Nova prepreka

[Ex01]

Naisao sam na novu prepreku.
Jako su kratki periodi u pocetku kada mozak utihne. Oni se ne moraju dogadjat samo za vrijeme meditacije, nekad se nalazite u "sada" bez potrebe meditiranja, kad jednostavno na kratko vrijeme sagledam sve i dok osluskujem u glavi nema niti misli, niti nema misljenja o tome kako nema misli. Jednostavno gledam.


E sad, takav je i onaj moment kada dok meditiram mi misli odlutaju pa pocmem razmisljat o raznoraznim stvarima.
Taj moment traje dosta dosta krace, mozda milisekundu jer me vlastiti um prekori odmah, ali nakon sta sam u jednom momentu kada sam se uhvatio da sam odluta upitao "baš me zanima šta ce ti sad pasti na pamet, gdje zelis sad odlutat" odgovora nije bilo sve dok nisam poceo govorit "wau, nema odgovora! Stvarno je um ušutio" šta je naravno opet sve srušilo.




tada sam probao sjesti i meditirati otvorenih ociju bez nekog fokusa na bilo koji objekt. Inace s lakocom mogu gledat u ništa, ili bolje receno gledat ispred sebe i ne davati nicemu etiketu, gledati izmedju praznine i stvari. dok misli nisu nikako navirale, disanje je bilo dosta teze.
npr, tijelo je zeljelo izdisati do maksimuma i hvatao sam se da iz straha udišem opet jer nisam zna di vodi to izdisanje.




tako da neznan sta da radim trenutno.
kad zatvorim oci, hvatam se mnogo cesce da idem u svijet maste, da ego razmislja o sutra, ili o jucer ili o tome kakvo bi bilo sutra da sam jucer napravio to i to. Ili o igrama na kompjuteru gdje uglavnom pocme intenzivno razmisljat o novim taktikama. Uhvatim se da sanjarim i vratim se da dah, udahnem duboko par puta prije nego sta nastavim da to tece svojim tokom.


ALI


dok meditiram otvorenih ociju, ne fokusiran na nista, misli nema, ali dah... dah je skroz zeznut. isto kao dok se ja fokusiram na nista, dah ne zeli ni uci ni izac iz tijela. Misli nema sve dok se ne pocmem brinuti za dah.
sada me strah da dok sam meditirao zatvorenih ociju da jednostavno nisam primjecivao problem s dahom nego da sam disao svjesno umjesto da sam svjesno pratio nesvjesni dah.


znam da je duhovni put iskljucivo moj i da samo o meni ovisi moje stanje, ali postoje li meditacije u kojima mogu s otvorenim ocima krenuti dalje ili je to ego samo nasao kompromis di se on trenutno predaje u nadi da necu imat daljnjeg napretka.





E da, Sati mozes ovo stopit s mojim starim clankom ako previše stvari otvaram. <3

[Sejmyo]

Kao što sam spomenuo u jednoj drugoj temi zen meditacija se radi poluotvorenih očiju. Meditacija na dah se malo razlikuje od theravade po tome što u zen tradiciji u početku broji dah kad udišeš i izdišeš. Znači udišeš i brojiš "jedaaaan", izdišeš brojiš "dvaaaa" i tako do deset, pa ponovo iz početka. Ako se uhvatiš da ti je um odluto u neke misli onda se vratiš na jedan pa iz početka.

Ja sam pravio istu grešku u početku i mislio sam da treba da se rješim misli i da mi um bude prazan. Ali problem je u tome da što više hoćeš da ih se rješiš one sve više izviru. Ne možeš misli mislima zaustaviti  . Što kaže jedan stari zen učitelj, lakše je natjerati rjeku da teče uzbrdo nego zaustavi misli u umu. Između ostalog poenta meditacije nije pražnjenje uma nego tvoja svjesnost kad ti um odluta i njegovo vraćanje na dah. To je srž tvog rada.

[Ex01]

ok jasno, a jeli problem onda drzat otvorene oci. Npr, nekome bolje pase hodajuca meditacija nekome sjedeca, nekome lezeca, neko zaspe ako ovako neko je budan ako onako znaci da postoje razlicite varijacije.
Ako mi se lakse fokusirat iskljucivo na dah otvorenih ociju jeli to gledam kao nesto cemu se trebam prilagodit ili kao prepreku koju bas MORAM proc zatvorenih ociju i fokusiranjem na dah.


zadnjih mjesec dana se trudim redovito meditirat, i nije mi ni palo na pamet meditirat otvorenih ociju dok nisam poceo trazit svjesnost dok hodam, dok pricam, dok jedem dok pijem tj dok radim stvari koje radim tokom dana. tad san primjetija da npr dok perem ruke i sad pratim tj posvjecujem paznju kozi, osjetilima, vodi, sapunu, trljanju ruke (bez da govorim voda, sapun itd nego samo sam tu), primjetim da iako gledam sve to otvorenih ociju da nisam fokusiran na nesto iskljucivo nego da mi je pogled onako vise tup.
a kad zatvorim oci onda pocmem intezivno razmisljat o raznoraznim stvarima pa ne pratim ni ukus hrane, ni osjecaj dok pijem ni nista takvo.


nije da mi je cilj sad postat svjestan preko takvih stvari, ali prepoznavanjem djelica ne razmisljanja i bivanja u momentu koji je sad on se manifestira sve lakse i sve ga cesce i prepoznajem

[Sejmyo]

To je stvarno sada do tebe. Otvorene oči nisu problem, kao što rekoh u mom centru se trenira otvorenih očiju. Ako ti se lakše fokusirati otvorenih očiju onda idi tako. Ta tupost i uzbuđenost je isto normalna i kroz dnevnu meditaciju ćeš polako naći onu "zlatnu sredinu". Očigledno si na pravom putu jer primjećuješ te stvari. Samo nastavi. Ja se i dan danas borim sa tim "majmunskim umom" dok jedem. Ne znam zašto ali mi je to nekako najteže.

[oblica]

 Što ja vas ništa ne razumem? 
 
Ex01, jel možeš da mi objasniš još jednom kakav je to problem ''beskrajnim izdisanjem''?
Ili još boje, nastavi da radiš to što radiš, ali bez zabrinutosti, tek da vidiš šta se tu zapravo
dešava. Razloga za brigu nema. Dah je uvek tu. Čak i dok spavamo, kada se desi da ležimo
u neugodnom položaju ili da nam nešto sprečava disanje, telo reaguje tako što menja
položaj.
 
Inače meditiram zatvorenih očiju, jer nije loše da početnici meditiraju zatvorenih očiju.
Evo ja sam sada nešto pokušavala i primetila sledeće..
Kada otvorim oči, fokus se nekako premesti od mene ka spolja. I da.. onda mi i zdah izgleda
nešto duži.. baš interesantno...
 
Sejmyo,
Čitala sam dosta saveta budističkih učitelja, različitih škola i primetila sam da svi(pa i theravadini)
savetuju da, ukoliko nam je teško da samo obratimo pažnju na jednu tačku pri disanju, možemo da
se poslužimo brojevima. Pa tako imamo varijantu da brojimo ovako
udah - izdah - 1, udah - izdah - 2
ili
izdah -udah - 1, izdah - udah - 2
i tako do deset, pa onda unazad do 1.
 
 

[Ex01]

kojice tjelo je jednostavno zeljelo izdisati... i samo izdisat...
bar bi tako opisao taj dogadjaj u pocetku. Npr inace disem prosjecno dugo i ako vidim da nemam koncentraciju, pocmem raditi mantru buddho, sa bud pri uzdisaju a dho pri izdisaju. Ali zna se i tad dogodit da ili npr, disanje se uskladi s mantrom a mantra ubrza i ne govori se s razumjevanjem pa pocmem gubit dah.
zna se dogodit da automatski pocmem govorid buddho buddho buddho a dah bude neuskladjen i onda se ponovno misli javljaju. Sve je to stvar prakse naravno.


Ali taj dan kada sam meditirao otvorenih ociju, tjelo je zeljelo izdisati mnogo duze nego sta bi izdisalo dok se nisam smirivao. Tj dok sam razmisljao non stop i dah je bio uravnotezen, a kad bi se smirio krenili bi tako dugi izdisaji da bi uhvatio sebe kako se silim da udahnem od straha da.. zraka ne nestane. naravno da je to nemoguce i prepreka, ali je zanimljivo kako te um moli za udisaj.


citao sam na netu kako je zanimljiva za uciniti, ako um i dalje luta bez obzira na sve pokusaje koncentracije, jednostavno ispustiti dah iz sebe. cjeli, lagano, nista na silu i gledat kako se razmisljanje gasi dok lagano ostajemo bez daha. nakon udaha um bude mirniji.


sve ovo, i sva ova promatranja su me natjerala da sumljan u to jeli ja jos uvjek kontroliram dah kada meditiram zatvorenih ociju, jer sigurno taj izdisaj nisam kontrolirao.
probat cu jednostavno pratit tu brigu koja se stvara u umu, i tu paniku. I vidit di ce me to odvest. Nisam nikad cuo da se neko ugusio jer je prestao disat sam od sebe.

[Sejmyo]

Sejmyo,
Čitala sam dosta saveta budističkih učitelja, različitih škola i primetila sam da svi(pa i theravadini)
savetuju da, ukoliko nam je teško da samo obratimo pažnju na jednu tačku pri disanju, možemo da
se poslužimo brojevima. Pa tako imamo varijantu da brojimo ovako
udah - izdah - 1, udah - izdah - 2
ili
izdah -udah - 1, izdah - udah - 2
i tako do deset, pa onda unazad do 1.

Eto vidiš, što više znamo o drugim tradicijama vidimo kako su veoma male neke razlike u našim metodama.

[Sejmyo]

kojice tjelo je jednostavno zeljelo izdisati... i samo izdisat...
bar bi tako opisao taj dogadjaj u pocetku. Npr inace disem prosjecno dugo i ako vidim da nemam koncentraciju, pocmem raditi mantru buddho, sa bud pri uzdisaju a dho pri izdisaju. Ali zna se i tad dogodit da ili npr, disanje se uskladi s mantrom a mantra ubrza i ne govori se s razumjevanjem pa pocmem gubit dah.
zna se dogodit da automatski pocmem govorid buddho buddho buddho a dah bude neuskladjen i onda se ponovno misli javljaju. Sve je to stvar prakse naravno.


Ali taj dan kada sam meditirao otvorenih ociju, tjelo je zeljelo izdisati mnogo duze nego sta bi izdisalo dok se nisam smirivao. Tj dok sam razmisljao non stop i dah je bio uravnotezen, a kad bi se smirio krenili bi tako dugi izdisaji da bi uhvatio sebe kako se silim da udahnem od straha da.. zraka ne nestane. naravno da je to nemoguce i prepreka, ali je zanimljivo kako te um moli za udisaj.


citao sam na netu kako je zanimljiva za uciniti, ako um i dalje luta bez obzira na sve pokusaje koncentracije, jednostavno ispustiti dah iz sebe. cjeli, lagano, nista na silu i gledat kako se razmisljanje gasi dok lagano ostajemo bez daha. nakon udaha um bude mirniji.


sve ovo, i sva ova promatranja su me natjerala da sumljan u to jeli ja jos uvjek kontroliram dah kada meditiram zatvorenih ociju, jer sigurno taj izdisaj nisam kontrolirao.
probat cu jednostavno pratit tu brigu koja se stvara u umu, i tu paniku. I vidit di ce me to odvest. Nisam nikad cuo da se neko ugusio jer je prestao disat sam od sebe.

To se znalo i meni dešavati da izdišem a nema više šta izdahnut, pa bez daha tako sjedim dok ne mogu da izdržim. Ali i to je bilo pa prošlo. U toku meditacije ti se mogu svakakve "iluzije" pojaviti, u svim od tvojih čula. Moguće da ti je to jedna od tih iluzija. Ja na to nebi previše obraćo pažnju.

[Sati]

Ne bih ni ja obraćao pažnju. Nećeš se ugušiti, bez brige. 
A kad dođe vreme da udahneš, udahnućeš.

Jedino što bih u celo to polje pažnje uključio i tu zabrinutost, sumnju, nesigurnost, strah i sve ostalo što se javi poput eksplozije posle te inicijalne kapisle: ne udišem!