Nepostojanje nekog promatraca, neke "duše" ili nekog bica unutar našeg bica moze samo biti temeljena na osnovi vjere u sadašnjem trenutku u mojoj glavi.
Jer to znanje ne dolazi u glavu na niti jedan drugi nacin nego na direktni nacin iskušenja. Tj uzmemo li pricu s okusom, kad ja zagrizem u jabuku tek cu tada znati kakvog je okusa jabuka, sve ono prije sta ja znam o okusu jabuke su pusta naklapanja, cak i ako ja tocno u detalje opisem okus ja svejedno neznam da je taj okus takav sve dok to ne probam.
znaci govorit da nema tu nikoga tko bi se trebao osjecati ljutim / sretnim / tuznim i nema bas smisla ako nismo spoznali da su ljutnja sreca i tuga samo stvari koje prolaze i koje su nestalne.
Opet onda, govoriti da nema tu nikoga tko ne osjeca da je tu ljutnja ali ne prihvaca je kao nešto njegovo isto nema smisla ako stvarno nismo spoznali da tu nema promatraca, tj da je sve to prolazno.
Jer racionalizirati kako tu nema nicega a svejedno dan za danom radit brojna vezivanja je još napornije za mozak nego sta je bilo samo odrzavanje te iluzije "ja". Tj umorniji sam bio otkad sam upoznao Budizam i upao u zamku racionaliziranja.
Na osobu koja je dosegla 4. stupanj jhane kamma (karma) djeluje na isti nacin kao i na osobu koja je dosegla 1. stupanj jhane, samo sta osoba na cetvrtom stupnju vjerovatno ima veci uvid u situaciju pa radi manje negativnih stvari a s time dobiva manje negativne kamme. Ali bila kamma negativna ili pozitivna ona je svejedno tu dok se ne dosegne stupanj arahanta tj dok se ne shvati da tu nema nikoga i nicega, tj dok se ne zagrize to voce i napokon potvrdi kakav je okus zapravo.
sve do tad taj ego tj ta iluzija je tu. Zasto se boriti protiv toga? zasto ne iskoristiti "sebe" za rješit se "sebe"?Tj moze li osobni ego biti dobar suputnik na putu do gašenja? Ako odlucimo ne jesti nista poslje dva sata u zelji da kroz umjerenost u jelu i picu ostvarimo jednostavnija zadubljenja a s time jednostavnije njegovanje uma tj bolju svjesnost, onda je ta iluzija zvana ego nama pomogla na putu do njegovanja.
Gledanje na ljude kao hrpu mesa, misica, zila i krvi ili gledanje hrane kao nešto prema cemu se treba razviti averzija je jednostavno treniranje toga "ega" da gleda na stvari s druge strane medalje.
Govoriti kako nema nikoga tj da nema nicega tu sta promatra, a u isto vrijeme govoriti da neko tu treba bit ko prati osmorostruki put je samo po sebi zbunjujuce ako ne i licimjerno.
S toga sam odlucio trenirat u moralu, koncentraciji i mudrosti. I ignorirat cinjenicu da je ego iluzija dok se u to sam ne uvjerim. Pusta naklapanja me nece dovest nigdi nego u još zapetljaniju poziciju. Dok je s druge strane nagovoriti ego da nesto gleda na novi nacin samo stvar vremena i upornosti.
Podupiruci averziju prema losim stvarima i njegujuci dobre stvari trening bi trebao napredovati, trebalo bi biti manje griznje savjesti, manje razocaranja kad svatim da se nemogu rjesit tog ega trenutno, a i vise energije jer necu upadat u kolotecinu ega koji razmislja o nemanju sebe.
Mislite li da ego moze pomoci i da umjesto "laznog odbacivanja" mozemo suradjivati s iluzijom tj "zavarati je" da radi stvari koje su nam dugotrajno korisne? Naravno sve do momenta u kojemu se pozdravimo s njim jednom zauvjek.
hvala unaprijed na vasim misljenjima.