575. KisagotamiKisagotami je bila siromašna udovica koju su pogodile mnoge nesreće u
životu. I onda, kao poslednji udes, njeno najmlađe i poslednje živo
dete umre iznenada. A ono joj je bilo sve što joj je još ostalo na
svetu. Skoro luda od bola, nije dozvoljavala da kremiraju detetovo
telo, već ga je svuda nosila sa sobom, nadajući se čudu. Onda joj neki
ljudi rekoše da ode do Bude, velikog učitelja, koji će joj možda
pomoći. U njoj se pojavi tračak nade i ona tako i uradi. Stigla je
pred Budu noseći mrtvo dete u naručju: "Daj mi neki poseban lek da
izlečim svoje dete", molila je.
Buda je odmah shvatio da ova žene neće moći podneti surovu istinu, te
je razmislio na trenutak. Onda reče: "Da, ja mogu da ti pomognem. Idi
i donesi mi tri zrna gorušice. Ali da bi lek bio delotvoran, ona
moraju poticati iz porodice u kojoj do sada još niko nije umro."
Kisagotami krete nošena nadom u srcu. Ali kako je išla od kuće do
kuće, slusala bi price o gubitku najdražih, sve tužnije jedna od
druge. To veče, kada se vratila do Bude, naučila je da njen gubitak
nije nešto što je samo nju pogodilo, već karakteristika ljudskog
života -- i prihvatila je tu činjenicu.
I dalje ispunjena tugom, sahranila je telo svog detata i onda se poklonila Budi.
John Snelling: Elements of Buddhism
