Ovo pitanje sam nedavno postavio na mailing listi, ali nisam vidio niti da je doslo na listu, a niti da je itko odgovorio. Stoga ga ponavljam na forumu:
-----------------------------------
Mogu da kazem da sad vec jedno vrijeme radim vrlo redovito vipassanu. Dva puta dnevno po 15-30 min. Po onim uputama sa web stranice (mozda vam se jednom pridruzim na seminarima). I mogu reci da je stvarno dobra i smirujuca tehnika. Upiljim se
hocu reci, promatram neku pojavu (tijelo, podrazaji, osjecaji, misli... jos svijest nisam naucio razlikovati) i stvarno kada to dovoljno dugo promatras bez da se u to uplices... stvarno pocinje da se razgradjuje, nestaje, smanjuje se itd. Nakon meditacije se covjek doista osjeca vrlo odmoren i laksi, kao da je nesto otpalo sa njega.
Mali problem mi predstavlja kada niti jedna pojava nije dovoljno jako izrazena da bi prevladala kao glavni predmet sabranosti. Onda uglavnom koristim dva pristupa, pa bih ujedno zamolio iskusnije da mi kazu da li je to u redu? Prvo je moje staro i provjereno iskustvo iz yoge koje kaze: sjedi i meditiraj, ne mici se, ne posustaj, uhvatit ces ti to... pa onda zasjednem po sat-sati i po'. No, vec nakon pola sata meditacije pocinju isplivavati neke misli, osjecaji i sl. koji su tu malo naglaseniji pa taman posluze za promatranje.
Drugi je pristup kada se to ipak ne desi niti nakon malo poduzeg sjedenja. Tada namjerno uzmem jednu misao ili osjecaj od tih koje su kao sve jednako slabo izrazene, pa je namjerno pojacam. Tada je promatram. Tada mogu dosta dobro da je razgradim. Kada oslabi opet je malo namjerno pojacam i promatram. Jel' to u redu?
Vrlo cesto dolazi do smjese osjecaja. Tuga, radost, bijes... a niti jedan ne prevladava. Sve je to jedva primjetno. Niti jednog ne mozes izdvojiti kao jakog i cistog u tom trenutku. Ako promatram tu cijelu smjesu nekako gubim usredotocenost. Oni se mijesaju. Neki slabe dok se na njih usmjeris. Nije da slabe od promatranja, nego vise mislim da bjeze iz motrista zbog nesvjesnog otpora. Drugi nisu dovoljno jaki da postanu predmet sabranosti tj. i oni bjeze cim se na njih usmjerim. Onda radije uzmem jednog od njih. Pojacam ga, izdvojim ga i promatram. Tada se dosta dobro mogu suociti sa strahom od neugode i zeljom da od njega uteknem, ili strahom da ga ne izgubim (ugoda). Pojacavam osjecaj ili misao do granice da je mogu nepristrano promatrati i onda doista vidim da nakon nekog vremena slabi na onaj pravi nacin, razgradjuje se, iscezava, a nakon takve meditacije osjetim lakocu i radost.
Jel' to OK ili sam si ja nesto umislio?
