bas sam danas po odlasku te osobe razmisljala zbog cega nismo u stanju imati normalan odnos
dobro si rekao Sati, ja vec imam automatsku reakciju na nju, kao malo dijete i to se vidi na meni, iako bih ja to rado sakrila
radi se o tome da ona mene vrijedja, tako je dozivljavam...njeni komentari otkako lezim su "da se hoces jos malo eto strpiti", "da Bog dadne da ova trudnoca uspije" i sl. uvijek.nekim, za mene, uvredljivim tonom....a onda kad spomene nekog od svoje porodice sva je puna rijeci hvale i optimizma, nikaf je nisam cula da o nekom svom prica sa nekakvom dozom sazaljenja, nego uvijek energicno i pozitivno
ranije ja ovo i ako sam primjetila nasmijala bi se u sebi na ovakav stav, jer znam ko sam i koliko vrijedim...ali u ovoj trudnoci svi moji receptori su osjetljiviji mnogo, a reakcije otvorenije i burnije...odjednom je vise ne mogu podnijeti, ni cuti.joj glas...da doslo je do tog da me i sam njem glas
uznemiri...moje reakcije su meni postale neobicne, inace nisam ovako plasljiva, ali ona kao da zeli da ne rodim i ja samo zelim da je udaljim iz svog svijeta
iskreno, totalno se smrknem i zatvorimu sebe kad je vidim
e sad, danas ja slusam isto to...kad pita boli li me sta i kako sam ja samo odgovaram da se osjecam super...znaci ne vjerujem joj ni trunke...onda ona poce standardne tuzaljke i naricanja iznad mene zive i zdrave...na sto odlucim da je prekinem i jasno joj dadnem do znanja da u mom prisustvu moze samo pozitivno da prica...kao da joj nije bilo drago
kad je otisla ostala je doza njenog negativizma, ali otjerala sam ga misljenjem da sam dobro postupila te da meni njena negativna energija ne moze nista
zanimljivo je da cim sam je prekinula u naricanju ona je otisla...sta to znavi?
inace upijam tudju energiju kao spuzva i voljela bih se zastiti od ovog, pogubno je
razmisljala sam o tome kako bi joj mogla pomoci...mozda neka lihepa rijec ili neki pokazatelj da je razumijem...istina je da je ne razumijem, tacnije ne razumijem njene potrebe pa da se mogu negdje uklopiti a da i meni odgovara, a ne da budem zrtva njenog bolesnog uma...trenutno nacina ne vidim
dovoljna sam sama sebi i pikusavam sebe odrzati pozitivnom jer silno zelim ovo dijete, ja stvarno trenutno nemam snage ni motivacije ni zelje da pomazem drugima, sad je meni potrebna pomoc
ali sam shvatila da ovu zenu treba nositi.na grbaci, jer ona nije samostalna...mozda neksd kad budem stala na noge i kad dijete i ja uspostavimo zajednicki zdravi ritam, da nadjem vremena za nju...ali ja bi nju najradije ohrabrila da posjeti psihologa, no mislim da bi moje namjere bile pogresno protumacene
eto i to je problem naseg drustva...navikli smo prihvatati druge.bez da im pokzsamo ukazati da im je potrebna pomoc, bez da im pruzimo pomoc, bas suprotno, osoba koja ukaze na problem biva optuzena i gledana poprijeko
prilicno mi je tesko sad razvijati strategiju.kako da joj pomognem...sad samo razmisljam kako da bebi i sebi pomognem...svaki savjet je dobrodosao
ma ne brini necu se svercati na temi...iako ssm jutros pred zoru vjezbala disanje od sutra se tefterim
sori za predug post...tesko.mi je objasniti situaciju koja mrni djeluje komplikovano
jos jedan mozda vazan dodatak...dok me ona pazila (moje je samo do wc-a i nazad u krevet) ja sam u te 3 sedmice 3 puta zavrsila u bolnici zbog tlaka, zeludca, krvarenja...tek kasnije kad je otisla sam povezala ta svoja stanja sa njenim psihickim djelovanjem na mene...a opet nihe iskljuceno da pretjerujem i mozda sve ovo sama sebi projeciram, mada sumnjam,rijetko me srce umije prevariti