla ega, ovo je kontradikcija ili paradoks ili je, iskreno, nerazumljivo. No, ovo jeste definicija, struktura svesnosti, sabranosti, sati. Podrazumeva se da razvijanje istinske sati, istinske svesnosti, zahteva vežbanje koje karakteriše velika strpljivost i postepeno rafiniranje našeg razumevanja, našeg uvida.
Uzmimo jedan primer. Pretpostavimo da smo tužni, pretpostavimo da dominantna emocija ili stanje našeg uma jeste tuga. Šta obično, po navici, uradimo u takvoj situaciji? Naša reakcija je uslovljena i to suštinski uslovljena neznanjem. Dobro znamo šta se događa. Često, iako ne nužno, izgubimo se u tugi, identifikujemo se sa tom tugom. Postoji više varijacija. Može zapasti u samosažaljenje zbog te tuge ili u razdražljivost, čime samo umnogostručujemo njezinu moć, njezinu snagu. To je naša naviknuta reakcija. U izvesnom smislu mogli bismo reći da se tuga u svim tim oblicima može nazvati "nečista tuga". Opterećena je naslagama reakcija, strahova i odbojnosti; ne radi se o čistoj tugi. A onda, uzevši u obzir da primarni uzrok jeste neznanje, ako pogledamo pažljivije, šta vidimo kao pristupačnije našem neposrednom razumevanju? Pre svega vidimo tu veliku moć navike. Navika reagovanja na određene načine stvara duboke brazde i nije lako izaći iz te kolotečine. Otuda je ključno razviti suprotnu naviku, ako je možemo tako nazvati: praksu -- adekvatnu, srazmernu snagu koja će se suprotstaviti negativnim navikama, svim onim tegobama ili otrovima koji generišu našu temeljnu patnju u životu.
Sem ove opšte navike, međutim, mislim da ako pogledamo pažljivije, videćemo nešto vrlo usptilno i možda još važnije. To je sklonost da uložimo ogromnu energiju u želju da se otarasimo tuge. Ne kažem uvek, ali ona je često tu. Nekada smo relativno oslobođeni te sklonosti. U drugim situacijama pokušavamo da se prepustimo tugi -- ne želimo da je se oslobodimo, želimo je još više. Ali je mnogo drugih situacija u kojima jasno vidimo koliko energije ulažemo u pokušaje da se otarasimo tuge... Naravno, ne govorim ovde o onim malim činovima mudrosti kada se nađemo i popričamo o svemu sa prijateljem, na primer, ili odemo u prirodu. Govorim o nečemu kompulzivnom, nečemu opsesivnom -- razmišljanje, kritikovanje, reagovanje kako bismo se oslobodili tog neprijatnog osećaja. Mogli bismo isto tako govoriti o totalnom neprihvatanju tuge, mogli bismo takođe govoriti o averziji na tugu. Ogromna energija odlazi u tu želju.
Corrado Pensa: Patient Awareness