ma mene dosta toga buni znas tako da neznam uvik na sta ljudi tocno ciljaju kad pricaju s menom o ovakvim stvarima.
tipa, cuo sam da je oholost dobra, tj da je dobro rec "ako moze on mogu i ja" pa s tim principom imamo volju koja nas gura napred a kao, oslobodit cemo se te stetne stvari kasnije.
Problem je sta ja ne gledam tako na ljude i nisam pretjerano kompetitivan tako da ako nesto radim radim to da se izvucem iz te neke komfor zone.
Sta se tice motiva iza neke situacije tu me buni sljedeca stvar.
Npr, razbijat glavu oko necega nije isto sta je bit svjestan.
Npr ako govoris ljut sam, zasto sam ljut, bla bla bla moram prestat biti ljut to nije svjesnost cinjenice da si ljut, ili mozda je, ali je nesvjesnost cinjenice da zeliš cvrsto da otklonis ljutnju a sebi samom tako donosis jos dodane frustracije.
ali, ako primjetis ljutnju, i gledas je samo kao ljutnju, bez zelja i bez motiva onda je to svjesnost (koliko sam ja razumija?)
E sad, problem je sta oba razmisljanja dolaze iz unutar glave, tj unutarnji glas ih govori.
jeli to znaci da ja nebi trebao niti etiketirati ljutnju kao ljutnju nego samo primjetit osjecaj? Ili je primjetiti ljutnju / srecu / pohlepu dobro, dok se ne ulazi u strukturu problema i pocme obsesivno razmisljat.