Vede

[oblica]

Vede (sanskrit: वेद véda - vid, znanje) su najstariji spomenici sanskrtske književnosti, svete knjige brahmina u Indiji.
Imaju četiri dela:
    * Rig-veda
    * Sama-veda
    * Ajur-veda i
    * Atharva-veda
U užem smislu, pod Vedama se često misli samo na Rig-vedu.

Samo ovoliko na Vikipediji...

A mene zanima malo više.
Postoji mnogo spekulacija o tome kada su nastale. Kom izvoru verovati?
Čula sam da nikada u potpunosti nisu prevedene na zapadne jezike. Da li je to tačno i ako jeste, zašto je tako?
Značenje im je ZNANJE. Koliko je i da li je to znjanje ljubomorno čuvano samo za odabrane? 

[Sati]

Dok se ne pojavi neko informisaniji, samo da pribeležim jednu zanimljivu činjenicu, a to je da se u Pali kanonu pominju samo tri vede.
Tako recimo u Vasettha sutti (Sutta nipata, III.9), mladi braman Vasettha kaže Budi:
"Gospodine, mi obojica proučavamo pravoverna učenja i obojica smo priznati kao znalci Veda. Moj učitelj je Pokarasati, a moj prijatelj uči sa Tarukom. Proučavali smo sve komentare triju Veda i sposobni smo da podučavamo metrici, gramatici i pevanju."

Iz ovoga bi se mogao izvući zaključak da je poslednja, Atharva veda nastala znatno kasnije od prve tri, odnosno posle nastanka pojedinih delova Kanona kao što je Sutta nipata, a to bi bilo negde posle petog veka pre n. e.

 

[Fazlija]

Jedna od najboljih studija vedske vjere i brahmanske liturgije je knjiga domaćeg akademika Mislava Ježića koji slovi za jednog od vodećih stručnjaka za vedski sanskrt i tekstove. O ovoj knjizi Ježić daje sažet pregled himni 10 mandala (poglavlja) Rg-vede, najstarije zbirke vedskih himni. Osim toga, knjiga donosi i zanimljivu usporedbu s grčkim i hebrejskim epovima te slavenskom narodnom predajom.



"Komparatistička dimenzija ovog istraživanja Mislava Ježića pored toga što provjerava i potkrepljuje valjanost rezultata provedene analize značenjskih sadržaja Rgvedskih himni ima još jednu, za čitaoca nespecijalistu možda i važniju funkciju: pomaže mu da svijet staroindijskih sakralnih tekstova, koje je ranije stečenim znanjem i predrasudnom navikom smatrao manje-više nedohvatljivo dalekim, učini onoliko bliskim koliko mu je blizak svijet Homerovih spjevova i knjigâ Starog zavjeta. Ovom se knjigom Ježić suvereno uvrstio u slijed velikih učitelja vedologa i predložio je rješenja koja su uvijek ozbiljna, sugestivna i dobro obrazložena te daju ozbiljan prilog teškim problemima razumijevanja i tumačenja, a nerijetko se približavaju njihovu definitivnom rješenju. A povrh toga pisac, za razliku od drugih vedologa, duboko istražuje pitanje koliko je razumijevanje rgvedskih tekstova relevantno i potrebno za potpunije razumijevanje naše vlastite evropske kulturne baštine."

[Fazlija]

http://bib.irb.hr/prikazi-rad?chset=UTF-8&rad=69568

Rgvedske upanišadi prvi su svezak niza Upanišadi. U knjizi su izdane na sanskrtu, prevedene na hrvatski i filološki komentirane upanišadi Rgvede: Aitareya, Kaušitaki i Baškalamantra. Tekstovima prethodi opći uvod u upanišadi, u njihovo mjesto u vedskome korpusu, mjesto i vrijeme nastanka, povijesni, društveni i obredni okvir te misaoni sadržaj. Svakoj upanišadi prethodi poseban uvod, a slijede analitički izvodi o strukturi, zanačenju i nauci u njoj, o razvoju teksta, te o bitnome poredbenome kontekstu. Knjizi je dodan popis izdanja tekstova i izabrane sekundarne znanstvene literature. Opremljena je i iscrpnim kazalima koja je izradio Krešimir Krnic.

[Sati]

Jedna od najboljih studija vedske vjere i brahmanske liturgije je knjiga domaćeg akademika Mislava Ježića koji slovi za jednog od vodećih stručnjaka za vedski sanskrt i tekstove...

Pa zovi ga da napiše nešto ovde.
Evo ima još jednu "studijsku grupu"  :yes

Ili makar neka ti da neki svoj pregled vedske književnosti da ga prenes ovde.

[Fazlija]

Uh, to će bi bio malo teži zadatak - mission impossible. Ježić je vrhunski svjetski stručnjak za vedsku književnost, ali je za razliku od recimo Veljačića, izrazito skroman u objavljivanju knjiga. Kada pogledamo Veljačićevu bibliografiju ispada da je skoro svake godine objavljivao po jednu knjigu. Ježiću za tako nešto treba i dobrano desetljeće. S obzirom na to je vjerovatno posve nestvarno očekivati njegovo sudjelovanje na ovakvom forumu. Ako čak i zanemarimo razinu rasprava, koja bi njemu vjerovatno brzo dosadila, a jednako tako i nama njegova (oko samskrtskih glagolskih korijena, sufiksa i prefiksa), ne vjerujem da bi našao vremena za naš forum  Sjećam se koliko smo ga kao studenti načekivali satima ispred kabineta kada bi zakazao ispite, pa dođe ponekad i 6 sati kasnije (2 sata je prosjek) jer ga jednostavno obaveze i ljudi odvuku dalje. Ako mogu da dodam još jedan osoban dojam, Ježić je jedna od najljubaznijih i najpristojnijih osoba koje sam upoznao u životu. Uvijek smiren, nasmijan, uglađen, fin, spreman da porazgovara, odgovori na sva pitanja. Uopće nije uobražen i umišljen... zato ga i odvuku na sve strane, pa čovjek zakasni tamo gdje ima već zakazano. Studenti i kolege gaje ogromno i iskreno poštovanje prema njemu.

Usprkos skromnoj bibliografiji, Ježić je doista stručnjak svjetskog ugleda. Osobito je poznat po tome što je razvio lingvističku metodologiju utvrđivanja starosti pojedinih slojeva nekog književnog djela te ja na taj način vrlo ubjedljivo dokazao da u recimo Bhagavad Giiti postoje 3 sloja (junački, filozofski i religijski) koja su se kasnije ujedinila u zajednčki spis Bhagavad Giite kakvu mi danas poznamo. Također je na tom tragu ubjedljivo dokazao da su prva i posljednja glava Ramayane kasniji dodaci nepoznatih autora, te da je Valmikijev ep počinjao od onoga što je danas druga glava Ramayane itd. To naravno znači da izvorno RmY nije bila vjerski spis (ili barem bozanstvenost Rame nije bila toliko naglašena) nego više junački ep o podvizima kraljevića Rame. Ovom metodom je također u svojim Rgvedskim himnima analizirao brojne himne najstarijeg vedskog sloja, utvrđivao starost (ili barem redosljad nastanka) pojedinih himni. Također je vrlo pronicljivo rastumačio (moguća) prava značenja nekih vedskih pojmova i odnosa za koja je zaključio da su utemeljena na astornomskim pojavama - a pri tome se koristio uspoređivanjem ostalih indo-evropskih mitova i predaja. U svakom slučaju, Ježićava knjiga Rgvedski himni su jedan od naslova koji se, ako zbog ničega drugoga, onda zbog opće kulture moraju pročitati jednom u životu. To posebno vrijedi za sve koji se zanimaju za istočne religije i filozofije.

[Sati]

OK. Shvatam.
Pa dok ne dođemo do knjige, prenesi nešto iz nje ovde.
Ovo upoređivanje indoevropskih mirova koje pominješ
mi zvuči zanimljivo. Jel možeš koju rečenicu o tome napisati?

[unicus]

Nemam baš previše znanja o "Znanju" - Vedama. Samo se sjećam da sam nekada pročitao da su tvorci bili tzv. Ršiji? Sjećam se da su to bili mudraci koji su određeno znanje sačuvali u tajnosti..  .  Ovaj podatak sam pročitao u knjizi "Kvantno liječenje " od Dr. Deepak Chopra, koji je navodio da su neka otkrića kvantne fizike već bila davno otkrivena od strane ovih mudraca, ali putem razvijene svijesti.. Mislim da bi se isto moglo tvrditi i za Budino učenje. Moram napomenuti da su meni Vede nekako previše "bajkovite" ..moraju se nekako previše tumačiti da bi se shvatio smisao? Podsjeća me to na Nostradamusova proročanstva koja se "protumače" uvijek nakon što se nešto dogodi pa se onda kaže da je to upravo to što se dogodilo.. Prilično sam neupućen u Vede, ali to mi je palo na pamet onako odprve. Sjetio sam se upravo i Vedante..znam da sam i to nekada čitao, smatrajući da su to Vede u malom..kao neki sažetak Veda? Tek nakon toga sam saznao da to nije sažetak Veda, valjda samo naziv podsjeća na to?  ...

[fortytwo]

Vedanta bi značilo "nastavak Veda", ili "dodatak Vedama", što bi praktično označavalo Upanišade (iako ta dva mislim da nisu baš sinonimi, jer se pod Upanišadama podrazumeva samo tekst, a pod Vedantom i pokret/filozofija). Ostatak mog posta neće biti toliko "akademski"! 

I ja mislim da dosta toga jeste "bajkovito", tj. dosta toga traži ozbiljno tumačenje i uklanjanje slojeva poezije. Samim tim se postavlja i pitanje upotrebne vrednosti toga za nas koji smo ipak deca Zapada. Naime, za nekoga ko je odrastao u kulturi Veda, a ne u kulturi grčko-rimsko-jevrejskog porekla je ipak nemerljivo lakše (i svrsishodnije) da se upusti u konkretnije izučavanje Veda.

Ono što ipak jako cenim kod Veda je to što su one za mene simbol nečega što je na Istoku daleko prisutnije nego na Zapadu, a to je svojevrstan pristup duhovnoj teoriji i praksi. Naime, mi na Zapadu imamo filozofe koji se, svako za sebe, trude da (skoro) od početka objasne svet oko sebe. Indusi kao da sebi ne dozvoljavaju takve ambcije i kao da kod njih samo neko ko je dovoljno utemeljen u istini (a to jedino može preko sopstvenog iskustva) uzima na sebe "posao" da nešto ostavi iza sebe po pitanju duhovnosti. Samim tim, sledeće generacija nema potrebe da izmišlja toplu vodu, već da nastavi tamo gde je prethodna stala. Za razliku od toga, zapadni filozof uzima da "prepravi" svoje prethodnike novom, "jednako izmišnjenom" teorijom. Deluje mi da tek od egistencijalističke filozofije počinje prava "nadogradnja" kod Zapadnjaka - nekako kao da se tek Kjerkegor, Dostojevki i Niče međusobno zaista razumeju (rekao bih i zaista poštuju - Niče je rekao da je Dostojevski jedini od kog je nešto  naučio).

Ne treba ovo shvatiti kao neki napad na Zapad, ali kad su stvari duha u pitanju, Istok ipak prednjači, kao što Zapad prednjači sa svojim "materijalnim" tekovinama (ceo svet zida zgrade koristeći zapadno građevinarsko znanje, vozi "motorne kočije" i pokušava da oblikuje društveno uređenje inspirisan zapadnim društvima) koje su itekako bitne. Suviše je naša filozofija teoretska ("više je mudrosti u tvom telu nego u tvojoj navišoj filozofiji"), naša religija okultna ("ko se nije krstio, neće u raj"), a najbliža duhovnosti bi bila naša psihologija, koju imamo tek stotinjak godina. I pored činjenice da Frojd možda nije 100% u pravu, ne nalazim nijednog zapadnog filozofa koji bi imao njegov procenat uspešnosti u stvarima duha.

Dakle, za mene su Vede simbol te indijske tradicije istinskog (praktično proverenog) znanja, gde svako doda u delo svojih prethodnika po koji detalj u koji se sam uverio, a s vremena na vreme velikani poput Patanđalija napišu neko kapitalno delo poput joga sutri, koje se posle milenijumima tumači i komentariše. Tumačiti Vede je životni poduhvat, u kojem ne vidim sebe, što mi ne smeta da ih poštujem neizmerno.

[Fazlija]

Vedanta bi značilo "nastavak Veda", ili "dodatak Vedama", što bi praktično označavalo Upanišade (iako ta dva mislim da nisu baš sinonimi, jer se pod Upanišadama podrazumeva samo tekst, a pod Vedantom i pokret/filozofija). Ostatak mog posta neće biti toliko "akademski"! 

Veda-anta (anta je samskrtska rijec slicna engleskoj rijeci "end") doslovno znaci kraj, konac ili u prenesenom smislu i vrhunac veda. Ono sto bi bili dodaci vedama su ustvari vedange (veda-anga, anga znaci ud, dio tijela). Razlika izmedju vedante i vedange je u slijedecem. Vedanta jesu upanishadski spisi unutar veda koji su posluzili za nastanak skole hinduistickog misljenja koju nazivamo vedanta, ali ta skola je kasnije razvila i druge spise koji formalno nisu dio vedskih zbirki npr. Brahma-sutre i sl. filozofska djela.
 
Vedange za razliku od upanishada nisu nikada smatrane svetim dijelom vedskog teksta i vise su bili prakticni prirucnici koji se dijele u 6 skupina prirucnika (gramatika, fonetika, metrika, obicajno pravo itd.) koje su brahmani koristili kod izvodjenja obreda ili cuvanja vedskih spisa. Ako ima zanimanja mozemo malo i dublje razjasniti ove pojmove... ali za sada vas necu maltretirati :-)

[Sati]

Maltretiraj nas, Fazli, pliiiiz 

Koga ne zanima ionko neće čitati 

[Fazlija]

Samo se sjećam da sam nekada pročitao da su tvorci bili tzv. Ršiji? Sjećam se da su to bili mudraci koji su određeno znanje sačuvali u tajnosti..  .  ... Mislim da bi se isto moglo tvrditi i za Budino učenje. Moram napomenuti da su meni Vede nekako previše "bajkovite" ..moraju se nekako previše tumačiti da bi se shvatio smisao?

Vedski ršiji (mudraci) su bili vidioci ili bolje receno slusatelji (vede se nazivaju i shrauta-ono sto je cuto) vedske objave. Nesto poput galskih druida. Rg-veda se kao nastarija vedska zbirka (samhita) dijeli na 10 knjiga ili tocnije tematskih krugova (mandala) i gotovo svaka od njih se pripisuje nekoj vedskoj skoli nazvanoj po obiteljskim imenima svojih brahmanskim osnivaca. Kasnije su osnovane i vedske skole koje su cuvale vedsku predaju unutar vrlo zatvorenih brahmanskih krugova. Danas su uglavnom nestale i za svaku od veda su preostale mozda po 2-3 skole brahmanskog nasljedja koje njeguju predaju pojedine vede.

Tu uglavnom nastaje ustvari problema na koji ukazuje i Buddha... brahmani jesu svoje znanje cuvali u tajnosti, pa su slusanje (a kamo li pjevanje i izgovaranje) vedskih himni strogo branili zenama i shudrama (pripadnicima pokorenih ne-arijskih starosjedilaca Indije) pod prijetnjom sakacenja ili smrtne kazne. Ali spolna, rasna, nacionalisticka i kastinska iskljucivost su samo manji dio problema koji prate vedski kult. Glavni problem je u tome sto je cijeli kult zasnovan na slijepom praznovjerju, jednoj ispraznoj vjeri u vedske bogove i boginje... drugim rijecima, ta stvar ne radi.

Bas zbog toga se vec unutar vedskog svjetonazora javljaju mudraci (rsiji) koji dolaze iz brahmanskih i plemickih drustvenih slojeva, ali pocinju dovoditi vedsku liturgiju i obred u ozbiljno pitanje. Tako nastaju mladji slojevi vedskih zbirki koje nazivamo aranyakama (knjigama sumskih mudraca) i upanishadima (podukama koje su dobivene izravno od ucitelja). Ovi mudraci napominju da je obred za neuke, da je bezvrijedan te da se pravo i istinsko znanje o duhovnom oslobodjenju dobiva samo vjezbom sabranosti svijesti. U toj se sabranosti razotkriva Brahman (svjetski duh) koji nije nista razlicit od nase vlastite unutrasnje sustine - Atmana. Ta duhovna sustina, to si ti - tattvam asi, duhovna je formulacija koja se cesto ponavlja u upanishadima. Na tom tragu je negdje otprilike i Buddhino nepovjerenje prema vedama kao prema posve nepouzdanoj stvari koja nema puno veze sa istinskom duhovnoscu. Za razliku od starijih slojeva veda (himni posvecenih bogovima) upanishadi velicaju yogu, a ne obred, cak se i medju bozanstvima najvise istice Shiva, a ne stariji vedski bogovi poput Indre, Agnija, Varune, Mitre i sl. Oni u upanishadima dobivaju posve zanemarivo mjesto, a na njihovo mjesto dolazi Shiva kao gospod yoge (yogeshvara), vrhovni bog (Mahadeva) i davatelj oslobodjenja (Moksheshvara).

U osnovi na tom tragu raslojavanja vedskog znanja nastaju dvije formalne skole. Purva-mimamsa i uttara-mimamsa (ova druga se naziva i vedanta): Prva (purva) mimamsa je zagovarala vedski obred i vrsenje zrtve; dok je druga (uttara) mimamsa zagovarala samo vrijednost uvida nastalog uslijed sabranosti paznje. Purva-mimamsa se temelji na dva starija sloja veda (samhitama i brahmanama); dok se vedanta ili uttara-mimamsa temelji na dva mladja sloja vedskih spisa (aranyakama i upanishadima). Naravno da su kasnije obije skole razvile i svoje nezavisne spise koji vise nisu usli u kanonski dio veda.

Na koncu sto se tice potrebe tumacenja...  u Indiji i opcenito u Aziji je obicaj da se du'ovno znanje uci i prenosi kroz provjerenu duhovnu predaju unutar bastine neke odredjene skole. Stoga je vrlo cesto osnovni spis i nemoguce pravilno razumjeti bez tumacenja (bhashya) odredjene skole. To nije zbog bajkovitosti, nego zbog ispravne predaje. Ono sto se kod nas cesto dozivljava kao "vedsko" jeste bastina Hare Krshna pokrete i obilnih tumacenja BhG ili Bhagavatam Purane. Zato se dobiva dojam opseznosti (koja ne ora uvijek biti koliko opsezna kao u njihovom slucaju), a pogootovo... bajkovitosti kojom tumacenja te skole obiluju 

[fortytwo]

Veda-anta (anta je samskrtska rijec slicna engleskoj rijeci "end") doslovno znaci kraj, konac ili u prenesenom smislu i vrhunac veda. Ono sto bi bili dodaci vedama su ustvari vedange (veda-anga, anga znaci ud, dio tijela). Razlika izmedju vedante i vedange je u slijedecem. Vedanta jesu upanishadski spisi unutar veda koji su posluzili za nastanak skole hinduistickog misljenja koju nazivamo vedanta, ali ta skola je kasnije razvila i druge spise koji formalno nisu dio vedskih zbirki npr. Brahma-sutre i sl. filozofska djela.
 
Vedange za razliku od upanishada nisu nikada smatrane svetim dijelom vedskog teksta i vise su bili prakticni prirucnici koji se dijele u 6 skupina prirucnika (gramatika, fonetika, metrika, obicajno pravo itd.) koje su brahmani koristili kod izvodjenja obreda ili cuvanja vedskih spisa. Ako ima zanimanja mozemo malo i dublje razjasniti ove pojmove... ali za sada vas necu maltretirati :-)

I stand corrected, što bi rekli 
Nisam znao da su upanišade deo Veda, mislio sam da su dodatak, naknadno štivo. Propade mi jedini "akademski deo posta"! 
U svakom slučaju, hvala na pojašnjenju! 

[Fazlija]

Svaka veda ima svoju osnovnu zbirku himni, to se naziva samhita (zbirka). U Rg-vedi kao najstarijoj su himne, izricaji ili tkz. rk(ovi). Isti korijen kao i nas pojam "rijec". Sama veda ima uglavnom iste te himne, samo obradjene kroz napjeve. Dok Yajur veda sadrzi zazive ili izricaje (yajus) koji su se takodjer izgovarali u obredu. Atharva veda je mnogo mladja i malo se drugacije koristi.... da sad ne ulazimo u detalje.

Osim osnovnih zbirki (samhita) svaka veda ima i svoju tzv. brahmanu ili knjigu tehnickih uputa, naputaka o izvrsenju njezinog dijela vedskog obreda. To su najstariji prirucnici koji su prihvaceni isto kao sveta objava i sastavni su dio veda.

Onda svaka veda ima i svoju aranyaku (knjigu sumskih mudraca) u kojoj je vec tematski otklon i daju se metafizicka objasnjenja obreda. A svaka aranyaka opet sadrzi po nekoliko upanishada u kojima se potpuno izlaze ucenje o jedinstvu Atmana i Brahmana i uvelike porice vrijednost obreda. Poznat je npr. Bṛhadāraṇyaka upanisad (za koji neki kazu i da je nastariji medju upanishadima) ili upanishad koji pripada aranyaki koja je se zove Brhad-aranyaka (bujna suma), a ta je aranyaka sastavni dio mislim... bijele Yajur-vede (Shukla-yajurveda)? Ima i crna (Krshna-yajurveda) i te razlike u nazivima po bojama objasnjavaju razlicite recenzije te vede.

Tako se sa samhitama, brahmanama, aranyakama i upanishadima (kao koncem i vrhuncem veda ili vedantom u uzem smislu te rijeci) zavrsava liturgijski, tehnicki i filozofski dio veda. No to nije sve  svaka veda ima i svoje mladje tehnicke prirucnike koji se nazivaju vedange. One se ne ubrajaju u sveti liturgisjki dio spisa, ali mu pripadaju kao objasnjenja.

Vednagi ima 6 skupina:
- shiksha (fonetika, nauka o pravilnom izgovoru, sto je bilo vrlo vazno u obredu)
- kalpa (obredni prirucnici)
- vyakarana (vedske gramatike, nazalost izgubljene, najstarije samskrtske gramatike su mnogo mladje)
- nirukta (etimologija, objasnjava nastanak rijeci... mislim da su isto izgubljene ili je samo sacuvana jedna iz Rg-vede... ne sjecam se vise)
- chandas (metrika, objasnjava napjeve i rime... isto vazno za vedski obred)
- jyotish (astologija, kalendar obreda)