686. Bioskopska predstava
Jedan od najboljih načina da se objasni kako sabranost funkcioniše jeste preko analogije sa bioskopom. Kada gledamo veliki ekran, bivamo apsorbovani u priču, slike koje vidimo manipulišu našim mislima i emocijama. Ali ako se makar na trenutak osvrnemo i pogledamo u pravcu projektora, videćemo kako te slike nastaju. Uvidećemo da to u čemo se izgubimo nije ništa više do treperavi snop svetlosti. Iako ćemo se potom ponovo okrenuti napred i još jednom izgubiti u filmu, njegova moć nad nama sada je umanjena. Tvorac iluzije je uočen.
Slično ovome, u meditaciji sabranosti, zagledamo se duboko u sopstveni proces pravljenja filmova. Vidimo način na koji naše lične priče bivaju stvorene i kako ih projektujemo na sve što vidimo, čujemo, okusimo, mirišemo, mislimo i činimo.
Naravno, prozreti sopstvenu dramu zvuči užasno neromantično, ali upravo je u tome poenta. Meditacija sabranosti i treba da bude protivotrov sentimentalnosti. Kada vidimo kako nastaje naš lični šou, više ne moramo taj film da primamo toliko lično, a to znači mnogo manje patnje.
Zato što smo obično zavedeni sadržajima svoga uma, isto tako propuštamo da uočimo ono što se u budizmu naziva "prava priroda uma". Ne prepoznajemo izvornu jasnoću i otvorenost uma, niti doživljavamo čudesnost i lakoću koja dolaze od takvog uvida. Što je još neobičnije, ne vidimo tu istinsku prirodu pošto je zaklanjamo upravo mi sami. Uz pomoć sabranosti kao magične poluge, možemo da razmaknemo tu zavesu ega i vidimo sopstvenim očima.
Drugim rečima: kada vidim, vidim ono što jeste. A ono što vidim kada ne vidim, jeste "ja".
Wes Nisker: Buddha's Nature