Autor Tema: Zapadni apostoli buddhizma  (Pročitano 3224 puta)

Fazlija

  • Član
  • *****
  • Poruke: 790
  • Karma: +305/-0
  • Pol: Muškarac
Zapadni apostoli buddhizma
« poslato: Maj 19, 2010, 20:30:23 »
Zapadni apostoli buddhizma

U ovom prilogu želim predstaviti trojicu velikana zapadnog buddhizma 20. stoljeća. Trojicu ljudi koji s pravom mogu ponijeti naziv zapadnih apostola buddhizma, jer je njihov rad približio zapadnom čovjeku učenje buddhizma i potakao mnoge na traženje smisla u okviru buddhističkih i ostalih istočnih filozofija.

GAĐENJE, MUČNINA I BIJEG IZ SVIJETA

Bhikkhu Nanajivako - Čedomil Veljačić (theravada):

Photobucket

Veljačić svakako predstavlja najznačajnije, gotovo mitsko, ime jugoslavenskog buddhizma u drugoj polovici 20. stoljeća. Rođen je 1915. god. u Zagrebu, gdje 1939. godine završava Filozofski fakultet. Zgrožen užasima Drugog svjetskog rata, po vlastitom kazivanju, sredinom ratnog razdoblja mu pod ruke dolazi talijanski prijevod Bhagavad Giite koji na njega ne ostavlja dublji dojam. Što više, Bhagavad Giitu je uvijek smatrao više-manje ratno-huškaškim djelom ranog, neuljuđenog i divljeg arijskog plemstva koje opravdava ubijanje i volju za moć. Sličan dojam već u mladosti na Veljačića ostavljaju djela judeo-kršćanskog kulturnog kruga. Stoga, već zarana mnogo veću utjehu nalazi u Gandhijevskoj etici nenasilja i učenjima bliskim jinizmu i buddhizmu. Vjerovatno su ga ta rana iskustva i traganja usmjerila ka daljnjem istraživanju istočnih filozofija, pa 1962. godine doktorira s tezom „Komparativno izučavanje indijske i evropske filozofije“ i već slijedeće godine postaje voditelj kolegija azijskih filozofija na Odsjeku za filozofiju Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. U tom razdoblju zajedno s kolegama profesorima Radoslavom Katičićem i Svetozarom Petrovićem sudjeluje u osnivanju studija indologije na zagrebačkom Filozofskom fakultetu

Veljačič u razdoblju od 1963. do 1965. boravi u Indiji kao gostujući profesor u okviru indijsko-jugoslavenske kulturne razmjene i predaje na poznatim sveučilištima u Madrasu (južna Indija), Delhiju i Šantiketanu (istočna Indija, pokrajina Bengal, sveučilišna ustanova osnovana od strane poznatog indijskog nobelovca Rabindranatha Tagora). Razdoblje provedeno u Indiji je Veljačić iskoristio za daljna proučavanja indijskih filozofija, osobito buddhizma, usavršavanje jezika (samskrta, palija i ostalih prakrta) te intenzivno prevođenje nekih od temeljnih indijskih filozofskih djela, kao i za pisanje komparativnih studija istočnih i zapadnih filozofija.

Zgrožen svijetom, po vlastitom kazivanju - Sartreovskom mučninom, u njemu je tinjala iskra žudnje za buddhističkim povlačenjem, točnije bijegom, iz svijeta. Mladenačka zgroženost nad nasiljem i ljudskim zločinima, u Veljačića je bila osnova koja je kasnije potaknuta osjećajima dubokog gnušanja nad konzumentskim materijalizmom socijalizma i kapitalizma podjednako, a dodatno i najezdom hippy naraštaja sa „divljeg zapada“, kako ga je nazivao, čiju je masovnu navalu u besciljnom traganju za smislom života osobno svjedočio u Indiji tijekom 60'tih godina. Tako početkom 1966. godine odlazi na Šri Lanku te ispunjava svoj san o zaređivanju u buddhistički theravadski prosjački red. Nakon dvije godine pripravništva, 1968. godine biva potpuno zaređen i uzima redovničko ime Bhikkhu (redovnik, prosjak) Nana-jiivako (koji živi znanje). U meditativnoj osami piše svoja glavna djela i nebrojene članke, pisma, osvrte, pisane i objavljivane na hrvatskom, engleskom i njemačkom jeziku. Odlazak u buddhističke redovnike Veljačiću daje svojevrsnu aureolu legendarnog i mističnog junaka ili sveca, a njegova naglašena akademska aktivnost, usprkos udaljenosti i borvaku na Šri lanci (s koje se, usprkos stalnom zapitkivanju znatiželjnika s područja Jugoslavije, nikada nije vratio) ga i dalje održava stalno prisutnim u jugoslavenskim i zapadnim akademskim krugovima. Kao svojevrsna legenda i pionir jugoslavenskog akademskog izučavanja istočnih filozofija (osobito buddhizma), Veljačič uskoro postaje i naš najpoznatiji popularni promicatelj buddhizma i općenito istočnih filozofija. Tako je u razdoblju druge polovice 20. stoljeća postao najpoznatije ime domaće filozofske indologije, i najplodniji domaći pisac na tom području. Potakao je mnoge ljude i izvan akademskih krugova na traganje za smislom u okviru buddhizma i ostalih istočnih filozofija. Iako u osami na udaljenoj Šri Lanki, Veljačič tako postaje najpoznatiji misionar buddhizma u Jugoslaviji. Pod njegovim utjecajem i vodstvom nastavljaju djelovati poznata imena domaće filozofske indologije, od kojih je najpoznatija svakako Rada Iveković, tadašnja profesorica zagrebačkog Filozofskog fakulteta, koja je uz Veljačića postala najplodnija domaća autorica komparativnih studija i prevoditeljica brojnih istočnih (osobito buddhističkih) filozofskih djela.

Na „pustinjačkom otoku, kako ga je zvao, ostaje sve do 1989. godine, kada mu se zdravlje pogoršava, a ratna zbivanja koja su toliko snažno obilježila njegovu mladost, i koja su se nekako baš u to vrijeme pripremala da ponovno razore zemlju iz koje je potekao, konačno ga sustižu u obliku građanskog rata i na njegovoj pustinjačkoj Šri Lanki. Tako na nagovor svoje kčerke Snježane Apnikar (s kojom je radio na istraživanju ostataka jainske kulture u predislamskoj Arabiji), prelazi živjeti u SAD, gdje je posljednje godine života proveo u mahayanskom samostanu Deset tisuća Buddha u Kaliforniji, gdje mirno umire 28. prosinca 1997. godine.

Veljačičev književni opus je golem, i ne stane u okvir jednog priloga na blogu. Stoga je svakako odlična prilika za domaće čitaoce činjenica da je izdavačka kuća Demetra iz Zagreba izdala njegova sabrana djela u odlično uređenom dvotomnoj zbirci pod naslovom Philosophia Perennis: svezak prvi i svezak drugi

Također, odlična domaća theravadska web stranica Yu-budizam donosi iscrpan pregled Veljačićeve bibliografije, kao i odličan pregled osnova učenja buddhističkog kanona theravadske baštine kojoj je Veljačič pripadao.

Photobucket
Rada Iveković


NESTAŠNI DJEČAK ZAPADNE ZEN-BUDDHISTIČKE SCENE


Photobucket
Alan Wilson Watts (zen)
Alan Wats uvelike ocrtava tipičan lik britanskog gospodina srednje klase, svojevrsnog tvrdoglavog pustolova, pobunjenika, mistika, putnika u daleke zemlje i pisca koji je život posvetio istraživanju nepoznatih, još i danas uvelike nejasnih i zapadnom čitatelju nedokučivih područja istočnih filozofija. Rođen je iste godine kao i naš Veljačić (1915.), ali je umro gotovo 25 godina ranije (1973.), proživjevši mnogo kraći, ali vjerovatno mnogo uzbudljiviji život putnika, filozofa i istraživača svjetskih religija. Za razliku od našeg Veljačića kojem nitko nije mogao naći zamjerku u poštivanju redovničke discipline i pravovjernost u slijeđenju jedne od najizvornijih škola buddhizma, Wattsova opredjeljenja su često bila osporavana od strane samih velikana zen misli. Usprkos tome, njegova su djela na Zapadu učinila ogroman napredak u širenju istočnjačke misli među običnim ljudima. Vjerovatno je tome pogodovala i činjenica da se njegovo najplodnije razdoblje poklopilo s usponom hippy naraštaja i naglašenog traganja zapadnog čovjeka za izvorima istočne duhove misli.
Njegova prva mistična iskustva sežu u razdoblje djetinjstva, kada je tijekom jedne bolesti (groznice) uslijed visoke vrućice imao vizije zagonetnih predjela u Kini i Japanu. Već tijekom osnovnoškolskog uzrasta, na jednom od svojih ljetnih raspusta, dječak dolazi u vezu s Francisom Croshawom, britanskim filozofom sklonom buddhizmu i zapadnom ezoterizmu, pod čijim utjecajem postaje buddhist. Tako već sa 16 godina starosti (1931.) Watts postaje tajnik Londonske buddhističke lože koju su osnovali i vodili britanski teozofi te počinje s vježbanjem raznih vidova buddhističke meditacije. Nakon studija na Oxfordu Watts se zapošljava prvo u tiskari, a potom u banci, ali svo svoje slobodno vrijeme provodi u Buddhističkoj loži družeći se s osobenjacima koji su se tada vrtili oko teozofskih krugova u Londonu. Tako na njega značajan utjecaj ostavlja i poznanstvo sa stanovitim Dimitrijem Mitrinovićem, jednom zagonetnom figurom - malo poznatim bosanskim Srbinom koji je prije izbijanja Prvog svjetskog rata djelovao kao član (ili u najmanju ruku simpatizer) tajne organizacije Mlada Bosna (iste one koja je ubila nadvojvodu Ferdinanda), a od 1914. se nalazio u Londonu. Mitrinović je studirao filozofiju i umjetnost u Rimu, Madridu, Munchenu, Parizu i Tubingenu, a na srpski je jezik prevodio Rg-vedu i Virgilia, družio se s Uspenskim i Guruđijevim te slikarima poput Kandinskog. Tako je svoje veze i znanja Mitrinović je prenio na mladog Wattsa. London je nudio i mnoge druge prilike za osobni razvoj, pa je uz pomoć predsjednika Buddhističke lože Christmasa Humphreysa stupio u osobnu vezu s poznatim ličnostima poput Sarvepalli Radhakrishnana i Daisetzeom Teitaro Suzukijem. Sve ovo je osposobilo mladog Wattsa da postane jedan od boljih zapadnih poznavatelja istočnih filozofija.
1936. godine Watts objavljuje svoj prvi rad pod naslovom Duh zena, za koji i sam priznaje da je u velikoj mjeri pod utjecajem Suzukija koji je oštro kritizirao njegove kasnije radove. Watts se sa prvom ženom 1938. seli u Ameriku, gdje je živjela njegova punica Ruth Fuller Everett, voditeljica Zen buddhističkog kružoka u New Yorku. Njezin muž je bio poznati japanski učitelj zena Sokei-an Shigetsu Sasaki, koji je izvršio daljnji utjecaj na Wattsa i godinama mu služio kao živi primjer zen učitelja, mada Watts nikada nije formalno postao učenik njegove škole (rinzai škola zena). Kasnije se Watts, nakon razvoda sa prvom ženom, seli u Kaliforniju gdje u Američkoj akademiji za azijske studije u San Francisku uči kineski i japanski, kaligrafiju, kinesku i japansku kulturu, ali se zanima i za vedantu, taoizam, zapadnu filozofiju i mistično kršćanstvo. Watts nikada nije postao pripadnik, a još manje apologeta samo jedne duhovne škole. Sinkretizam i komparativno proučavanje (ali ipak najviše u duhu zena i taoizma) je oduvijek obilježavalo njegov rad. Na taj način je mnogim zapadnim tragateljima olakšao pristup istočnim učenjima, jer ih je znao na pristupačan način usporediti, predstaviti i prenijeti u zapadno duhovno iskustvo (Watts je u Americi diplomirao i protestantsku teologiju te jedno vrijeme radio i kao anglikanski svećenik). Sve njegove knjige odišu domišljatim usporedbama indijskih (najčešće vedante), kineskih (tao i chan) te japanskih (zen) filozofskih uzora sa zapadnim sustavima filozofije i moderne psihologije.
1957. godine izdaje svoju vjerovatno najpoznatiju knjigu Put zena, koja je odmah postala uspješnica i do današnjih dana predstavlja jednu od najčitanijih studija zena na Zapadu. Ova knjiga zajedno sa njegovim posljednjim radom Tao – Put vode, predstavljaju naslove koji su u 20. stoljeću presudno utjecali na upoznavanje najšire zapadne publike s istočnim filozofijama zena i taoizma. Zajedno sa svojim ocem početkom 1960'tih posjećuje u Švicarskoj i poznatog evropskog psihijatra Carl Gustava Junga, čiji je rad na povezivanju i usporedbi zapadne psihologije i istočnog mističnog iskustva izuzetno cijenio. Nakon povratka u Ameriku Watts počinje s do današnjih dana proturiječnim i oštro osporavanim istraživanjem psihodeličnih droga, a zanima se i za upotrebu spolnosti u duhovne svrhe na tragu svojeg zanimanja za taoizam. Pod utjecajem dr. Oscara Janigera počinje s istraživanjem (na samom sebi) meskalina, LSD-a i marihuane. To je razdoblje koje mu mnogi sljedbenici zena i istočnih duhovnosti zamjeraju, a i sam Watts se kasnije ogradio od svojih istraživanja s drogama u 60'tim.
Usprkos tome što je predavao na raznim sveučilištima i akademijama kao gost predavač, od kojih je najuglednije Harwardsko sveučilište, Watts nikada nije postao klasični akedemski pisac, a opet nije nikada postao pripadnik niti jedne određene škole istočne duhovne misli. Uvijek na granici nespojivog, ostao je cijeli život slobodnjak i nezavisni istraživač. Najveće zamjerke su mu upućivali njegov uzor Suzuki, zatim Philip Kapleau (američki učitelj soto i rinzai škole zena) te John Daido Loori (koji je još uvijek starješina jednog soto zen samostana u Americi) tvrdeći da Wattsu nedostaje praktično iskustvo i disciplina u zenu (osobito u zazenu) da bi potpuno razumio prirodu zen buddhizma.
Usprkos tome što su njegovo razumijevanje osnovnih postavki zena oštro osporavali najveći autoriteti poput Suzukija, njegove su knjige mnoge zapadne tragatelje u drugoj polovici 20. st. usmjerile prema zenu, taoizmu i istočnim duhovnostima općenito.

Photobucket
Alan Watts i Lama Anagarika Govinda

POD BIJELIM OBLACIMA NA VRHU SVIJETA
Lama Anagarika Govinda - Ernst Lothar Hoffman (vajrayana)

Ernst Lothar Hoffman je rođen 1898. u Waldheimu u Njemačkoj, kao dijete iz mješovitog braka njemačkog oca i bolivijske majke. Umro je gotovo cijelo stoljeće kasnije (1985.) kao svjetski poznat lama i širitelj mahayanskog i vajrayanskog buddhizma na Zapadu. Nakon dvije godine vojne službe u Prvom svjetskom ratu, biva otpušten zbog sušice (tuberkuloze). Nakon rata od 1920. do 1928. boravi na Capriju u Italiji gdje kao nadaren crtač polazi umjetničku školu ujedno boraveći u sredozemnoj klimi koja je pogodovala njegovom liječenju od sušice. U tom razdoblju se upoznaje s buddhizmom, i 1928. odlazi na Šri Lanku kako bi učio pali kod njemačkog redovnika Nayanatolike There (Anton Geuth, prvi zapadni theravadski redovnik ne-britanskog porijekla). Uskoro pristupa cejlonskom theravadskom monaškom redu kao pripravnik i uzima duhovno ime Brahmacari Govinda. Posvećuje se učenju Abhidhamme, usavršavanju palija i pisanju.

1931. godine odlazi na buddhistički skup u Darjelingu, Indija, kao predstavnik theravadske tradicije, riješen da zastupa čistoću theravadskog buddhizma pred zastranjenjima mahayane, ali tom prilikom upoznaje svojeg budućeg tantričkog gurua, tibetskog lamu Tomo Geshe Rimpočea i postaje njegov učenik. Prima inicijaciju u Gelug-pa školu tibetske mahayane (kasnije i u Karg-yu i Nying-ma škole) te narednih gotovo 30 godina provodi u sjevernoj Indiji (uglavnom u predjelima planinskih gradova Almore i Rišikeša) te Tibetu, putujući od samostana do samostana, pišući, crtajući i usavršavajući se u svojim duhovnim praksama. Iz tog razdoblja potječe njegova odlična putopisna i biografska knjiga Put bijelih oblaka. Tijekom Drugog svjetskog rata biva kao njemački državljanin uhapšen od strane britanskih kolonijalnih vlasti i deportiran u logor za ratne zarobljenike. No već nakon puštanja iz pritvora 1946. putuje u Tibet, gdje boravi s dužim ili kraćim prekidima sve do kineske okupacije Tibeta (osobito u razdoblju 1946-49.). Lama Anagarika Govinda se 1947. ženi s britanskom fotografkinjom perzijskog porijekla Lee Gotami s kojom nastavlja svoja putovanja po Tibetu i sjevernoj Indiji.

Već 1933. za vrijeme svojih prvih posjeta Tibetu, Lama Anagarika Govinda je osnovao red Arya Maitreya Mandala (kao i Tibetsko palijsko društvo čiji je cilj bio povezivanje mahayanske i theravadske tradicije). Arya Maitreya Mandala je do današnjih dana ostao aktivan red posvećen očuvanju i širenju tibetske duhovne i kulturne baštine. Prvi ogranak je osnovan 1952. u Njemačkoj, a dva desteljeća kasnije i u Americi. Za vrijeme svojih boravaka u Indiji poznati orijentalist Mirče Elijade se osobno upoznao i surađivao s Lamom Govindom, jednako kao i poznati orijentalisti John Blofeld i W.Y. Evans-Wentz u čijoj je kući u Almori Govinda živio dugi niz godina.

Photobucket
Lama Govinda

Od 1960. počinju njegova značajna putovanja na Zapad koja su trajala sve do konca 70'tih godina, a tijekom kojih je posjetio gotovo sve važnije zemlje svijeta držeći predavanja o mahayanskoj i vajrayanskoj filozofiji i duhovnosti. Vrijeme između međunarodnih turneja je uglavnom provodio u Kaliforniji, boraveći u kući Alana Wattsa s kojim se sprijateljio, a nakon Wattsove prerane smrti boravi u Mill Valley u blizini San Franciska. Govinda je u San Francisku i Mill Valleyu utemeljio ogranke svojeg Arya Maitreya Mandala reda, čiji su meditacijski centri tako postali prvi ogranci mahayanske škole yogacara izvan Tibeta.

Važnija djela:
Psiho-kozmički simbolizam buddhističkih stupa (1940)
Temelji tibetskog misticizma (1960) – kod nas prevedena kao Tibetanska mistika, Grafos, Beograd 1986.
Psihološki pristup rane buddhističke filozofije (1969)
Kreativna meditacija i multi-dimenzionalna svijest (1976)
Unutrašnja građa I Chinga – Knjige promjena (1981)
Neka su predavanja objavljena nakon njegove smrti u dvije antologije Živi buddhizam na Zapadu (1990) i Spoznaje himalajskog hodočasnika (1991)
« Poslednja izmena: Maj 19, 2010, 20:32:47 Fazlija »