Shri Shri Anandamurti, iz knjige Vodic za ljudsko ponasanje (str. 18-20):
BRAHMACARYA
Brahmni vicaranam Brahmacaryam/
Ispravno znacenje pojma brahmacarye je: ostati prionut za Boga (Brahmu). Kada god ljudi nesto rade ili razmisljaju da nesto ucine, gledaju na predmete s kojima dolaze u dodir kao na nesto sto ima krutu i konacnu bit.
Zbog neprekidne teznje za svjetovnim postignucima, um se toliko zaokuplja tvarnim predmetima, da sama svijest postaje kruta. Znacenje upraznjavanja brahmacarya sadhane je u tome da se na predmete s kojima dolazimo u vezu gleda kao na razlicita ispoljavanja Brahme, a ne kao na krute oblike. Pomocu takve predodzbe, iako um luta s predmeta na predmet, nije otcijepljen od Brahme jer postoji kozmicki osjecaj povezanosti sa svakom pojedinim predmetom. Kao posljedica toga preya sadhana (ekstrovertni pristup) se pretvara u shreya sadhanu (introvertni pristup), a kama se pretvara u premu . (Preya je privlacnost prema krutim pojavnim predmetima, dok je shreya privlacnost prema krajnjoj istini. Kama je zelja za konacnim stvarima, a prema je zelja za Najvisim).
Mnogi krivo tumace pojam brahmacarya kao cuvanje sjemena. Niti rijec Brahma , niti rijec carya nemaju nikakve veze s rijeci sjeme. Stovise, fizioloski gledano, takvo cuvanje je obmana. Osim u slucaju bolesnih zlijezda ili ako je osoba osakacena, nije moguce drzati se takve brahmacarye . Ako se prihvati ispravno znacenje rijeci brahmacarya (osjecaj kozmicke biti u svakom pojavnom predmetu), sigurno je da umjerenost u covjekovom zivotu postaje vrlo bitna, ali takva umjerenost ne ukljucuje ponistavanje prirodnih zakona. Umjerenost je pravilno ustrajavanje uz prirodne zakone. Sprjecavanje izbacivanja viska sjemena nekim posebnim mjerama ili sprjecavanje stvaranja viska sjemena putem posta obicno se oznacava kao takozvana brahmacarya. Za one koji nisu ozenjeni takva brahmacarya, koja zapravo nije brahmacarya, ima nekog smisla jer smanjuje mogucnost spolnog uzbudjenja i tako sprjecava istjecanje sjemena koje se moze desiti u toku budnosti, spavanja ili sanjanja. Kada nema stvaranja viska sjemena, nema niti tjelesne zelje za rasipanjem sjemena. Daljnje razmatranje ce pokazati koliko vrijedi takva brahmacarya. Nije li sprjecavanje nastanka viska sjemna i gubitak viska sjemena jedna te ista stvar? Sve sto se moze reci jeste da je prvo rjesenje dobro za neozenjene, a drugo za ozenjene.
Oni koji raznim nacinima obuzdavanja zele sprjeciti izbacivanje sjemena izazivaju lose posljedice u svojem tijelu i umu. Njihova tijela ogrubljuju i gube sjaj. Potiskivanje spolne zelje uzrokuje nastanak drugih zelja, a narocito ljutnja uzima maha. U starim vremenima je bilo prihvaceno pravo znacenje brahmacarye. No kasnije, kada su u drustvo poceli preovladavati intelektualci, takozvani redovnici su upotpunili izrabljivanje, strepeci da ce, ako obicnim gradjanima bude dozvoljeno da slijede duhovne vjezbe, izgubiti ustroj za izrabljivanje do kojeg im je bilo vrlo stalo. Ako je obican covjek nadahnut duhovnim idealima, njegov um se sve vise razvija. Zbog toga svjetinu treba drzati bespomocnom. Strah i osjecaj manje vrijednosti mora se ulijevati u covjeka da bi ga se iskoristavalo. Izrabljivana gomila obicnih ljudi vecinom se sastoji od ozenjenih ljudi. Prema tome, ako se gubitak sjemena na neki nacin proglasi antireligioznim, redovnici ce bez velikih napora ostvariti svoje ciljeve. Cilj je bio brzo postignut. Obicni ljudi su poceli misliti da vodeci potpun bracni zivot cine ozbiljan grijeh i krse nacela brahmacarye. Redovnici su se drzali nezenstva, pa su prema tome bili smatrani mnogo vrijednijima. Takvi nazovi-samotnjaci su iskoristili priliku te bez teskoca izrabljivali drustvo.
Da li su redovnici zaista nashthika brahmacariyi (oni koji uopce ne rasipaju sjeme) ne moze se odluciti raspravama, vec jedino medicinskim testom. Bez sumnje se moze reci da mnogi od njih ne bi prosli taj test.
Brak je prirodna stvar, kao i kupanje, hrana, spavanje itd. Prema tome, nema tu nicega sto treba osudjivati, niti je to protivno dharmi . Ako velikom covjeku ili prosvjecenom sadhaki nije zabranjeno uzimati hranu, nema razloga zasto bi mu se prijecio brak. No, bez sumnje, pravilan nadzor je prijeko potreban u prehrani, spavanju, bracnom zivotu i u svakom drugom podrucju zivota. Manjak kontrole izaziva bolesti. Hrana je bitna za zivot, ali nedostatak umjerenosti izaziva losu probavu. Kupanje je osvjezavajuce, ali ako se kupamo predugo, mozemo se prehladiti. Slicno tome, spolnost ima svoju svrhu, ali manjak kontrole u bracnom zivotu izazvat ce razlicite bolesti u tijelu i umu.
Brak je malo drugaciji od ostalih prirodnih funkcija jer nije toliko vazan za odrzavanje zivota kao hrana i san. Potreba za brakom razlikuje se od pojedinca do pojedinca. Zbog toga, po shvacanju Ananda Marge, svatko ima potpunu slobodu u bracnim pitanjima. Ima slucajeva kada brak nije pozeljan: ako osobe pate od fizicke ili umne bolesti, ako nemaju minimalne materijalne uvjete za zivot ili postoje okolnosti koje bi mogle izazvati nesrecu; nadalje, ako su osobe veci dio dana zaokupljene drugim djelatnostima (bilo tjelesnim, umnim radom ili nekim idealom) te nisu u stanju ispunjavati bracne obaveze kako treba. Veze takvih osoba su u mnogim slucajevima skodljive za drustvo. Oni koji nisu ozenjeni znaju se potajno prepustiti porocima. Da izbjegnu tu mogucnost, trebali bi raditi na postignucu nekih visokih ideala ili baviti se duhovnim vjezbama radnog tipa. Psiholosko izopacenje svojstveno zatomljavanju prirodnih sklonosti moze se izbjeci jedino naporom da se ispuni uzviseni ideal.
Da ponovimo ono sto je receno prije: nadzor treba vjezbati u svakoj oblasti zivota, znacajnoj ili manje vaznoj. Takav nadzor ne podrazumijeva ubijanje zelje, vec njezino kontroliranje. Zelje i sklonosti su prirodne znacajke zivih bica. Prema tome, za one koji zele ubiti zelje bolje je da usvoje neku laganu metodu samoubojstva umjesto da slijede neke teske nacine duhovnih praksi. Ne nalazim nikakvog razloga da oni koji se smatraju shaivistima, shaktama, vaishnavama ili oni koji vjeruju u purane podrzavaju takozvanu brahmacaryu, zato sto su njihova bozanstva Shiva, Vishnu, Krshna i drugi bili ono sto se obicno smatra svjetovnim ljudima. U puranama se takodjer spominju imena njihovih zena i djece.
Osnova dharme je satya. "Dharmah sah na yatra na satyamasti" - Tamo gdje nema satye , nema niti dharme . Covjek se mora razvijati prema krajnjem cilju prihvacajuci ono sto je jednostavna istina. To je put sadhake, to je put dharme. Poricanje jednostavne istine u svakodnevnom zivotu moze biti povlastica religioznih profesionalnih parazita, ali se time svetost dharme ne moze odrzavati. To nije put satye, to se zove licemjerje.
