Radoslav Katičić - Zeleni lug
http://www.ibis-grafika.hr/htmlmail/Ibis_novosti_studeni_10b.html Iz tiska je upravo izašla knjiga Radoslava Katičića
Zeleni lug - tragom svetih pjesama naše pretkršćanske starine. Knjiga je to u kojoj autor na temelju rekonstrukcije fragmenata pretkršćanskih slavenskih tekstova pokazuje što možemo znati o nekim likovima iz slavenskog pretkršćanskog vjerovanja. Knjiga metodologijom i filološkom strogošću u potpunosti slijedi prije dvije godine objavljenu knjigu
Božanski boj, no dok je ta prva kao glavni predmet istraživanja imala dva najviša božanska lika, Peruna i Velesa, ova nova knjiga u središtu zanimanja ima, da tako kažemo, drugu generaciju, božansku djecu, Juru i Maru, Jarila i Moranu. Na sasvim jedinstven i uvjerljiv način Katičić nam u ovoj knjizi otkriva tko su u stvari Jura i Mara o kojima govore slavenske (naravno i hrvatske) obredne pjesme, osobito one koje se pjevaju oko blagdana Svetog Jurja. No knjiga ne bi bila značajna kad bi bila kompendij jurjevsih pjesama. Njena vrijednost leži prvenstveno u neprikosnovenoj filološkoj metodi koja svoje zaključke temelji na brojnim slavenskim i indoeuropskim paralelama i tumačenima, dotičući i naizgled tako daleke obredne postupke kao što su velika indijska vedska žrtva konja.
Sažetci poglavlja (preuzeto iz knjige)
Trudan hod
U ovom se poglavlju uz pomoć tragova koji se raspoznaju u usmenoj književnosti svih naroda slavenskoga jezika rekonstruiraju framenti praslavenskoga svetoga pjesništva u kojem se pripovijeda mit o dolasku i trudnome hodu mladoga boga koji svake godine u proljeće dolazi po dalekom putu i donosi rodnost poljima i stoci.
Najprvo se uspostavljaju temeljni mitski iskazi o hodu koji donosi rodnost. Onda se pokazuje kako izvorni tekstovi prikazuju taj hod kao smjenu crvenoga i zelenog, vatre i vode, blata i iskara, čime se u taj hod uključuju sfere dvaju velikih bogova, pa se time povezuje suprotno, po čemu taj trudan hod postaje posredništvom. Zatim se iz tekstova usmene književnosti iščitava opis dalekoga puta po kojem dolazi mladi bog. On vodi od iza mora, preko brda i dolina preko zelenoga luga sve do pred svjetla vrata gazdinskoga dvora. Da bi došao tamo mora mladi bog gaziti kroz vodu i blato. Pri tome mu se ošteti obuća, pa u nju prodire mokrina. Pored toga o mladome se bogu od jednako davne praslavenske starine pjeva i da dolazi kao jahač na konju. To proturječje ostaje nerazriješeno. Iz tekstova usmene književnosti iščitava se i kazivanje o mitskom zbivanju u kojem mladi bog svojemu protivniku zmaju mačem odsijeca glavu. Pokazuje se da je mladomu bogu, koji je poslije pokrštenja Slavena identificiran sa svetim Jurjem, izvorno ime najvjerojatnije bilo Jarovit i u hipokorističkim likovima Jarylo ili Jarila.
Na temelju svega toga materijala zacrtavaju se skice tekstovnih rekonstrukata koje nam omogućuju da dobijemo konkretniju predodžbu o praslavenskim svetim tekstovima kojima se obredno kazivalo to mitsko zbivanje i o njihovim izražajnim kvalitetama.
Zeleni lug
U ovom se poglavlju na temelju tragova raspoznatljivih u usmenoj književnosti i folklornoj predaji svih naroda slavenskoga jezika rekonstruiraju, koliko je to moguće, ulomci praslavenskoga poganskog sakralnoga pjesništva u kojima se kazuje mit što pripovijeda o ljubavnom susretu mladoga boga i mlade božice, djece boga gromovnika, susretu u zelenom lugu, o njihovoj svetoj svadbi na zelenoj travi, svadbi brata i sestre, koja, jer su oni sebi najbliži mogući krvni rod, svake godine pokreće ciklus rodnosti.
Najprvo se uspostavljaju temeljni mitski iskazi o njihovu susretu u zelenom lugu pod suhim drugom, na kojem je nebeski dvor. On, mlad neženjen, dolazi iz daleka, gdje je boravio od djetinstva, do luga pod vratima toga dvora. Ona je u gradu, u dvoru svojega moćnog oca, sa svoje devet (osam) braće, a on je deseti (deveti). U različitim slavenskim predajama ti se brojevi navode različito. Još kao dijete, otišao je daleko, na drugi kraj svijeta, u zemlju iza mitskoga mora. U lugu se na zelenoj travi prostire magla. Oni u ljubavi liježu u tu travu. Od toga je godini rodnost.
Posebno se uspostavljaju ulomci obrednih tekstova koji govore o bliskom odnosu u značenju između lug i luka, o svadbi brata i sestre, prokletoj i strogo zabranjenoj kada se radi o ljudima, a svetoj i blagotvornoj kada se radi o tom božanskom paru. Prodor čak do u indoeuropsku starinu omogućuje opis tijeka svete svadbe i rječnik kojim se govori o njoj kakav je kao ukras epskoga izraza preuzet u Homerov pjesnički jezik. Utvrđuje se zatim kako se opisuje susret mladoga para na vodi.
Zlatna jabuka
Ovdje se nastavlja rekonstrukcija, koliko je moguća, obrednoga kazivanja mita godišnje rodnosti. Razmatraju se pojedinosti opisa rodoskvrne svete svadbe brata i sestre, djece boga gromovnika. Tu je na prvom mjestu zlatna jabuka koju ima i kojom se igra mlada nevjesta. Ona nije samo plodonosna, pa ju taču u polje da mu potaknu rodnost, nego je i opasna, razorna i gromovita. Zapravo je to okrugla munja, ona najubojitija. Djevojka koja se igra njome gromovita je, sestra je gromu, s njim se igra i nadigrava, a i sunčeva je djevojka, opasna onom tko se u nju zagleda. Svadba se odvija u gradu na grani od oblaka. Latvijske pjesme pokazuju da je ta mitska predaja ne samo praslavenska, nego je i baltoslavenska. Nevjestu prose mnogi, sve velika gospoda. Tko dobije Jabuku, taj dobije djevojku. To se kazuje s gledišta raznih generacija u božanskom rodu. Sa suhog vrha drveta svijeta ili iz paunova repa trusi se zlato. Djevojka ga nosi zlataru i od njega se kuje ključ. Njime se otvaraju gradu vrata. U njem se i opet nalazi nevjesta skupocjeno opremljena za svadbu, okružena sa svoje devet braće. Na dan svete svadbe potjera drveće i grmlje i na njem izrastu dragocjeni predmeti djevojačke svadbene opreme. I taj je mit baltoslavenski. Te predmete kuje zlatar koji je nevjestin brat. Sve njezino devet braće su zlatari. To je također baltoslavenski mit. Na dan svete svadbe zvoni zlato, budi mladoženju i nevjestu koji su bili zaspali.
Hrt i sokol
Tu se polazi tragom daljnjih slavenskih usmenih tekstovnih predaja koje se odnose na dolazak mladoga boga Jarila iz daleka na svoju svadbu u očevu dvoru, a potječu od ulomaka slavenskog pretkršćanskog sakralnog pjesništva. Najprvo je to mitsko kazivanje o tome kako mladi bog dolazi kao lovac s hrtom i sokolom i lovi kunu ili lisicu. Uloviti kunu znači zadobiti nevjestu. To je prežitak pradavnog običaja kupovanja nevjeste. Tastu se kći koju bi dao mladoženji plaćala skupocjenom kunovinom. Prositi djevojku značilo je stoga ići u lov. Po tome je i krvavo kunino krzno i s time povezano prolijevanje krvi, bez kojega nema svadbe, pa niti one svete božanskih brata i sestre, i kapa od kunovine koja obilježuje božanskoga mladoženju i iskazuje ga na vratima dvora njegova oca predmet ovoga razlaganja. Likovi slavenskog božanskoga para, brata i sestre, ali i mladenaca svete svadbe, Jarila i Morane, Mare, počinju se tako ocrtavati. Predstavljaju se zatim vukovi kao Jarilovi hrtovi, a sam mladi bog kao gospodar vukova. A sve to na temelju ulomaka slavenske sakralne poezije očuvanih u usmenoj predaji. Tu je i interpretatio christiana toga lika: sveti Juraj, i njezina interpretatio Serbica: sveti Sava. Zatim se prikazuje predaja o dolasku mladoga boga gledanom iz daljine, iz zemlje iza mora, odakle će preko brda i dolina, preko mora i mosta putovati svojoj nevjesti, ako takva usmena predaja doista potječe s praslavenske vremenske razine. I na kraju prikazuje se suprotstavljenost tuđega svojemu, osobito tuđega roda svojem rodu, koja se naročito zaoštrava pri svakoj svadbi, pa i pri svadbi božanskih brata i sestre, ali se onda upravo svadbom ta suprotstavljenost i prevladava jer se svadbom tuđe posvojuje, tuđ rod postaje svojta. Tu se otvara dubok uvid u vjersku sliku svijeta još nepokrštenih Slavena.
Jurjev konj
Tu se najprvo prate i razmatraju tragovi slavenskih pretkršćanskih obrednih tekstova, očuvanih u usmenoj književnosti narodā slavenskoga jezika, u kojima se spominje trgovina konjem mladoga boga godišnje rodnosti, Jarila, kojega su pokršteni Slaveni identificirali kao svetoga Jurja. On svojim konjem otkupljuje djevojku na koju je zmaj polagao pravo da ju poždere i tako ju oslobađa. Zatim se na temelju obredne zagonetke očuvane u tekstu sjevernoruskoga svadbenog običaja pokazuje da se bog godišnje rodnosti koji u proljeće dolazi iz daljine kao mladoženja svete svadbe i u pjesmama se opisuje kako gaca i topće po vodi i blatu, a ujedno, sasvim u proturječju s time, kako dolazi kao konjanik, pa se čini kao da je neodvojiv od svojega konja, – da se taj božanski mladoženja prvotno sam zamišljao kao konj. Nevjesta svete svadbe, Mara ili Morana, zamišljala se kao kukavica, a Perun se javlja kao orao ili sokol, Veles kao zmija odnosno zmaj ili medvjed. Nekršteni su Slaveni tako i u običnom životu susretali svoje bogove okom u oko. Zatim se razmatraju tragovi sakralnoga pjesništva koje pripovijeda o nevjeri i uznositosti mladoga boga raslinja, te o kazni kojom ga je kaznila njegova strahovito uvrijeđena mlada žena. Ona, kći gromovnika Peruna, naredila je svojoj braći da dognaju nevjernika, konja, do sredine ravnoga polja i da ga ubiju kamenim šiljcima gromskih strijela. Na to mu je dala raskomadati tijelo i od njegovih je dijelova izradila uporabne predmete kojima je opremila svoj stan. U toj se tekstovnoj predaji prepoznaje indoeuropska ustanova konjske žrtve, najbolje poznate iz brahmanske obrednosti, kako je opisana i protumačena u vedskim tekstovima. Čarobna se nevjesta Mara tako preobrazuje u strašnu božicu osvetnicu, u ubojitu Moranu, i ostaje sasušena i ukočena kao božica zime. Takvu ju na kraju nose iz naselja i bacaju u vodu ili vatru. I Jarilo, ubijen ali ne i mrtav, jer on je besmrtni bog, traje lišen svake snage sve dok ga, o čem već gotovo zaboravljeni običaji ipak još svjedoče, ne pokapaju u grotesknoj svečanosti. A onda se na prijelazu u novi krug godine njih oboje obnavlja: opet su mladoženja i nevjesta nove svete svadbe. Na kraju se razmatra pitanje je li boj gromovnika sa zmajem smješten na nekoj određenoj točki godišnjega kruga. Ponešto govori za to da bi to mogao biti vrhunac ljeta i vrijeme žetve, ali se na to pitanje ne može pouzdano i određeno odgovoriti.
